Hoćemo grad!

“Čovjeka možeš fizički spriječit da prolazi svojom, gradskom ulicom (nedaj bože da prolaziš sa dječjim kolicima ili sa štakama), ali ga ne možeš spriječit da – sanja…

Zamislite samo slobodni prostor Trga Šperun, kao čisti zrak u gustoj varoškoj mreži tisnih kaletica, koje, ka kora od bora, pokrivaju istočnu marjansku padinu prema ‘starom gradu’ i Palači.

Zamislite slobodni prostor za čovika, za druženje, odmor (može stat 14 klupa di možete sist i pridanit a bez da vas konobar pita – štaćete popit?).

Zamislite sjediti u sjeni pelegrinke (može i muška murva ka na Matejušku), gledati i slušati kamenu fontanu sa pitkom vodom (na mjestu gdje je bila ona fontana iz 1880. godine, koja je u svoje vrijeme značila život varošanima).
I još se mo’š napit friške vode, bez konobara i bez računa.

Samo, oće li nam to ugostiteljski lobi dozvolit?”

Edo Šegvić

 

 

Šperun nekad

 

Kada je krajem studenog prošle godine kompletna splitska gradska administracija na čelu s gradonačelnikom Androm Krstulovićem Oparom, osim prometnog stručnjaka Ivice Martinića, izignorirala opetovane pozive na sudjelovanje u raspravi o prijedlogu uređenja Trga Šperun u zaštićenoj zoni Varoša koji je izradio arhitekt Edo Šegvić, nitko nije ostao previše iznenađen.

 

Šperun je dio povijesne cjeline Splita i Dioklecijanove palače pod zaštitom UNESCO-a te pod zaštitom Ministarstva kulture kao pučko graditeljsko nasljeđe

 

Šperun, Mentor plan 1926.

 

Mjesno je vijeće prijedlog ipak dostavilo i gradonačelniku i zamjenicima i pročelnicima koji sad, eto, slijedom incidentnog pokušaja postavljanja još jedne terase kafića u širem predmetnom obuhvatu, iznenađeno prebiru po pristigloj pošti tražeći ga, a gradonačelnik glavom i bradom naređuje uklanjanje ograde s logotipom Grada Splita pred nesuđenim vinskim barom “Monika” za koju je suglasnost dao njegov odabrani pročelnik za komunalu.

Bar “Monika”

 

Neiznenađeni lokalnim “upravljanjem destinacijom” i samo jednom u nizu prostornih i baštinskih tragedijica koje se ovog ljeta u Splitu događaju u satnom ritmu, možda ćete rezignirano zakolutati očima, ali avaj, gdje god vam pogled u “zaštićenoj” jezgri pao, u kadru ćete vidjeti mjenjačnicu, bankomat, ugostiteljski kiosk ili terasu na javnoj površini kojih do jučer nije bilo.

 

Parkiralište Šperun

 

Dok sretniji stanari biraju sezonsko izbjeglištvo iz petparačkog cirkusa u koji je pretvoren grad, među osuđenima na sudjelovanje u travestiji kojoj tepamo da je turizam, sve je više onih koji glasno i javno traže promjenu te predlažu konkretna i stručno utemeljena rješenja.

 

Većina nepotrebnih svinjarija dogodi se u prostoru jednostavno zato što ih nitko ne primijeti dok su još na papiru.

Mikro razina suočavanja s općim temama upravljanja gradom ili njegovim razvojem upitnog je dosega, a još problematičnija u smislu distribucije odgovornosti i potvrđivanja – umjesto mijenjanja – disfunkcionalnog sustava.

 

Kalete Varoša danas

 

Ipak je potrebna i korisna za “gašenje požara” ili barem ublažavanje posljedica dijela svakodnevnih problema na terenu, a dijelom i kao demokratska vježba.

 

U formatu zborova građana ili tribina, ako nadraste funkciju ispušnog ventila za nagomilane frustracije i uspije se usmjeriti u konkretne, a šire kontekstualizirane prijedloge, uvijek može poslužiti kao studija slučaja s perspektivom primjene i u tom širem kontekstu.

 

Prijedlog za Trg Šperun u Splitu je upravo to.

 

 

Postojeće stanje

 

Sama četvrt Varoš slojevito je, a od konzervatora uglavnom napušteno nekadašnje težačko naselje pod konzervatorskom zaštitom čije je manje ili više dramatične transformacije kritički mapirao Nikola Bojić u sjajnom radu koji možete pročitati na Hrčku jer nam se čini neumjesnim prepričavati ga.

 

Idejno rješenje obuhvata

 

Povezuje gradsku jezgru sa splitskom glavnom zelenom zonom, brdom Marjan, a danas je uglavnom nepromišljeno apartmanizirana i bijedno prezentirana ljetna turistička spavaonica u kojoj tu i tamo bljesnu nekakve oaze gradskosti, poput Smojinog teatrina gdje je proljetos održano nekoliko kazališnih, koncertnih i filmskih izvedbi.

 

Prijedlog rješenja

 

Šegvićev prijedlog za uređenje Trga Šperun, danas u naravi divljeg parkirališta gdje će vas, umrete li u nekoj okolnih stambenih zgrada, iz nje iznositi u deki jer je ulazima nemoguće prići, postavljen je vrlo otvoreno i kompromisno te ga je bolje shvatiti kao vrijedan stručni predložak za usuglašavanje nego konačan projekt.

 

Trg Šperun

 

Šperun prijedlog trg

 

Arhitekt, praktičan i svjestan lokalne realnosti čak je i sebi uskočio u usta ponudom da se na tom novom gradskom trgu može izvesti i terasa kafića, a vrlo je oprezno zadržao i sva postojeća legalna parkirna mjesta, ne razmatrajući, za razliku od mjesnih vijećnika, mogućnost proširenja pješačke zone.

 

Šperun prijedlog tombula

Šperun prijedlog štekati

 

Ipak, otvorio je konceptualno vrlo jasnu i bitnu priču o potrebi valorizacije i uređenja neprekinutog pješačkog pravca koji veže Marjan, Varoš, Palaču i Radunicu s istočne strane jezgre (“zlatna kadena”), a s druge strane, temu javne gradske, za građane dostupne i slobodne točke, kao nužnog uvjeta očuvanja urbanosti.

 

Zlatna spliska kadena od Marjana do Gripa

Prva tema posredan je doprinos jednom od globalno prihvaćenih alata olakšavanja turističkog pritiska na atraktivne lokalitete – njihovu raspršivanju.
U Splitu bar zaista imate što vidjeti osim vertikale Podrum-Peristil-Zlatna vrata.

 

Varoš, kapilare koje život znače

 

Ivana Šverko, jedna od osnivačica splitskog studija arhitekture pisala je o tome prije više od deset godina, a ova je Šegvićeva analiza neporeciva i logična podloga za interventno komunalno postupanje, koje uključuje i Šperun.

 

Tri varoške žile: Plinarska, Križeva, Senjska

 

Drugo, prijedlog dolazi od arhitekta koji je s punim razumijevanjem i mjerom već uredio jednu neuralgičnu splitsku točku – Matejušku – čija simbolička vrijednost oaze usred nasilja turističke industrije samo raste.

Iako je i ona ovih dana ponovno napadnuta nekakvim “kulturno-turističkim projektom Dalmatinski grad, Splićani je se toliko panično drže da nije baš vjerojatno da će klapska pjesma za turiste i “autohtoni suveniri” u montažnom kič-kiosku tamo zaista i naći svoje mjesto.

Vizura na dva kampanela budućeg Trga Šperun

 

I tu dolazimo do bojazni, iskazane i na tribini u studenome, da bi uređenje Šperuna bio još samo jedan korak u daljnjoj gentrifikaciji i guranju stanovnika iz jezgre.

Uzmimo da “trg” ostane kakav je danas – opasan za pješake, zakrčen parkiranim i dostavnim vozilima, nereprezentativan, barijera; oko njega će i dalje rasti broj apartmana za one kojima je ionako nepotreban, a stanari više neće imati baš nikakvu šansu ubaciti se na neko od parkirnih mjesta, što je “argument” za zadržavanje postojećeg stanja.

 

Čak i da se ne uredi, već samo oslobodi ilegalno parkiranih automobila, barem bi neki minimalni tehnički uvjeti bili zadovoljeni i stanarima bi svakodnevica bila ipak nešto lakša.

Naravno da postoji opasnost da se na tako atraktivnoj ruti odmah po uređenju nasadi još 20 stolova, ali i tome se može projektantski dovinuti, kad već nema gradskih i konzervatorskih službi koje bi to željele i mogle regulirati.

 

Varoški prilaz u okupaciji

 

Naročito vrijednim elementom prijedloga smatramo onaj obnove fontane s dostupnom pitkom vodom, a pobrinemo li se kao susjedstvo da nam gradski trg zaista i pripadne, strahu od nekakve dodatne gentrifikacijske štete zaista nema mjesta.

Varoška fontana

 

 

Nakon građana zastupljenih kotarskim vijećem, Šegvić stoga poziva gradonačelnika Krstulovića Oparu, koji je “sigurno imao prilike vidjeti kako se zaštićene gradske jezgre rješavaju u kulturnim evropskim središtima i kako automobilima okupirane centre vraćaju svojim građanima” i koji “godinama pokazuje kako je čovjek koji voli i poznaje svoj grad i svojim se djelovanjem hrabro hvata u koštac s problemima koji su do sada nastajali stihijski i bez kontrole”, da “napravi sve moguće da se Šperun, jedini mogući varoški trg, oslobodi okova automobila (u mirovanju i u dostavi) i terora ugostitelja i trgovaca, koji ni krivi ni dužni izvlače profit iz ovog jedinstvenog splitskog kvarta, a koji je s pravom pod zaštitom Ministarstva kulture kao pučko graditeljsko nasljeđe ovoga podneblja”.

 

 

 

Jest da bi bilo bolje da se od svih gradskih službi i pročelnika ovom razinom problema bave oni koji su za to plaćeni, da bi bilo bolje da mu se pristupi strateški, ali kad već nad svih 79,38 kilometara kvadratnih grada bdije jedino gradonačelnik, očekujemo da će prihvatiti ovako pruženu ruku i doprinijeti kvaliteti života i zaštiti baštine na način na koji ga i struka i aktualni položaj obavezuju.