Iluzorna ideja zajedništva

Tribina “Institucije arhitekture”, održana krajem prošle godine u Orisovoj Kući arhitekture, bila je pokušaj da predstavnici institucija javno deklariraju svoj stav prema jedinstvenom djelovanju i usuglase zahtjeve prema onim adresama koje su profesiju i status arhitekata, ali i opći tretman prostora, srozala na niske grane.

Taj bi se Frankenstein trebao složiti od Hrvatske komore arhitekata, Udruženja hrvatskih arhitekata s pripadajućim društvima, arhitektonskih fakulteta – iako je, simptomatično, spominjan samo zagrebački – te još nekih aktera poput udruga i firmi koje se bave prostorom, a koje su ovdje predstavljali Pravo na grad i domaćini, Oris.

Tijekom rasprave otklonjena je svaka sumnja da kolege adresu za svoje probleme vide dominantno u Komori, ali i svaka nada, usprkos ponavljanjima poziva predsjednice Željke Jurković na suradnju, da će se pukim apeliranjem na Komoru problemi početi rješavati.

Moderatorica Ana Dana Beroš otvorila je razgovor citatom iz ČIP-a br. 230 iz davne 1972. u kojem su arhitekti i urbanisti sami sebe opisali kao one koji su “po samoj naravi svoga posla, uvijek bili u prvim redovima velikoga dijela inteligencije koja se dosljedno borila za progres, humane i društvene ciljeve”.

 

 

Ilustracija: Arhitekto 2018, autor: Tici

 

Danas, na početku 2018. i u 140. godini osnivanja UHA-e, takav bi kontekst bio duboko provokativan da i sudionici i publika, što će postati očito tijekom razmjene mišljenja i naročito u raspravama koje su uslijedile nakon tribine, nisu većinom već do te mjere rezignirani praksom ili izgubljeni u prostoru i vremenu da je ovaj uvodni šlagvort ispao iz fokusa na samom početku.

Prva diskutantica, Jurković, odmah ga je prebacila na nezadovoljstvo društvenim statusom i ugledom arhitekata.
Prema njezinim riječima, Komora radi na tome da “ne jaučemo, ne lamentiramo, ne vraćamo se u neke teme koje su nam svima bliske – lamentiranje o boljoj prošlosti koja je bila”, nego “svim silama” nastoji to profesionalno, poslovno, stručno dostojanstvo arhitekture vratiti, pri čemu pod tim misli na “ovdje naglašenu javnu ulogu arhitekata kao intelektualaca” (?).

Utvrdila je da se HKA “na žalost” najviše bavi zakonodavnim pitanjima, reguliranjem profesije te u nekoj mjeri provođenjem niza stručnih projekata te naglasila da su “apsolutno otvoreni” za suradnju s udrugama, fakultetima, institucijama i svima onima koji se bave arhitekturom kao pozivom ili djelatnošću.

Ostalo je nejasno odakle procjena da su pitanja regulative “najmanje popularna”, jer su svakome tko projektira u Hrvatskoj to ostala gotovo jedina pitanja vezana uz struku: svakodnevnica i egzistencija.

Možda bi usmjerenost na te “nepopularne” i “teške” teme trebalo jasnije izraziti većim brojem upita Komori, da se ne osjećaju zanemarenima, kad se već svi, iako različitim alatima ili sredstvima, “borimo za isti cilj, a to je dostojanstvo i priznanje naše profesije”.
“Nitko neće statusnu situaciju arhitekata u društvu poboljšati ako nećemo mi”, zaključuje Jurković prvi blok.

O drugoj vrsti institucionalnog tipa djelovanja govorio je zatim Emil Jurcan, predsjednik UHA-e, svrstavši savez 11 regionalnih društava u civilne udruge koje se bave “društvenim, kulturnim i javnim pitanjima”, a ne “statusom pa čak ni interesom profesije” nego onim što objekt profesije – arhitekturom – znači javnom domenom, čime UHA postaje ono institucionalno mjesto gdje se javni karakter arhitekture ispoljava.

U tržišnom društvu, taj javni karakter je, prema Jurcanu, često suprotan interesima arhitekata pa bi uloga UHA-e bila više kritika, nego bavljenje interesima profesije koja tu arhitekturu proizvodi. Taj idejni zaokret od prije pola godine odvija se u situaciji naslijeđenih pola milijuna kuna duga pa nekakvo odvraćanje od tržišne logike može biti percipirano kao pogrešan odabir za njegovo saniranje.
Međutim, izbor angažmana oko objekta struke, a ne same struke, rezultirao je već solidarnošću i uzajamnom pomoći arhitekata, ali i puno širom mrežom savezništava s različitim akterima koji se bave problematikom prostora.

Iva Marčetić, predstavnica Prava na grad, nastavljajući se na tu Jurcanovu ideju savezništava, ocijenila je iznenađujućom i pohvalnom prošlogodišnju suradnju s Društvom arhitekata Zagreba po pitanju Savice kada je udruženje arhitekata ustalo protiv same proizvodnje arhitekture.
Ulogu svoje i sličnih udruga vidi u povezivanju ljudi koji na terenu osjećaju posljedice planerskih odluka i struke u društvima. Smatra da je na Komori i ostalim cehovskim udruženjima odluka koliko će iskoračiti u politički aspekt svojeg djelovanja, a zaključila da će se “poštovanje prema struci desiti onda kada to struka zasluži”.

Domaćin, Andrija Rusan iz Oris – kuće arhitekture i pokretač časopisa koji će ovo proljeće dočekati 20. godišnjicu izlaženja, pokazao je odmah zatim izrazitu nesklonost bilo kakvom iskoraku u političko, inzistirajući opetovano na tome da ono što radi mora biti “interesantno”.
Za Oris je utvrdio da nije nikad rađen s primisli da će mijenjati društvo, unaprijediti društvo, da je društveno relevantan i utjecajan: bez ideološke i političke platforme djelovanja, bez političkih ciljeva, bez povezanosti s udrugama i strankama, “naprosto stvari koje su nama interesantne”.

Nakon ovog opisa, pomalo zbunjujuće, uslijedilo je pitanje zašto nema više ljudi na tribini, gdje je propust, što napraviti da bi ljudi mislili da smo “interesantni i za njih važni, da smo napravili nešto za struku”. Sjetio se, uz već spomenute institucije, i Muzeja arhitekture, Instituta za povijest umjetnosti, HAZU-a, kao onih koji bi se trebale baviti položajem arhitekata i arhitekture.

Profesoricu Hildegard Auf Franić dopalo je opisati genezu krize pa je zanimljivo da je počela s odgojem u Zagrebačkoj školi arhitekture gdje su manje-više svi prisutni stekli odnos prema prostoru i odnos prema struci.
“Mi smo devastirali sami naše znanje, naše pristupe”, zaključila je govoreći o nestanku urbanog standarda, urbanizma općenito.

Prisjećajući se građenja institucija i djelovanja unatrag gotovo pola stoljeća, podsjetila je mlađe kolege da je sudjelovanje, delegatsko, kreativno, nekada bila čast.
“Ne možemo biti arhitekti pa razmišljati drugačije ako smo arhitekti u Gradskoj skupštini ili Ministarstvu, ako smo arhitekti na fakultetu, ako smo arhitekti u svom birou, ako smo u Društvu, Savezu ili Komori, mi uvijek moramo biti prije svega arhitekti, korektni ljudi, svjesni posljedica toga što radimo…”, ustvrdila je prokomentiravši da govori kao pop, ali da to iskreno i duboko osjeća, te dodala da, bez obzira na promjene u urbanizmu u etičkom smislu, pravila struke bi morala ostati ista.

Temu je Beroš tada pokušala usmjeriti na temu prostora kao (društvenog) resursa koji nemilice raubamo pa Jurković postavila pitanje što smo kao struka propustili napraviti oko donošenja Zakona o legalizaciji.
Očekivano, slijedilo je par uvodnih rečenica u kojima je istaknut ogroman rad, predanost, upornost i golemo trošenje stručnih kapaciteta Komore na zakone, pa i taj o legalizaciji “protiv kojeg je Komora bila”, ali i priznanje da rezultati nisu proporcionalni tom trudu – da do prihvaćanja stručnih stavova nije došlo. “Mnogi temeljni prostorni resursi su potrošeni.”, za što smatra odgovorim nadležno Ministarstvo.

Marčetić je zatim na pitanje o mogućnostima razvoja nekakve platforme identificirala publikaciju kao alat, ali upozorila i na ulogu fakulteta u razdvajanju aktera kroz natjecateljski sustav školovanja.

Rusan pak smatra da suradnju potiču interesantni projekti.

Auf Franić se zalaže za neku informativnu stranicu na kojoj bi se razmjenjivali prijedlozi pa da bi onda razni projekti dobili legitimitet kroz javnu raspravu, ali kroz tu ideju otvorila je i temu programa – programa natječaja, programa nekih tema, nekih društvenih događanja u odnosu na struku – te pitanje kapaciteta onih koji ih sastavljaju.

Ponavlja apel da se ideje imaju gdje pročitati, komentirati i da to bude podloga za suradnju, a smatra da bi i tako koncipirane tribine, na kojima bi se pričalo o tome što arhitekti mogu društvu ponuditi, privukle puno više ljudi.

Jurković te prijedloge prekida podsjećanjem na prijetnju s kojom je, kaže, Komora najbolje upoznata, a to je europski kontekst u kojem je arhitektonska profesija mala i gdje prijeti opasnost da arhitektura iz regulirane prijeđe u dereguliranu profesiju, što, čini se, čita kao dovoljan motiv za zajedništvo.

“Arhitekturi kao disciplini treba pristupiti na radikalno drukčiji način,” dovezao se Jurcan, jer je vrijeme u kojem su arhitektura i urbanizam bili potrebni državi za reprodukciju društva pa je iz toga struka crpila ugled i autoritet – prošlo.
“Profesija je dovedena u krizu zato jer kapitalu u toj mjeri više nije bila potrebna”, citira Tafurija.

Deregulacija tržišta i državnih modela ima, naravno, reperkusija i na arhitektonsku profesiju.
U toj situaciji, treba propitati mogu li postojeće institucije, opterećene poviješću i tradicijom, uopće biti mjesta gdje će struka proći proces nove institucionalizacije, a čemu bi temelj trebao biti zajedništvo.
Pa pita – što nam je uopće zajedničko?
Šefovima i radnicima koji zajedno i ravnopravno sjede u društvima, udruženjima, komori? Konkurentima na natječajima?
Umjesto na (obrani) časti, predlaže da zajedništvo temeljimo na ljubavi: prema prostoru, bivanju u tom prostoru, prema arhitekturi, prema stvaranju prostora… što, bez obzira na pozivanje na Spinozu, Negrija, a poslije i Lukacsa, teško da je na tribini shvaćeno u svom subverzivnom potencijalu.
Ako je tržište deregulirano, a “arhitektura najjači kolektivni izraz koji neko društvo ima”, kako bi profesija mogla biti drugačija?

Ako vam se nakon pročitanog čini da ste u arhitektonskoj verziji “Beskrajnog dana”, u raspravi koja se stalno vrti oko istih točaka, a nikad ne dolazi do zaključka, pregled pitanja iz publike s pripadajućim odgovorima nesumnjivo će vas dodatno oduševiti: natječaji, vraćanje natječaja i nagrada društvima i Udruženju, pravilnik o natječajima, kvaliteta programa i žirija, minimalni cjenik (oko čega su se razbuktale i naknadne rasprave), … Gotovo sva su bila upućena Komori.

Nakon svih jasno navedenih konceptualnih razlika između UHA-e, Komore, fakulteta i ostalih institucija, ponovljen je zahtjev za zajedničkom političkom platformom.

Nakon svih jasno navedenih konceptualnih razlika, ali i pozicija, predloženo je da ČIP bude zajedničko glasilo i taj se prijedlog jedini približio formi zaključka.

Odricanje od lokalnog cjenika zbog Zakona o tržišnom natjecanju, a pisano zalaganje za njemački jer je “borba svih nas”, koje je naživciralo mnoge članove, nije doživljeno kao povod za poziv za smjene u Komori.
Od Jurković smo čuli da je, prema tumačenju Komore, “grafički prikaz” u Zakonu ustvari idejno rješenje.
Pozvala je sve da prijavljuju uočene nepravilnosti u natječajima – s dokazima, a inzistirala da su formalne reference autora natječajnih programa i članova žirija, što se Komore tiče, u redu.

Da nije svaka izgrađena kuća referenca, već samo ona dobra, te da veću vjerodostojnost u provedbi natječaja imaju društva od privatnih biroa, uzalud je upozoravala Auf Franić. Pravilnik je, prema Jurković, Skupština komore donijela “uz suglasnost struke”.
Usluga na tržištu. Pokušaj da se natječaji vrate regionalnim društvima gotovo sigurno bi pao na Agenciji za zaštitu tržišnog natjecanja. Točka. Mehanizmi se nisu raspravljali.

Jurcan je podsjetio na skoro sto godina staru CIAM-ovu ocjenu da, dok god se djeluje u kapitalističkim vlasničkim uvjetima i tržišnom logikom, nema arhitekture i urbanizma kakve bi možda sudionici tribine željeli, a mogu li današnja (hrvatska) društva tako postavljati situaciju, ostalo je otvoreno.

Čemu služe društva i UHA, a čemu Komora, sažeto je izraženo iz publike komentarom da je jednini kontakt s potonjom – članarina, a s UHA-om, od kad nema ČIP-a – nikakav.

Pa je predloženo da se ČIP financira iz članarina Komori, na što je Jurković upozorila kolegu da očito ne prati “redovno punjena sredstva informiranja” Komore, “Facebook i sva ta sredstva 21. stojeća”, i da “puno područnih odbora Komore izvrsno surađuje s lokalnim društvima arhitekata”.

Pitanje financiranja ČIP-a, a onda i njegove uređivačke politike, predložila je da se prvo riješi interno i na Jurcanovo izravno pitanje bi li se iz članarina Komori sufinanciralo njegovo izlaženje, lopticu prebacila na Skupštinu, iako je Leo Modrčin kasnije kazao da je dogovor o “zajedničkom projektu ČIP-a” između Upravnog odbora komore i Predsjedništva UHA-e već postignut, a za kraj tribine je i Jurković rekla da je ponovno pokretanje ČIP-a “već dogovoreno” (?).
Potražit ćete možda ponovno zajedničke temelje institucionalnom “jedinstvu i koheziji” u prethodnom dijelu teksta pa sami zaključiti o njihovoj kvaliteti i odnosima moći.

Malo živosti za kraj unijela je inteligentna i korisna primjedba da se infrastrukturni projekti kroz EU fondove odvijaju bez ikakve kontrole struke, za što je naveden primjer izgradnje vrtića kroz mjeru ruralnog razvoja. “Komora ne može rješavati sve što kao arhitekti-poduzetnici kroz svoje djelovanje trebate, (…) zakonske ovlasti komore nisu da verificira EU programe”, odgovorila je Jurković, “Kak’ ti očekuješ da ja u Komori znam po cijeloj Hrvatskoj koji su natječaji za vrtiće raspisani iz europskih programa? (…) Ne znam šta hoćeš…”.

Na ponovljeno i preformulirano pitanje kako Komora u situaciji pregovora o programiranju društvene infrastrukture štiti struku, odgovoreno je pozivom u komorska tijela gdje bi se iniciralo mijenjanje postojećih zakonskih propisa. Nadamo se snimkama i transkripitma tih sastanaka čelnika institucije ili nekih odbora s platiteljima članarine.

Dominantan dojam nakon cijele ove rasprave jest da ovakve institucije bazu za unutarnje promjene, a Komora ni motiva, baš i nemaju. Onaj ogroman udio profesionalaca koji trpe posljedice propadanja morat će se okrenuti nekim novim organizacijskim formatima, možda onakvima kakve se začinju sad u UHA-i kroz savezništva, možda kroz još jednu komoru, ali očekivanje napretka na nekom, i kroz ovo raspravu dokazano iluzornom Zajedništvu, jednostavno je krajnje naivno, čak i kolindasto, sa svim malignim konotacijama te riječi.

Neke dobre, praktične i izvedive ideje, uz neke već deset ili trideset godina stare, a nikad implementirane, ipak su se izvrtile, pa umjesto ovakvog medijskog izvještaja, pozdravljamo najviše onu da se u nekom javnom forumskom obliku uloži napor da se rasprave, omasove i internaliziraju.

Naime, to su samo u nekoj mjeri diskusije na društvenim mrežama, samo uvjetno tribine, okrugli stolovi i kongresi koji su često hermetični i ograničeni trajanjem, a nikako jednosmjerna tiskana publikacija.
Nisu i ne trebaju svi biti motivirani i kapacitirani za razgovor o svakom aspektu struke, ali do informacija i okvira u kojem mogu izraziti stav – moraju moći doći.