Kako je Magaš gradio crkvu u komunizmu

Hrvatska sakralna arhitektura iz razdoblja socijalističke Jugoslavije posebno je zanimljivo područje istraživanja premda obuhvaća relativno mali broj realiziranih objekata. Sakralno graditeljstvo tog vremena najvećim se dijelom svodilo na adaptacije ili proširenja postojećih crkava i samostanskih kompleksa, dok su novogradnje bile ne samo rijetkost, već su uglavnom ostajale i bez primjerene prezentacije i valorizacije u stručnim časopisima, a i bez šireg publiciteta. Razloge treba tražiti, naravno, u vladajućem ideološkom i državno-političkom okviru koji je prohibirao rad vjerskih zajednica, pa tako i izgradnju namjenskih prostora za religijske djelatnosti.

Stoga analiza i ocjena sakralnih objekata iz ovoga perioda mora uzeti u obzir utjecaj objektivnih prepreka, poput demotivirajuće sporosti ishođenja potrebnih dozvola te suženih izvora financiranja izvedbi, kao i vjerojatnu suzdržanost projektanata prema zadacima vjerskog karaktera u nepovoljnom društvenom okruženju. Unatoč svemu, iznjedrena je nekolicina antologijskih ostvarenja koja su suvremenim arhitektonskim izričajem oblikovala liturgijski funkcionalne prostore, posredujući ujedno i naročiti, autentični ugođaj sakralnog ambijenta. Među ponajboljima treba izdvojiti sklop franjevačke crkve i samostana Sv. Nikole Tavelića akademika Borisa Magaša koja je svojim neobičnim, „stršećim“ izgledom postala prepoznatljivi vizualni i prostorni marker zapadnog dijela Rijeke.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Vladajuće partijske strukture u Rijeci ozbiljno su provodile „kamuflirani moratorij“ (Magaš) na vjerske sadržaje te je crkva Sv. Nikole kuriozitet i zato što je bila prva sakralna građevina podignuta na području grada nakon Drugog svjetskog rata. Nakon desetljeća urgiranja te tri raspisana natječaja, tek je Magaševo ime svojim ugledom i autoritetom zagarantiralo pozitivno rješenje kod nadležnih tijela. Crkva je nakon dvije godine građevinskih radova svečano posvećena u svibnju 1988. godine što je osim vjerskih tiskovina popratio i „Novi list“, doduše vrlo skromnim prilozima, no dovoljno da se između redaka nasluti nastupajuća promjena društvene klime i rastakanje monolitnog ideološkog aparata. Historijat izgradnje ipak nam je od sekundarne važnosti u odnosu na samu arhitekturu crkve.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Interpolirajući svoj objekt među stambene vertikale Turnića uz trasu buduće gradske obilaznice, Magaš se ovdje prvi put susreo sa sakralnom tipologijom u ulozi projektanta, no imao je iza sebe veliko istraživačko iskustvo i jasno formulirane stavove koje je sad dobio priliku provjeriti u praksi. Crkva sv. Nikole zato nosi snažan pečat autorskog statementa (izjave umjetnika), odnosno može ju se tumačiti i kao svojevrsni ogledni primjerak, otjelovljenje Magaševog teoretsko-metodološkog modela za arhitektonsku artikulaciju prostora kršćanskog bogoslužja. Naime, Magaš je bio zagovornik arhitekture regionalizma ili, njegovim terminom, arhitekture toposa koja izvire iz zemljopisnih, povijesnih i etničkih zadatosti podneblja premošćujući jaz između tradicionalnog i modernog arhitektonskog izričaja.

Sukladno tome, smatrao je da se istinski moderno oblikovanje sakralnog prostora sa svim svojim simboličkim, kulturološkim i liturgijskim aspektima, može doseći oslanjanjem na uzore iz nacionalnog korpusa arhitektonskih spomenika. Suvremena praksa projektiranja sakralne arhitekture mogla bi se revitalizirati, osnažiti i nadahnuti idejama baštinjenima iz specifično domaće, lokalne tradicije srednjovjekovnog graditeljstva. Njegovim riječima: „Sakralna arhitektura mora ostvariti „duh prostora“ vlastite kontemplativnosti i doživljajnosti koju starohrvatske crkvice zasigurno posjeduju. Transcendiranje relevantnih elemenata starohrvatskog koncepta u suvremene izražajne mogućnosti možda može zadržati, uz nacionalnu konotaciju, bit tog duha sakralnog prostora i dati mu novum danog trenutka ostvarujući time i puteve kojim će u nastavku prerasti u najsuvremeniji izraz u arhitekturi.“ („Arhitektura: pristup arhitektonskom djelu“, 2012.)

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Argumentirajući navedenu misao, u crkvi Sv. Nikole će reinterpretirati prostorni koncept starohrvatskih bogomolja, od karakteristične organizacije centralnog tlocrta s apsidalnim prigradnjama, prisnog odnosa kongregacije i svećenika do uloge svjetla u fokusiranju žarišta liturgijskog interesa. Izvući će pouke iz srednjovjekovnog osjećanja za sakralni prostor kako bi odgovorio zahtjevima postkoncilske liturgije, posebice potrebi snažnije integracije funkcionalnih segmenata crkvenog prostora te stvaranju ugođaja intimnosti i posvećene atmosfere sakralnih građevina.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Unutrašnjost crkve osmislio je kao prostorno, vizualno i simbolički objedinjenu cjelinu, uz vrlo meko i suptilno pretakanje prezbiterija u središnju partiju za vjernike. Kružnu tlocrtnu osnovu sa pet pridruženih apsida razvio je u elevaciji pomoću ukrštenih ploha trokutnog oblika. Šiljci-trokuti odgovorni su za karakteristični „nazubljeni“, dramatično-ekspresivni dojam crkve, a njihove je spojeve autor presvukao staklenim oknima u željeznom rasteru ostvarivši kontrolirane prodore svjetla nad svetištem i lađom.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Ulaz u crkvu stupnjevito je uvučen poput gotičkog portala te flankiran stubištima za pristup ophodu za svečane procesije koji, zbog skučenosti građevne parcele, nije mogao biti drugdje smješten. U produžetku crkvenog prostora postavljen je jednostavan, pravokutni volumen samostana i župnog ureda sa manjim unutrašnjim dvorištem koje podsjeća na tradicionalne samostanske klaustre. Oblikovanje vanjskog plašta samostanskog krila nosi najočitije reminiscencije na romaničku arhitekturu, poput introvertiranosti samog kubusa te raščlambe zidova lezenama i slijepim arkadama koje uokviruju uske prozorske otvore ili, na bočnim stranicama, pojasevi kamenih obloga i mramornih inkrustacija.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Povijesne reference na crkvi sv. Nikole, koliko god da su lako uočljive i čitljive, nikad ne prelaze u vulgarno kopiranje konstruktivnih i dekorativnih elemenata starohrvatske arhitekture, a samo se na vrlo formalnoj, uopćenoj razini mogu povezati sa postmodernističkom modom citatnosti i kombinatorike povijesnih oblika. Ishodište im je uvijek u težnji za utemeljenjem suvremene hrvatske sakralne arhitekture „na vlastitom tlu i vlastitoj genezi“, nikako ne u slijeđenju aktualnih trendova na arhitektonskoj sceni.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Sakralni opus Borisa Magaša, koji započinje riječkim ostvarenjem, a dovršava se izvrsnom dominikanskom crkvom blaženog Augustina Kažotića na zagrebačkoj Volovčici, formulirao je snažnu alternativu neinventivnim, često pseudohistoricističkim sakralnim objektima koji su podizani od 1990. godine nadalje uspostavljajući neke nove i bitno lošije kvalitativne parametre sakralne produkcije.

Nažalost, crkva sv. Nikole Tavelića također nije ostala pošteđena naknadnih intervencija koje odražavaju devijacije novoga doba. Duborezi sa prikazima Križnog puta ruskog umjetnika Zvjagina koji se poput friza protežu cijelom dužinom zidnog plašta apsida, iako relativno diskretni, nespojivi su sa Magaševom inicijalnom tezom o čistoći i jednostavnosti sakralnog prostora, prožetog finim gradacijama svjetla te kontrastom bjeline betonskog omotača i tamnih crkvenih klupa i zidnih parapeta.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Zbog ovakvih slučajeva potrebno je glasnije apelirati na afirmaciju autorskih prava i digniteta arhitektonske struke jer čak i kod realizacija eminentnih stvaraoca ne možemo računati da će njihovi upravitelji poštovati izvorni arhitektonski koncept i dizajn interijera, naročito ako nije donesena formalna konzervatorska zaštita. U slučaju Magaševe crkve Sv. Nikole Tavelića ne bi trebalo biti sumnje kako se radi o prvoklasnom ostvarenju koje svojom umjetničkom i kulturološkom vrijednošću zaslužuje da bude očuvano za buduće naraštaje u što je moguće autentičnijem obliku. Dodjeljivanje povlaštenog statusa spomenika kulture trebao bi biti prvi korak u tom smjeru.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Fotografije i tekst: