Kampus Borongaj – tek lista lijepih želja

U listopadu 2006. Vlada i predsjednik RH predali su prostor vojarne Borongaj Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta čime je započela prenamjena u znanstveno-učilišni kampus. Ideja borongajskog kampusa u fokusu ima povijesnu vezu razvoja Zagreba i Sveučilišta u kojoj je Borongaj viđen kao logični nastavak postojećih kampusa: središnjeg kampusa, tj. povijesnog središta Sveučilišta na rubu Zelene potkove i produžetku Sveučilišne aleje, i sjevernog kampusa na Šalati i Horvatovcu.

Realizacijom 93 ha novog, istočnog kampusa, koji uz ZUK Borongaj čini i Agronomski i Šumarski fakultet u Maksimiru, nastoji se stvoriti novo znanstveno središte na istoku grada.

Trenutno su na kampusu smješteni Fakultet prometnih znanosti, Hrvatski studiji, Edukacijsko-rehabilitacijski i Ekonomski fakultet (stručni studij), restoran Studentskog centra te BICRO BIOcentar (više ovdje) i odjel Hrvatskog zavoda za toksikologiju i antidoping.

Eventualnu ambicioznost ili nedostižnost projekta, vrijednog četiri pelješka mosta prema riječima Zorana Milanovića, dovodimo u vezu s dislociranošću Borongaja unutar Zagreba i prethodnom vojnom, građanima zabranjenom namjenom. Funkcionira li “hrvatski Harvard” kao što je zamišljeno, pokazat će mišljenja i stavovi onih za koje se kampus gradi – studenata. Prije samih rezultata istraživanja o stavovima studenata o kampusu, kratki prikaz polazišta i tijek inicijative ZUK Borongaj poslužit će kao uvod.

Park B, njiric+ arhitekti 

Logičan odgovor na Bolonjsku reformu, povećanje mobilnosti i broja studenata te disperziranost lokacija u gradu na kojima se izvodi nastava, viđen je u novom “parku inovacija” i ojačavanju znanstvenog i istraživačkog djelovanja Sveučilišta. Prenamjena novog zagrebačkog kampusa ugrubo je podijeljena u dvije faze.

Prva faza završena je 2007. godine otvaranjem kampusa za javnost, preseljenjem triju sastavnica Sveučilišta i adaptacijom zgrada. Time započinje druga faza u kojoj je planirana izgradnja novih zgrada i sadržaja te pripremana projektna dokumentacije kako bi se projekt financirao iz strukturnih fondova EU. Donesene su izmjene i dopune Generalnog urbanističkog plana Zagreba za prenamjenu u kampus, proveden je natječaj za izradu idejnog urbanističko-arhitektonskog rješenja za kampus i donesen je Urbanistički plan uređenja Studentskog kampusa Borongaj.

Do preokreta dolazi početkom 2014. “Zbog sporosti države propao najveći sveučilišni projekt od 500 milijuna eura”, piše Jutarnji, misleći pritom na kašnjenje u prijenosu vlasništva nad Borongajem na Sveučilište. Ipak, vlasništvo je prebačeno na Sveučilište intervencijom Ministarstva, a prva nagrada na natječaju za urbanističko-arhitektonsko rješenje – Park B autora njiric+ arhitekti – dobiva zeleno svjetlo (više o projektu čitajte ovdje).

 

Park B, njiric+ arhitekti 

Kako bi ispitali stajališta studenata o posljedicama i (ne)uspješnosti prenamjene kampusa, provedeno je istraživanje pod vodstvom profesorice Geografskog odsjeka Prirodoslovno-matematičkog fakultetu u Zagrebu, doc. dr. sc. Martine Jakovčić te Svena Simova i autora ovog članka.

Istraživanje je provedeno u siječnju i veljači 2014. godine na uzorku od 520 studenata Fakulteta prometnih znanosti, Hrvatskih studija i Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta, tj. 10% studentske populacije kampusa. Cilj istraživanja bio je analizirati upoznatost studenata s prethodnom namjenom kampusa Borongaj, zadovoljstvo prometnom povezanošću kampusa te uslugama i sadržajima kampusa i susjedstva, što čini polazišnu točku ovog članka.

Govoriti o prenamjeni brownfielda podrazumijeva uvažiti njihove prijašnje uloge i mogućnosti transformacije. Iako je Borongaj nekoć bio slijepa točka na karti Zagreba, danas mu je ucrtan put prema novom sveučilišnom središtu i motoru urbanih promjena. Kao nedostatak predviđene lokacije u oči prvo upadaju prometna dislociranost, industrijsko i stambeno okruženje i prethodna vojna namjena.

Na tragu tome su i saznanja studenata – 85% studenata je upoznato s prethodnom namjenom kampusa, ponajviše zbog medijske trakavice oko financija projekta i mogućeg neuspjeha. Tek petina studenata smatra da je u većoj mjeri upoznata s neposrednim susjedstvom kampusa, stambenim naseljima gradske četvrti Peščenica-Žitnjak i industrijsko-poslovnom zonom na zapadnoj strani kampusa. Borongajska “slijepa točka” na karti Zagreba tek se otkriva.

Realizacija kampusa podrazumijevala je prometnu i komunikacijsku integraciju u gradsko tkivo. Osam godina kasnije, od planirane tramvajske pruge unutar kampusa, podzemne tramvajske linije i produžetka Ulice grada Vukovara, studenti su jedino dobili autobus 236 koji spaja Ulicu grada Vukovara s kampusom. Skoro 60% studenata nije zadovoljno prometnom dostupnošću kampusa, a otprilike svaki drugi student kampusa nije zadovoljan vremenskim rasporedom i brojem polazaka i odlazaka autobusa.

Kada se uzme u obzir da dva od tri studenta dolazi na kampus kombinirajući tramvaj, autobus i/ili vlak (a udio studenata koji dolaze tramvajem i autobusom pojedinačno još je veći) i da pritom više od polovice studenata putuje dulje od jednog sata, počinjemo sumnjati da je Borongaj samo 6 km od centra grada.

Odgovori studenata o tome žele li i gdje premjestiti kampus samo pojačavaju naše sumnje. “Bliže gradu”, “civilizaciji”, “tramvaju” i “bilo gdje samo da nije na rubu grada”, kažu studenti nezadovoljni lokacijom kampusa – njih čak 47%.

Govoreći o osnovnim uslugama, (ne)zadovoljstvo studenata javlja se zbog nedostatka komercijalnih i rekreativnih sadržaja. Studentima najviše nedostaju sportski objekti (76,4%), trgovina (73,9%), pekarna (73,1%), studentski dom (71,1%), kafići (55,5%), pored postojećeg kioska, menze i kafića.

Stupanj zadovoljstva postojećim uslugama i sadržajima na kampusu.

S aspekta planiranja kampusa, borongajska lokacija smatrana je idealnom za novu etapu prostornog razvoja Sveučilišta zbog slobodnog prostora, dostupnog unutar urbanog tkiva. Naspram nezadovoljstva opremljenošću i dislociranošću, studenti su zadovoljni unutrašnjom organizacijom i zelenilom kampusa.

Podržavaju model objedinjenih sveučilišnih sadržaja i vide potencijal u novim sportsko-rekreativnim, zabavnim i znanstvenim sadržajima te studentskim domovima. Unatoč prethodno prepoznatim manama, studenti prihvaćaju lokaciju kao takvu, zamjeraju tek nedostatak sadržaja.

 

Od vojnog aerodroma na periferiji grada preko vojne baze NDH, JNA i naposljetku HV-a, Borongaj je danas na putu transformacije u sveučilišni grad.Ovo skoro stoljetno putovanje donijelo je kampusu promjenu nekoliko državnih uređenja, a u novijem razdoblju odobrenje u GUP-u, plan uređenja, BICRO Biocentar, adaptaciju zgrada i niz šarolikih razvojnih vizija. No kampus kao da je ostao na istom mjestu kao i 1937. kada je u tadašnju Zračnu luku Borongaj sletio Charles Lindbergh – izvan grada.

Novi razvojni planovi zatekli su Borongaj “na rubu grada” i nije mnogo učinjeno da ga se približi “civilizaciji”, bar kako studenti to opisuju. Sveučilišnom kampusu kao takvom nedostaju sadržaji i posebice prometna rješenja. Prenamjena Borongaja u srži je funkcionalna, no za sobom povlači niz posljedica za lokalnu zajednicu, studente, grad u cjelini, ali i svu povijest koja se nekoć odvijala na Borongaju. Njih je potrebno uključiti u proces planiranja i prihvatiti nedostajuće intervencije kao prirodan tok stvari u daljnjim fazama planiranja.

Na tragu tome su aktivnosti samih korisnika kampusa. Tijekom 2011. Fakultet prometnih znanosti pokrenuo je inicijativu povezivanja kampusa sa željezničkom stanicom Trnava, kao najlogičnijom ulaznom točkom u kampus i najbližom željezničkoj liniji, prema kojoj danas vodi divlji put. Uređenjem ove stanice i pratećih pješačkih puteva, najbrži put do kampusa postaje onaj vlakom – od Glavnog kolodvora za 7 minuta. Inicijativa je za isti stol posjela Grad, Sveučilište i HŽ Infrastrukturu, a dogovor oko financiranja projektne dokumentacije već je postignut.

Borongajski aerodrom u izgradnji

Aerodromska zgrada 1932.

Može se razumjeti da su uspostava novog kampusa i rušenje starih ograda dugotrajan i složen proces, kao i da žive studentske zone poput doma Stjepan Radić i Cvjetno naselje imaju svoje početke, slično Borongaju. No nedostatak konkretnih intervencija u opremljenost i organizaciju ostavljaju kampus tek kao listu lijepih želja.

Aerodromska zgrada 2011.

Autori pobjedničkog urbanističko-arhitektonskog rješenja govore kako kampuse ne grade za sljedećih 10 generacija, već za sljedećih 100 generacija. Pitanje je koliko će još generacija proći kampusom Borongaj, od one prve 2007./2008., nezadovoljno pojedinim iskustvima studiranja na Borongaju i čekajući inicijative poput one FPZ-a, umjesto da planirano postane realno kontinuiranom podrškom Sveučilišta i pravovremenim intervencijama.

Viziju kampusa kao znanstvene meke i urbanog motora treba upotpuniti stvaranjem diskursa koji će uvažiti potrebe samih korisnika, uvesti nedostajuće sadržajne intervencije i postupno razviti “osjećaj mjesta” borongajskog kampusa.

 

Fotografije: arhiva, forum-aktiv, zagreb-airport, Znanstveno-učilišni kampus Borongaj

 

 Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.