Konzumacija arhitekture u Lisinskom

Jučer su završili dvanaesti Dani Orisa na kojima se predstavilo 11 arhitekata u dva dana prepuna arhitekture.  Dvorana Vatroslava Lisinskog ove godine ipak nije bila dupkom puna, bar ne onako kako smo je inače navikli vidjeti, čemu je razlog vjerojatno i svemoguća recesija o kojoj se naveliko pričalo u gledalištu kroz ispovijesti tužnih poslovnih sudbina. Crne misli ipak su uspjeli odagnati gosti arhitekti koji su nas upoznali sa svojim recentnim projektima kojima su pokazali kako ta riječ nema mjesto u njihovom vokabularu.

Nagrada Oris za izuzetan arhitektonski projekt dodijeljena je 3LHD-u za Hotel Lone u Rovinju. Predavanja je otvorio Suo Fujimoto, možda i najzvučnije ime ove godine, s predavanjem „Primitive future“. Potaknut japanskom zagušenošću prostora, arhitekt razmišlja o kaosu kao o neminovnosti unutar koji svatko ipak može pronaći svoj mirni kutak i koristi to kao polazište za razmišljanje o prostoru u smislu reakcije na njega. Ne zanimaju ga izdvojeni konstruktivni elementi koji čine točno određene prostore niti društvene konvencije, već moć gradacije polja pri čemu se gube striktne veze i funkcije i otvaraju nova značenja i mogućnosti, a u skučenim prostornim uvjetima dobiva dojam prostranosti. Ističe kako je preduvjet njegovog uspješnog rada jednako uspješna suradnja s investitorima, pa ga ta povratna informacija koju dobiva nazad od klijenata, o razumijevanju koncepta i same kuće, čini izrazito sretnim. Sama veličina projekta mu nije bitna pa jednako strastveno pristupa projektiranju mega građevina, istraživačkom ili znanstvenom radu, ili pak “malim projektima za svoju dušu”.

Martha Thorne, kao članica žirija za Pritzkerovu nagradu, predavanje je koncipirala kao priču o „nobelovoj nagradi u arhitekturi“, kako je i ona voli nazivati jer smatra da dobro pojašnjava značenje iste i ljudima izvan struke. Prošla je kroz sve aspekte evolucije od 1979. kada je Philip Johnsonu dodijeljena prva nagrada do danas, parametre nagrade kao što su neovisnost i internacionalnost, odabir i način rada članova žirija kao i odbijanje birokratizacije iste.

Kao potpuna suprotnost nastupila je pomalo ekscentrična Francuskinja Odile Decq s temom horizont koja, kako kaže, najbolje pokazuje njen avanturizam i ono što je vuče u svijetu arhitekture da se uvijek zaputi samo dalje i dalje jer, na kraju krajeva, arhitektura je eksperiment. Kroz svoje instalacije propituje polaritet nestalno i stalno, dinamično i statično, ravnoteža i disbalans. Kroz projekt muzeja MACRO u Rimu iz 2010. godine pokazala je kako odbija razmišljati o muzeju suvremene umjetnosti kao o „zatvorenoj bijeloj kutiji“, a kaže i kako je jako veseli projektirati wc-e pa je sigurno i ovdje našla nekog poklonika. Naglašavala je pregovaranje kao svojevrsnu odrednicu struke budući da smatra kako je praktički nemoguće išta napraviti bez više etapa pregovora i neizbježnih kompromisa koje oni povlače te se u tome bitno razilazi od Suovog stava. Istražuje promjenu arhitekture kroz vrijeme i mogućnosti materijala, a kroz sve svoje radove provlači ideju „cocoon-a“ kao skloništa, često praćenog i crvenom bojom kao simbolom utrobe, vatre i života u konačnici, kojima je i završila predavanje- ovaj put „cocoon“ je bio pseća kućica, kao dio njene serije dizajna namještaja.

Zaključak prvog dana tako je ostao na sveprisutnom dizajneru Karim Rashidu koji je, u maniri prave zvijezde, izašao na pozornicu sa zakašnjenjem, naravno u roza odijelu. I prije početka predavanja osjećala se podijeljenost publike pa je bilo onih koji propituju uopće dolazak takvog imena na jedan arhitektonski simpozij, no ipak treba reći i da postoje pojedinci koju su kartu kupili samo radi njega. Neosporna je činjenica da Karim ima iza sebe nadnaravno velik opus koji broji više od 3000 produkata, što ukratko znači da gotovo ne postoji nešto što on nije dizajnirao i samim time očito ima svoju publiku. Pa iako smo mu, zbog navedenog, dali priliku da nas razuvjeri, dizajner nije uspio, dapače. Osjećaj prisustvovanja tom predavanju graničio je s osjećajem koji zasigurno iziskuje sudjelovanje na nekoj psihološkoj studiji kada imaš zadatak da promatraš, ali i tebe promatraju kroz konfrontaciju s šikljajućom bujicom riječi koja kao da nema kraja. Proustovski tok svijesti karakteriziran željom da s publikom podijeli apsolutno sve što mu pada na um u tom trenutku, kao i naravno sve što ga generalno zaokuplja u životu, rezultiralo je izrazitim zamorom na intelektualno nivou. Neke teze su neporecivo bile odraz  dobro promišljenih razmšljanja, kao npr. pitanje pozicije industrijskog dizajna prije 30 godina i danas, razlike između umjetnosti i dizajna u smislu slobode i fukcionalnosti, inovativnosti u današnje doba, budućnosti obrta naspram manufakture te svakako pitanje prolaznosti i dizajna svega onog što bismo mogli klasificirati kao potrošna roba. Ipak, nismo bili zainteresirani da saznamo i čitav niz drugih razmišljanja, sada već u sferi parola, kao npr. Božić nije tradicija nego kič, slobodu treba veličati, društvo treba biti besklasno i jednake kupovne moći svih, na čelu sa zaključnim luksuz je demokracija tako da nismo dočeli (svjesni) 10 načela koja su dizajneru bitna, a s kojima je zaključio predavanje.

Drugi dan su obilježili predavači koji možda ne čine mainstream svjetske arhitekture, ali su vrlo značajni za razvoj arhitektonske prakse i diskursa. Prvo predavanje je i više nego uspješno otvorio Anton Garcia-Abril, iz ureda Ensamble, čiji je rad svojevrstan leksikon tektonike. Na arhitekturu gleda kao na avanturu i istraživanje koje proživljava kroz proces gradnje, a prema kojem i dijeli radove u dvije kategorije: „beams“ i „stones“, pri čemu je zajednička karakteristika svih postizanje ekvilibrijuma- ravnoteže kojoj teži i u duhu koje slaže konstruktivne elemente. Ono što je zaokružilo izlaganje i učinilo ga najzanimljivijim od svih, novi je i jedinstveni pristup prikazu arhitekture kroz video proizvodnog procesa, uz pažljivo izabrane kadrove i sjajnu glazbu koja ga prati. Sam proces je ono najbitnije jer se tijekom procesa stječu nova znanja koja se nadalje primjenjuju budući da arhitektura logično nastaje kroz igru gravitacije i sila.

Tektonsku misao nastavio je prezentirati  Valentin Bearth predstavivši Baerth & Deplazes Architekten kroz nama već poznatu tipičnu švicarsku preokupaciju strukturalnom preciznošću i inzistiranjem na dobrom poznavanju strukturalnih elemenata, uz standardno potenciranje odnosa prema kontekstu i uvažavanje netaknutog krajolika. Kroz raznolik program, od obiteljskih kuća do škola, turizma i vinarija, do sportskih sadržaja, arhitekti svakako nude nove teme unutar švicarske škole arhitekture. Racionalni grid, prefabrikacija, repeticija, pasivnost i materijali samo su neke od tema o kojima promišljaju kroz istraživanje.

Profesor na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, Marijan Hržić, predstavio je novu knjigu „Širenje horizonta- Hrvatski urbanizam 1991.-2012.” nastalu kao rad tima stručnjaka, a kojom su pokušali odgovoriti na pitanje što se događalo s hrvatskim urbanizmom unutar zadnjih dvadeset godina, osvrnuvši se na tezu da je on zapravo doživio potpuni kaos. Knjiga donosi katalog radova, točnije njih 115, odabranih strogim kriterijima selekcije kojih se dodirnuo u predavanju. Također je najavio novu nagradu „Vladimir Antolić“, nazvanu po arhitektu koji je cijeli svoj život posvetio urbanizmu i to kroz specifičan multidisciplinaran pristup, a koja će se po prvi puta dodjeljivati za urbanističko djelovanje u spomenutom razdoblju.

Tema predavanje Jeff Bickerta: Small & Smart bile su impresije na slovensku arhitekturu kroz film.  Naime, Jeff je prezentirao šest kratkih filmova na čijoj je izradi sudjelovao, a kojima je cilj predstaviti noviju arhitektonsku produkciju Slovenije kroz kultne projekte njenih ponajboljih mladih arhitekata  (Bevk-Perovičeva Kuća D, Otpad Dekleva Gregorič Arhitekata, Biotehnički fakultet ARK Arhitektura Kruše, Stambeni niz Joze Peterkoča, Nogometni stadion Sadar + Vuga, Pastoralni centar Maruše Zorec i Martine Tepine). Projekti su nastali između 2007 i 2011. godine i razlikuju se u mjerilu, programu i tipologiji (od obiteljske kuće i stambenog niza, obrazovne ustanove, sportskog centra, do industrijskog objekta te naposljetku i vjerskog prostora), ali kao cjelina uspješno komuniciraju razvoj arhitektonske prakse u Sloveniji. Izbor medija filma kao relevantnog za prikaz arhitekture iskaz je stava da je arhitektura dinamična, a ne statična disciplina pa je animacija uzeta kao pravi alat za iskusiti arhitekturu i prikazati prostor kao pozornicu na kojoj se odvija interakcija i susret ljudi. Referenca na veličinu projekata nije povučena u odnosu na mjerilo niti ideju koju komuniciraju, već kao želja da progovore o disciplini, promišljanju i detalju slovenske arhitekture. Scenariji su radikalno različiti pa je ostalo otvoreno pitanje koja je veza između zgrade i scenarija, i što se htjelo postići odabriom krajnje apstraktnog scenarija u nekim slučajima.

Saša Bradić je predstavio svoju noviju (veliku) produkciju kroz urede u kojima je radio, architektur.bn i NMPB architekten, naglasivši ipak timski rad i komunikaciju kao ključ uspjeha. Iz opusa radova iskakala je činjenica da je velik broj prikazanih projekata rezultat natječaja, a svi oni su nastali u razdoblju od 2004. godine i do danas su realizirani. Razlika između austrijske prakse i hrvatske stvarnosti kroz to je i više nego očita, a kada se uzme u obzir da se programi samih natječaja uglavnom svode na obrazovanje, socijalno stanovanje i recikliranje postojećih napuštenih industrijskih zona, ta misao je samo još jasnije podcrtana. Bilo da se radi o masterplanu ili mikro urbanizmu, o novoj tipologiji ili tipičnoj interpolaciji, uvijek je riječ o kompleksnom programu s kojim arhitekt naizgled s lakoćom barata. Od transformacije bečkog bloka u stanovanju do novog modela homebase učionice u obrazovanju, ideja vodilja je uvijek i u svim projektima kvalitetni javni prostor. Stupnjevanjem javno/ polu javno/privatno pokušava se javni vanjski prostor uvući u zajednički unutrašnji prostor i na taj način postići novu urbanu vrijednost.

Reinhard Kropf, iz ureda Helen & Hard koji je radio norveški paviljon za EXPO u Šangaju, kroz gotovo cijeli prezentirani opus provukao je temu ciklusa života, recikliranja, ponove upotrebe i održivosti. Bilo da se radi o korištenju industrijskih materijala s otpada za stvaranje urbane opreme i razigranih landscape-a, ili pak o ponovnoj upotrebi čitavih kontejnera i pretvaranju u socijalno stanovanje kao prvi takav projekt na finskom tržištu koji je i ljudima s manjim primanjima omogućio rješavanje stambenog pitanja. Kao reakcija na vrlo rasprostanjenu industriju betona koja je uzela maha, Helen & Hard najčešće koriste drvo istražujući njegove mogućnosti, među ostalom i kroz prefabrikaciju.

Nedjeljna predavanja je, gotovo u noćnim satima, ležerno zaključio Finac Janne Terasvirta kroz presjek rada svog ureda ALA – od prvog natječaja za kojeg su smatrali da se radi o sjajnom projektu, bar dok im nije stigao odgovor od žirija koji je glasio „totally inappropriate“, do aktualnog projekta stanovanja koje je u procesu revidiranja i javne raspravezbog čega su na jako zanimljiv i netipičan način pokušali ocrtati konture buduće zgrade u zraku pomoću balona i utega.

Janne je u svom izlaganju spomenuo i termin „konzument arhitekture“ pa smo se zapitali tko to sve arhitekturu konzumira uopće. Ovog vikenda to su svakako bili svi ljubitelji arhitekture koji su, unatoč standardnim organizacijskim propustima i probijanju rokova koje se sustavno već godinama ponavlja, zaključili da se doista isplatilo doživjeti svu različitost arhitektonskog diskursa i možda formirati svoj pogled na smjer kojim će se arhitektura nastaviti razvijati.