Kuća J2

Arhitekti: 3LHD

Projektni tim: Saša Begović, Marko Dabrović, Silvije Novak, Tatjana Grozdanić Begović, Irena Mažer, Marin Mikelić

Suradnici: Paula Kukuljica, Lucija Staničić, Marija Babojelić, Ivan Palijan

Lokacija: Čačković ulica 9, Zagreb, Hrvatska

Godina projektiranja: 2005./2006.

Godina realizacije: 2007./2008.

Ukupna tlocrtna površina: 396 m2

Površina obuhvata: 687 m2

Program: Obiteljska kuća

RAZVOJ TIPOLOGIJE INDIVIDUALNOG STANOVANJA

Piše: Renata Margaretić Urlić

Niz nacionalnih strukovnih nagrada Studija 3LHD počeo je točno prije deset godina. Nagradom Vladimir Nazor, ovjenčani su za Vilu Klaru 1999., a nakon nje su se zaredale nagrade s imenima velikana nacionalne arhitekture (Kovačić, Bernardi), kao i prestižna svjetska priznanja (ID, AR+D, WAF). Ove su godine taj popis zaokružili nagradom „Drago Galić“ za najuspješnije ostvarenje na području stambene arhitekture za Kuću J2, i to u jednoj od najjačih konkurencija UHA-inih nagrada posljednjih godina.

Vila Klara je za 3LHD bila prijelomna kuća koja je afirmirala njihov rad i studio lansirala u sam vrh nacionalne produkcije, ali je istodobno postala i jedan od ključnih projekata za razvoj tipologije

individualnog stanovanja u kontekstu urbane renesanse na prijelazu stoljeća (specifična po prostornoj organizaciji, veritikalnom usjeku glavne komunikacije, poluetažnom razdjeljivanju i meandriranju, odnosno prožimanju prostora, tretmanu intimnih i zajedničkih dijelova i posve originalna po oblikovanju vanjskog plašta). Njihov opus od dvadesetak projekata obiteljskih kuća dokazuje kako su taj žanr iskoristili za eksperimentiranje i istraživanje, poput ostalih svojih javnijih i poznatijih djela.

Nema, naime, razlike u pristupu riječkom mostu, rovinjskom hotelu ili dvorani u Balama, jer se u svima otkriva jednaka sklonost vizualnoj atraktivnosti koju postižu neočekivanim poretkom uobičajenih elemenata (svjetlo, tretman i postav materijala, pogotovo kamena i različitih vrsta drva, kompozicija volumena, ambivalentni odnosi unutarnjeg i vanjskog prostora, mimikrije ili maskiranje pojedinih elemenata, uključujući vanjske plohe i staklene stijene), što rezultira originalnom skulpturalnom vrijednošću svakog pojedinog djela. Bilo bi uzbudljivo komparirati cjeloviti opus 3LHD-a koji je u posljednjem desetljeću narastao do međunarodno priznatih radova, no u ovom tekstu treba barem naznačiti smjernice za proučavanje stambenog dijela. Preskačemo, dakle, analizu konteksta, posebno (sub)urbane strukture (guste izrabljenosti parcela po obroncima Medvednice), ne dotičemo ni socijalni aspekt (poslijeratnog nouveau riche sloja, (ne)osviještenog u urbanim vrijednostima i kvaliteti gradnje, kao i arhitektonske kulture), već samo u kratkim crtama zamišljamo idealnu hrvatsku obitelj (valjda nekih 10% građanstva) koja si može priuštiti da im 3LHD kreira stan. Trebali bi se nadalje uzeti u obzir i povijesni (moderna) i internacionalni prepleti uzora promišljanja i oblikovanja, kao i utjecaja visoke arhitektonske kulture od Le Corbusiera do Stevena Holla. Prethodna godina im je bila iznimno plodna u realizaciji nekoliko sjajnih kuća, tako da se nagrađena J2 zapravo izdvaja među četiri (N,V i K) gotovo jednako kvalitetna i intrigantna projekta, koja nose odlike kreativne zrelosti. Zato bi kroz proučavanje njihovih linkova ukazali i na metodu koja potječe još od Vile Klare. Sve su to, naime, raskošne vile smještene na nezavidnim parcelama strmih obronaka prestižnih zagrebačkih četvrti. Svaka je kuća različito koncipirana, no zajedničko im je uranjanje u stijenu, koja se iskorištava za leđa i kralježnicu zgrade. Gornje etaže prema ulici su zatvorene, a pročelja rastvorena prema pogledu na zelenilo vrta i susjedne brežuljke.

U procjepu između želja i financijskih mogućnosti investitora, te zadanih (ne)pravilnosti lokacije, te su kuće zapravo odlične studije rješavanja dvojakog odnosa zatvorenosti i zaštićenosti obiteljskoga gnijezda i istodobne otvorenosti prema okolišu i dotoku prirodnoga svjetla (jedan od boljih primjera je terasa u Kući J2 namijenjena djevojčicama kako bi imale vlastiti komadić neba, potpuno zaštićene od javnosti ili duhovito razigravanje mimikrije na pročeljima poput skrivenih vrata u redovima drvenih dasaka na Kući K i prozora s pomičnim plohama na Kući J2). Sve su kuće pod ravnim krovom (osim Kuće P u Donjoj 22 23 Stubici), a zajednički je i tretman volumena, s rješenjima pročelja koja se ponovno poigravaju percepcijom, odnosno vizualno „olakšavaju“, pa čak i smanjuju kompaktne prizme ne baš malih opsega. Nijedna kuća zato ne izgleda nez grapno, premda je riječ o više-manje pravilnim prizmama. Tlocrt Vile Klare osobit je po meandriranju prostora oko središnjeg dijela kuće, odnosno stubišta, a premda kasnije nije iskorišten čak ni u varijacijama, motiv meandriranja arhitekti njeguju u neuobičajenim tokovima na pročeljima (naročito je zanimljiv ritam „protoka“ staklene vrpce oko cijeloga plašta na Kući K). Slični su tlocrti Kuće J2 u obliku prelomljenog slova L (i to zbog usjeka susjedne parcele) i Kuće V, čiji se trapezoidni dio prelama zbog dojma manjeg volumena prema uličnoj strani. Kuća N je najjednostavnija i po volumenu i prostornoj organizaciji, a najvećih je dimenzija Kuća K, ali i najsloženijeg programa što se spiralno razvija oko atrija (element posebno drag projektantima, premda ga ne uvlače u svaku kuću). Kako su sve zbog korištenja strmine parcele ukopavane u zemlju, jasno je da su uslužni i intimniji sadržaji poredani prema leđnoj, odnosno zatvorenoj strani kuće (u podrumima su tako spremišta, kotlovnice, vinoteke, praonice, vježbaonice, a u prizemljima, ili na katu jer je uglavnom riječ o jednokatnicama, nalaze se spavaće sobe i kupaonice, pa čak i radne sobe), dok se licem prema prirodi, zelenilu, odnosno potpuno sakriveni od javnosti, razvijaju programi zajedničkih sadržaja (od blagovanja i dnevnoga boravka koji su često prostorno povezani do bazena) koji se na pročeljima otvaraju poput staklenih kutija. Posebna je pozornost posvećena integraciji vanjskog prostora u programu, znači oblikovanje terasa i vrta kao dnevnog boravka. Terase koje se znaju urezivati na različitim nivoima uglavnom su odjevene u istu vrstu drva poput pročelja, pa tako vizualno i pokazuju iskorak interijera, ali i neposredan odnos prema tlu (u čemu je sigurno „najperverzniji“ motiv u Kući N gdje je kuhinjska radna površina u razini s travnatom horizontalom parka – odijeljena dakako samo staklenom stijenom). Spomenuta su intrigantna poigravanja odnosima interijera i eksterijera, odnosno otkrivanje neočekivanih sadržaja (primjerice stubišta, a ne samo očekivanog dnevnog boravka ili bazena) ili sakrivanjem prostorne organizacije na pročeljima. Za igru skrivača zaslužni su prozorski otvori, i to ne samo u „picture“ izdanju, nego zbog specifičnog, sinkopiranog ritma, u asimetričnim i potpuno iznenađujućim rasporedima na fasadi (što se može pratiti od Klare do J2 i N, a najočitije je ipak u stambenom kompleksu Sv. Vid u Rovinju), što je ipak logični rezultat potrebe unutarnjeg rasporeda prema etažama i poluetažama.

Bogatstvo vizura, odnosno raznolikost ili pitoresknost prostora postiže se raznim vertikalnim (od poluetaža i galerija do denivelacija između dnevnih boravaka i blagovaonica, a osobito u oblikovanju komunikacija gdje se hodnici otvaraju galerijama, često s nevidljivim, staklenim ogradama, ili stubište dijagonalno siječe postolje koje ga nosi prema galeriji u Kući V) ili horizontalnim potezima, pogotovo prema eksterijeru. Sigurno da je jednostavnije zaigrati se u vrtoglavim dimenzijama kakve nose pojedine kuće (Kuća K zaprema 600 m četvornih), no i u manjim omjerima 3LHDovci uspijevaju ugraditi dovoljno sadržaja i postići dojam prostornosti, što je također odlika razumijevanja i oblikovanja prostora. Posebna je kvaliteta oblaganja pročelja, jer su poput Vile Klare i recentne tri realizacije obložene ventiliranim pročeljem različitih vrsta drva (dok su na Klari postavljeni lakirani drveni ukočeni paneli, na ostalima se samo uz obavezni zaštitni premaz redaju daske od cedra, šperploče, tikovine ili ariša). Jednostavnom, starom tehnikom dvostrukoga reda vertikalnih dasaka, na Kući J2 postignuta je reljefna tekstura, podatna izmjenama osvjetljenja.

Odabir prirodnih materijala upućuje i na specifičan odnos prema boji, a ne samo na ekološki osviještene projektante (odlična je dosjetka s korištenjem zelenog kulira, kao podsjetnik na iscrpljeno ležište sljemenskog škriljevca, omiljenog motiva obiteljskih kuća nacionalne moderne) i naručitelje kojima kuća miriše, već i o prirodnom mijenjanju drvene boje pod utjecajem zuba vremena i meteoroloških prilika.

Samo je Kuća V ožbukana i posve se razlikuje u tretmanu pročelja od ostalih jer se veličina volumena također pokušala olakšati vertikalnim, a ne horizontalnim vrpcama prozora (motiv vertikalnog proreza ponavlja se čak i u obliku niša uz golemi izduženi bazen). Specifičan je element i svojevrsna lanterna, odnosno garaža Kuće J2 oblikovana u leksanu koja svakoj strani pročelja daje drugačiji vizualni efekt (najatraktivniji je s vrtne, jer lebdi nad staklenom vrpcom

bazena). Taj nagrađeni primjer nosi i onaj glasoviti stakleni „izrez“, zaštitni znak dvorane u Balama, koji se pokazao primjerenim i na pročelju obiteljske kuće upravo zbog dvostruke uloge, odnosno tradicionalnih dobrosusjedskih odnosa, gdje se veza privatnog i javnog podrazumijeva u smislu „mi bismo rado virili susjeda, ali ne bismo da on nas vidi“. No ipak, taj dematerijalizirani kutić kuće zapravo je duhoviti poklon susjedu, propust da može vidjeti na susjedno brdo, a da vlasnika ipak ne ometa u njegovoj intimi. Posebno su mi dragi pokazani konstruktivni elementi u interijeru, poput čeličnih stupova, koje redovito otkrivaju na neočekivanim

pozicijama.

Sve navedeno, dakako, svjedoči o snažnom i osebujnom vizualnom identitetu svake kuće, odnosno o iznimnoj koncentraciji arhitekata 3LHD-a na istraživanje novih, no u svakom pojedinom slučaju i primjerenih, korisnih i logičnih elemenata.