Otoci su puno više od mora i sunca

mise radi

Arhitekt Miše Renić

Arhitekt Miše Renić, s kojim donosimo razgovor, odmah je nakon studija dobio priliku da se u ateljeu za arhitekturu i urbanizam „A+U“ iz Komiže uhvati u koštac s otočkim temama, a projekt Dragodid, kroz koji na afirmaciji i zaštiti tradicionalnog graditeljstva radi s povjesničarom Filipom Bubalom, arhitektom Filipom Šrajerom, etnologom Grgom Frangešom i mnogima drugima, postao je kroz godine referentan primjer pristupa baštini. Udruga Dragodid 2011. godine nagrađena je nagradom Europa Nostra o čemu smo pisali ovdje, a bogat prikupljeni znanstveni i obrazovni materijal možete potražiti na njihovim web stranicama, ali i u tiskanim izdanjima koja pripremaju.

dragodid radionica

Projektom Dragodid afirmira se tradicionalno graditeljstvo

Vis je specifičan u nizu aspekata, a jedan od njih je i dugotrajan boravak vojske na otoku. Mislite li da je ta okolnost sačuvala Vis od stihijske turističke ekspanzije ili je za to bila dovoljna njegova udaljenost od kopna? Koji su aktualni prijedlozi tretmana zaista mnogih vojnih objekata na otoku, a koje biste vi ocijenili pozitivnima?

Udaljenost od kopna svakako smanjuje stihiju turističke ekspanzije, od više cijene prijevoza do dužeg trajanja putovanja brodom, ali boravak vojske je odigrao ključnu ulogu. Neću ulaziti u rasprave oko pozitivne ili negativne strane polustoljetne hipermilitariziranosti Visa, ali ostaje činjenica da je pola otoka bilo okupirano vojnim sadržajima koji su u svojim pojavnostima nastojali biti što manje zamjetni „vanjskom neprijatelju“, tako da sada imamo gomilu očuvanih prostora koje su neki drugi otoci zauvijek izgubili. Problem je što mi već dva desetljeća nemamo pojma što bismo s tom bivšom vojnom infrastrukturom. Država nije uspjela realizirati pravni okvir koji bi učinkovito riješio problematične nekretninske odnose, a lokalno stanovništvo balansira između nemoći i nemara. Bivših vojnih objekata ima svuda po otoku i samo im mašta ograničava funkciju. Vojni tuneli su idealni za čuvanje vina ili uzgoj gljiva. Također je maloumno da plažni disko klub terorizira cijelu valu, a imamo ogromnu praznu halu ispod brda, na sto metara udaljenosti. Bivše vojarne uz netaknuto more se mogu pretvoriti u ekskluzivne hotele, dok se u onima udaljenijima mogu održavati skupovi izviđača, sportaša, muzičara, kao i raznorazni festivali.
Divljanjem cijena nekretnina otočki mladi parovi bez materijalnog zaleđa osuđeni su na bitno skromniji život ili čak emigraciju s otoka. Ne samo zbog njih, nego i zbog privlačenja novih mladih ljudi koji imaju zanimanja potrebna otoku, dio vojnih zgrada bi se dao prenamijeniti u jeftine gradske ili državne stanove uz minimalne troškove ulaganja. Dio objekata je lokalna samouprava doduše prepustila domaćim poduzetnicima i udrugama uz povoljnu naknadu, ali, osim u slučaju tunela za čuvanje vina, ti sadržaji su proizvoljno popunjavani po napuštenim prostorima, bez ikakve vizije i međusobne usklađenosti.

podrum lipanovic vugavapodrum lipanovic vugava

Vojni tuneli na Visu idealni su za čuvanje vina

Dok ste radili na Visu, jeste li bili u prilici sudjelovati u nekom obliku interdisciplinarnog promišljanja razvoja, na izradi plana koji bi uključivao kvalificirana mišljenja nužna za neke dugoročnije projekcije? Kako lokalna politika vidi Vis, a kako državna?

Meni se čini da nedostaje jasna vizija razvitka, kako cijele države, tako i njenih jedinica, uz neke časne izuzetke. Kao što nažalost vidimo, u našoj kulturi raspravljanja vrlo brzo iskoče prevažna pitanja o bedževima naših djedova, a prilično su nebitne stavke kako je naših unuka sve manje, kako su sve neobrazovaniji i sve besposleniji. S obzirom na našu demografsku i ekonomsku tragediju, mene neke takve rasprave duboko vrijeđaju kao razumno biće. Planovi postoje, recimo „A+U“ je devedesetih, dok sam još bio srednjoškolac, imao idejne planove za ribarsku luku u Komiži, koja će se dogoditi tek u ovom desetljeću. Mi smo sve ove godine imali i zakone o gradnji i inspekcije i prostorne planove, ali ako nema političke volje, ako su to samo mrtva slova, ako svatko ne shvaća svoja građanska prava i obaveze, onda možemo i propisati da ubuduće snijeg mora biti tirkizan. Struka se premalo pita za mišljenje, previše je loših i nepromišljenih rješenja u nekim razvojnim projektima ili prostornim planovima, a sitno politikanstvo se često miješa s krupnim kriminalom. Proces donošenja planova bi također trebao biti demokratičniji, ali to podrazumijeva i osobni angažman građanstva. U zemljama razvijenijeg civilnog društva ljudi suoblikuju svoj prostor sudjelujući na radionicama oko prostornih planova svoga mjesta.

rekonstrukcija krova kuhinje

Rekonstrukcija tradicionalnog krova

Može li se desetak godina nakon Otokultivatora ocijeniti koliko je prijedloga i inicijativa doživjelo neki oblik realizacije?

Otokultivator je bio projekt Udruženja za razvoj kulture – kluba Močvara, Multimedijalnog instituta Mama i Udruge studenata arhitekture EASA Hrvatska. Održavao se na Visu od 2001. do 2003. godine, a okupljao je mahom studente koji su sudjelovali u raznim radionicama, od čišćenja putova i plaža, preko izrade vidikovaca i kazališnih predstava do arhitektonskih snimanja viških palača i sela. Mjesecima smo čistili bivšu vojarnu Samogor koju nam je grad Vis ustupio na korištenje, popravljali sanitarije, cisterne, žbuku i prozore, ne bi li bila spremna na prihvat 300 do 500 studenata volontera iz svih dijelova svijeta. Htjeli smo nastaviti suradnju dugoročnim planom i zajedničkim ugovorom oko korištenja dijela Samogora s gradom, ali nam nitko nije mogao ili htio garantirati da nas neće izbaciti ako nađu mitskog strateškog partnera koji će u Samogoru napraviti Diznilend. Pošto mi imamo i neke svoje druge poslove u životu osim volontiranja, zaključili smo da ćemo volontirati tamo gdje smo mi strateški partner, ma kako mali bili. Deset godina poslije, naravno, strateški partner nije došao, a zgrade su propale i devastirane. Mogu ipak reći da se mnogi tada studenti, a danas inženjeri i profesori, vraćaju iz godine u godinu na otok, skupa s podmlatkom. A neke radionice, kao što je i Dragodid, prerasle su okvire radionice i postale nešto puno više – i prijateljstvo, i udruga, i talog znanja i dobre volje. Tako da mogu s dragošću reći da sam bio dio toga. Ipak mi ostaje gorčina što na Visu deset godina prije nego u ostatku našeg dijela Jadrana nije zaživio festival kakvih sada ima nekoliko, tim više što Otokultivator nije bio samo konzumeristički festival muzike i plesa, nego je imao jaku produktivnu notu i puno polagao na lokalni kontekst.

park prirode ucka

Park prirode Učka

Projekt “Anatomija otoka” (2012-2016) za ovogodišnju temu bira sela i polja otoka Visa. Na koji se način vrijedna promišljanja s takvih simpozija i radionica ugrađuju u planersku dokumentaciju, ako se uopće ugrađuju? Dobar dio nas, naročito ako na otoke dolazimo samo turistički, doživljava samo njihov obod, okvir, obalu. Što se krije u unutrašnjosti otoka i na koji se način to zaleđe danas mijenja?

Svako takvo promišljanje je vrijedno samo po sebi, a svaki normalan planer će ih ugraditi u planove, iako naša razina transparentnosti i demokratičnosti političkog sustava ili građanske participacije nije na razini Europe, tako da nažalost ne možemo reći da danas u Hrvatskoj postoji sinergija političara i građana pri donošenju urbanističkih planova. Otoci mogu ponuditi toliko toga više od sunca i mora, i ta svijest se pomalo mijenja. Za razliku od kupanja, sezona bicikliranja, zmajarstva, penjanja ili planinarenja traje puno duže. Uz kombinaciju autohtonih proizvoda, prezentaciju prirodne i kulturne baštine koje ne manjka te klimu, koja je čak i usred zime čarobna za većinu Europe, mislim da smo konkurentni branju jagoda u Engleskoj u zamjenu za spavanje u kontejneru i učenje jezika.

S udrugom 4 grada Dragodid napravili ste niz manjih i većih intervencija. Koje su vam najdraže, koje aktualne? Možemo li očekivati nova predavanja, publikacije?

Samo prošle godine imali smo 17 radionica, od dvodnevnih do dvotjednih, nekoliko puta više predavanja, više izložbi diljem domovine i svijeta, kao i reizdanje knjižice “Gradimo u kamenu“. Krenuo je projekt Suhozid.hr, koji je pokrenuo kolega Filip Šrajer, čiji je cilj digitalna inventarizacija nacionalne suhozidne baštine, u kojoj mogu sudjelovati svi pokretni građani s mobilnim telefonom. Ove godine ćemo nastaviti sa svim započetim projektima, a nadam se i novima, pogotovo širenju međunarodne studentske razmjene, ali financijska sredstva nam nažalost nisu odgovarajuća željama. Najdraža radionica mi je ona sljedeća, pošto na onu prošlu više ne mogu.

put za dragodid sv bjoz

Radili ste u Hrvatskom restauratorskom zavodu. Biste li nam mogli nešto reći o iskustvima s terena? Je li korektna obnova baštine stvar kulture prostora ili jednostavno stvar novca? Svjedočimo nizu, po našem mišljenju, nepotrebnih devastacija i prirodne i kulturne baštine, nadležne institucije često nemaju kapaciteta za rješavanje problema – smatrate li da je edukacija ključ?

Naravno da je edukacija ključ. Pošto su i likovna i praktična znanja sustavno zanemarivana u našem osnovnom i srednjoškolskom obrazovanju, pošto se kulturi konstantno i nemilice smanjuju sredstva, i u kriznim i u nekriznim vremenima, pošto se dopušta nepristojan, nestručan i idiotski mentalitet na brojnim odgovornim funkcijama, nije ni čudo da se buše srednjovjekovne zidine, suhozidi pretvaraju u šljunak, a usred vinorodnih polja niču betonare. Ali, iako su nadležne institucije prilično jadno odradile svoj posao, jer su od bezidejnog socijalističkog geodetskog urbanizma koji je preslikavan iz uvale u uvalu, uspjele doći do besramnog kapitalističkog nagomilavanja nečega što većinom čak niti ne možemo nazvati urbanim, nade ipak ima. Civilno društvo sve više shvaća da akcija nije nužna „odozgo“, da bolji ljudi u boljem prostoru možemo biti sami od sebe. Divan primjer tome su brojne udruge i događanja različitih profila koja okupljaju ljude koji družeći se grade ljuljačke, sade grmlje ili bojaju vrtiće. Naravno, uvijek nam ostaje i nada da ćemo jednom imati učinkovitu državnu upravu, što bi se i moglo ostvariti, ako ništa drugo kopiranjem pozitivnih primjera iz EU.

Što trenutno radite?

Osim angažmana oko udruge, s kolegom Grgom Frangešom radim u firmi „Mjesto pod suncem“ gdje se bavimo dokumentiranjem baštine, izradom konzervatorskih podloga i elaborata, izradom arhitektonskih snimaka te arhitektonskih projekata, od obnove postojećih objekata do projektiranja novih.

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektoničkih medija