Otvoreni grad: projektiranje suživota

IV. međunarodni bijenale arhitekture Rotterdam (IABR)

Istraživanje gorućih društvenih pitanja

Istina je da arhitekti posljednjih 20 godina lutaju u potrazi za formulom koja bi omogućila novu definiciju discipline sa snažnom socijalnom konotacijom, no u isto vrijeme galopirajući kapital je ograničio implementaciju arhitektonskih znanja i izbacio arhitektonsko promišljanje iz svih gorućih javnih pitanja

Piše: Sanja Jerković

Potkraj rujna 2009. otvara se četvrta međunarodna arhitektonska izložba u Rotterdamu (IABR), pod budnim okom kuratora Keesa Christiaansea. Tema ovogodišnjeg izdanja je «Otvoreni grad: projektiranje suživota», koja se čini kao nastavak javne rasprave na temu gradova započete s Venecijanskim bijenalom pod naslovom «Gradovi, 2004» (kurator R. Burdett). To je široka tema kojom su se bavili i na rotterdamskom bijenalu 2007. s naslovom «Moć: stvaranje suvremenih gradova» (Berlage Institute).

No, ovo nam izdanje bijenala ipak nudi nekoliko temeljno različitih elemenata:

1. Zamišljeno kao događaj zasnovan na istraživanju gorućih društvenih pitanja, ovogodišnje izdanje koristi gradove kao platforme za analizu, dokumentiranje i projektiranje strategija socijalnog, ekonomskog i kulturnog suživota.

Inače je suživot ključna riječ koju bismo mogli koristiti ako bismo htjeli opisati Rotterdam, grad otvoren za novo, za rast, za drugačije.

Rotterdam je drugi po veličini grad u Nizozemskoj, odmah nakon Amsterdama, s oko 600.000 stanovnika. Rotterdamska luka je najveća europska luka koja se prostire na 105 km2 i upošljava oko 70.000 radnika, koji marljivo rade 24 sata na dan, 365 dana u godini.

Više od polovice stanovnika su stranci, a i sam gradonačelnik Ahmed Aboutaleb, izabran ove godine, rodom je iz Maroka (rođen je 1961. u Beni Sidelu u Maroku).

To je jedan od gradova u kojem zasigurno nećete naići na prometne «čepove», ne samo zbog primjerenog profila prometnica, nego zato što je automobil ondje uglavnom suvišan budući da gradska mreža javnog prijevoza uključuje tramvaje, autobuse, vodene buseve i nekoliko linija podzemne željeznice, koja je izgrađena još 1968. godine.

Godine 1940. središte grada sravnjeno je sa zemljom, a u razdoblju od 50-ih do 70-ih godina grad se u potpunosti obnovio. Upravo eksperimentirajući s novim tipologijama i oblicima suživota, arhitektura je u tome gradu naišla na plodno tlo i stvorila potpuno neuobičajen skyline.

Već od same rekonstrukcije poslije 2. svjetskog rata, Rotterdam si zadaje visoke arhitektonske ciljeve koje ostvaruje uz pomoć ne samo domaćih, nego i međunarodno renomiranih imena (Renzo Piano, Richard Rogers i dr). Ne čudi stoga da u tome gradu nalazimo urede svjetski poznatih arhitekata kao što su OMA (R. Koolhaas), MVRDV, Neutelings & Riedijk, Erick van Egeraat, Hans Kolhoof, Claus En Kaan, Maxwan, West 8 i, naravno, KCAP (Kees Christiaanse).

Kao okolina stimulativna za arhitektonsko promišljanje, grad se afrimirao kroz djelovanje vrlo utjecajnih arhitektonskih institucija kao što su NAI (Nizozemski arhitektonski institut), Berlage Institute, te Rotterdam Academy of Architecture and Urban Design.

Rotterdamci imaju uzrečicu: «Novac se zaradi u Rotterdamu, podijeli u Den Haagu i potroši u Amsterdamu». Nakon što je 2001. Rotterdam bio izabran za kulturnu prijestolnicu Europe, počelo je zdravo natjecanje s Amsterdamom koji se smatralo kulturnim središtem države.

Nedugo poslije počinje ciklus međunarodnih izložbi 2003. Prvim arhitektonskim bijenalom «Mobility: a room with a view» pod vodstvom Francine Houben (Mecanoo), slijedi 2005. «The Flood» s Adrianom Geuzeom, te 2007. «Power: Producing the contemporary city» s Berlage Instituteom, da bi nas u ovogodišnje izdanje vodio Kees Christiaanse.

Kao ultimativna manifestacija ljudskog djelovanja, otvoreni gradovi su predstavljeni kroz sedam situacija u kojima prostorni, tipološki, zemljopisni i socijalni uvjeti razotkrivaju razne kvalitete i potencijale gradova. Svaka od situacija će se predstaviti preko istraživanja i projektnih prijedloga, definirajući podteme Bijenala:

Zajednica pojam se ispituje kroz američki stil života u predgrađima.

Kolektiv se bavi transformacijom ruskih postsocijalističkih gradova pod utjecajem novonastalog tržišnog kapitalizma.

Izbjeglištvo se koncentrira na gradove kao što su Istanbul, Kairo, Beirut, Dubai, gradove s dinamičnim rastom koje karakterizira politička i religijska polarizacija, koja proizvodi prostorne tipologije što osciliraju od elitnih četvrti do izbjegličkih kampova.

Squad u gradovima kao što su Addis Abeba, Sao Paulo, Rio de Janeiro i Buenos Aires ispituje potencijal neformalnog i formalnog stvaranja urbanog prostora.

Dijaspora se bavi strategijama preživljavanja i migracije prisutnima u Indonezijskom arhipelagu.

The «Make-able» Society nizozemski politički koncept nastao u 80-ima koji se bavi multikulturalnim društvenim aspektima i imao je veliki utjecaj na prostorno planiranje u Nizozemskoj.

Slobodna Država Amsterdam (Free State of Amsterdam) eksperimentira sa stupnjevima slobode i spontanosti u procesu planiranja grada.

2. Neuobičajeni element je format samog Bijenala koji u svom srcu ima izložbe (dvije u Rotterdamu i jedna u Amsterdamu), ali uključuje i niz događanja (predavanja, debata, radionica, seminara) u Nizozemskom arhitektonskom institutu (NAI), te medijski projekt realiziran u suradnji s VPRO-om koji će biti emitiran preko radija i nacionalne televizije.

Širi format izložbe služi kao svojevrsni primjer strategije kapilarnog uključivanja svih: od gradskih institucija (kao što je Ured za strateško planiranje Amsterdama i Rotterdama), preko poslovnih aktera i predstavnika stanovnika, akademskih partnera (CARD/Berlage Institute, Delft University of Technology, IHS pri Sveučilištu Erasmus i mnogi drugi) do radija i televizije koji će u cijeloj državi emitirati poseban program tijekom Bijenala.

Smatram da spomenuti oblik predstavljanja Bijenala ima ključnu važnost za arhitekte danas.

Zašto onda opet pokušavati? Pa zato što je potrebno i … zato što ne znamo drugačije. Zato što je potrebno imati disciplinu i hrabrost, potrebno je biti brz i strastven da bi mogao biti velikodušan. I kako to slikovito kaže Aldo Aymonino: «Potrebno je znati koristiti alate struke, precizno kao kirurzi, lukavo kao Vijetkong».

Današnja nezavidna pozicija struke predmet je stalnih rasprava na teme: što smo, gdje idemo, koje su naše zadaće i sredstva rada. Te teme ne nalaze oslonac u ideologiji društva budući da živimo u tzv. vremenu permisivnog hedonizma u kojem je sve dopušteno, ali dekofeinizirano, lišeno svoje supstancije (ref. S. Žižek, str. 25, Sukob civilizacija na kraju povijesti u Pervertitov vodič kroz film, Biblioteka Tvrda, 2008, Zagreb). U vremenu u kojem arhitekti rade u službi «postmodernih individua» koje više nemaju životne ciljeve, nego su postojanje posvetile preživljavanju ispinjenom profinjenim, umjetno izazvanim zadovoljstvima – nije čudno da se arhitekti sve više okreću individualizaciji svakodnevnih životnih aspekata, koji im služe kao uvertira za utopijske vizije – što sve više nalikuju ponovnom bijegu od stvarnosti.

Današnje arhitektonske izložbe i predavanja zbog note cinizma učestalo optužuje i struka koja kao arhitektonsku zadaću vidi osmišljavanje ljudskog okoliša, kao i oni koji ne vjeruju da se uz pomoć situacionističke strategije može riješiti oprečne situacije današnjice.

Između dviju pozicija arhitekata: one revolucionarne arhitekta vizionara i one «plaćenika» (arhitekta u službi novca), nazire se, pogotovo u ovakvim prilikama, pokušaj da se proširi područje analize i djelovanja arhitekture.

I ja smatram da arhitekt nije deus ex machina sa zadaćom da spasi svijet svojim projektom, ali i dalje vjerujem da danas više nego ikad trebamo vrlo kvalitetnu arhitekturu. No, činjenica je da suvremena arhitektura NEMA aktivan dijalog s društvom. Umjesto da se zatvorimo još više u svoje disciplinarne zatvore i nastavimo graditi teorije začinjene sadašnjicom, potrebno je odgonetnuti kojim političkim, kulturnim, ideološkim pretpostavkama započeti novo teoretsko promišljanje, te s kojim se disciplinama sjediniti. Radoznalost, dijalog, otvorenost, sposobnost djelovanja i u kriznim trenucima da bi se ostvarili socijalni, kulturni i ideološki sadržaji kao temeljni elementi.

Da ne zaboravimo velikodušnost, koja znači ne samo davanje u materijalnom smislu te riječi, nego i velikodušno izlaganje samih sebe u zajedničkim diskusijama i razmišljanjima.

Stoga, koračajući naprijed, vidimo se u Rotterdamu.