Otvoreno pismo Nenada Fabijanića: “Oko Žnjana – pa i dalje”

 

Nakon izvještavanja o predstavljanju studije novog uređenja platoa na splitskom Žnjanu (više ovdje) te reagiranja Udruženja hrvatskih arhitekta (o čemu smo pisali ovdje), danas nam je pristiglo otvoreno pismo prof. Nenada Fabijanića, koji je s timom Arhitektonskog fakulteta iz Zagreba autor navedene studije. U nastavku donosimo otvoreno pismo u cijelosti:

 

 

“Nenad Fabijanić: OKO ŽNJANA – PA I DALJE

 

John William Waterhouse – Pandora

 

Slučajno ili ne, prste u Pandorinu kutiju gurnuli su svi. U prvom trenu to se i moglo razumjeti. Kasnije se pokazalo koliko je bilo destruktivno, upravo u skladu s legendom.

 

Namjera nam je bila pružiti cjelovitu informaciju o ‘Programskoj osnovi za izmjenu i dopunu DPU-a priobalnog područja Trstenik – Radoševac u Splitu’ na posebno organiziranoj konferenciji za medije 24. ožujka o. g. Cilj je bio pravovremeno obavijestiti sve građane i pripremiti gradske vijećnike, koji će o osnovi odlučivati 28. ožujka. Sletjeli smo, ne znam već koji put na otrcano i žuto medijsko polje, koje su se ovaj put potrudili obojiti stručnim neznanjem i objedama novinari Sandi Vidulić i Damir Petranović – predstavljajući nas kao ‘zagrebačke kolonizatore’. Najviše su kontaminirali raspravu o urbanističko–arhitektonskim temama. Arhitekti su im nažalost pomogli zbog različitih motiva: jedni zbog neznanja ili neiskustva, drugi da bi svjesno manipulirali. Rasprava o problemu Žnjana izazvala je nekoliko članaka i priopćenje ‘krnje UHA-e’ – sve s jasnim ciljem: da se  isforsira negativna odluka gradskih vijećnika.

U organiziranim sredinama natječaj takvog reda veličine, kao što je uređenje budućeg žnjanskog platoa bio bi raspisan prije nasipavanja obale (14 ha) i velike manifestacije, kakva je bila posjet Svetog oca Ivana Pavla II. Splitu 1998. godine. Tada bi bile poznate dimenzije zahvata, znalo bi se kojim to tehnologijama i kakvim materijalom izvesti, kakve bi pripreme i infrastrukturne radnje treba predvidjeti, kako definirati prometne tokove, opterećenja, parkirališne zone i dr. Kad natječaj već tada nije organiziran, trebalo ga je provesti odmah poslije posjeta Svetog oca. Možda anketni natječaj: opći, javni i pozivni, a mogao je biti i međunarodni. Na takvom natječaju sudjeluju diplomirani arhitekti, ma gdje diplomirali, sa stručnim referencama, ne i studenti, što se odnedavno uvriježilo. Postavlja se pitanje: gdje su tada bili autoriteti strukovnih udruženja, gdje apeli za provedbom urbanističko-arhitektonskog natječaja?

U razdoblju od nasipavanja žnjanskog platoa do danas u knjigama prof. Darovana Tušeka obrađeno je pedesetak provedenih splitskih natječaja. Činjenica da se ni jedan od njih ne bavi žnjanskim platoom, dovoljno govori sama za sebe.

Stoga mi ne pada na pamet sada komentirati interpretaciju procedure za izmjenu detaljnog plana uređenja (DPU), koju je obznanio zaostali dio Udruženja hrvatskih arhitekata (UHA), a koji se sada javlja u ime UHA-e, kao da ona uistinu postoji. Taj DPU u primjeni je od 2000. godine, kao i odredbe generalnog urbanističkog plana (GUP-a) na koji se ta grupa poziva. Knjige o splitskim natječajima prof. Tušeka vrijedan su doprinos razumijevanju natječajne prakse, pa sve pozivam da ih pročitaju, posebice dijelove koji se odnose na događaje, odluke i rezultate koji su uslijedili nakon provedbe prikazanih natječaja.

 

 

Žnjanski plato – situacija prije i poslije

 

Nažalost nije uvjerljivo, kad se spomenuti kritičari pozivaju na autoritet i moral. Razuvjeriti bi me morali temeljitom analizom natječajne prakse. Što se Splita tiče, valjalo bi pridodati i analitičke tablice, koje bi objektivno pokazale koliko je tih natječaja realizirano, a koliko nije realizirano. Tada bi se pokazalo da pretežu nerealizirani natječaji, a vidjeli bi se i stvarni razlozi postnatječajnih deformacija projekata, zašto im se nameću prilagodbe u ime takozvane racionalizacije, najposlije i koliko je u to utrošeno vremena i živaca. Valjalo bi razotkriti uglavnom skrivene aktere, koji stoje iza takvih postnatječajnih igara.

Ponavljam ono što sam još 17. svibnja 2013. pisao Predsjedništvu Društva zagrebačkih arhitekata (DAZ) u povodu rasprave o svojem projektu uređenja Trga Franje Tuđmana u Zagrebu. I danas stojim iza tih riječi.

Protivim se ekskluzivnoj obvezi raspisa arhitektonskih natječaja koja se nameće svugdje i svima. Protiv sam krutog automatizma raspisa natječaja i manipulaciji nejasnim zakonskim propisima, kakva je često na djelu. Protivio sam se na vrijeme i bez uspjeha danas uvriježenoj praksi prema kojoj natječaj raspisuju i kontroliraju – po mojem sudu nepotrebno – dvije strukovne institucije: 1. strukovna udruženja (UHA) i regionalna udruženja i 2. Hrvatska komora arhitekata. Ta dvojnost je rezultirala gubitkom ekskluzivnog središnjeg strukovnog autoriteta i omogućila objavu sada otvorene konkurencije s pojavom novih, nereferentnih natječajnih provoditelja: Države (ministarstva) i Crkve, gradova i sela, privatnih investitora i korporacija, udruga, posrednika i prekupaca, pa čak i nacionalnih parkova, bilo samostalno, bilo umiješano, navodno prema pravilima struke. Na ovim prostorima natječaji se već odavno ne raspisuju zbog viših ciljeva ili dometa arhitekture, nego zbog obveze i imperativa koje nameću generalni urbanistički planovi, a gradi se isključivo zbog profita i građevinske manipulacije. Natječajem osigurani poslovi navodno omogućuju kontinuitet projekata i slobodu ugovaranja, eliminirajući time nelojalnu konkurenciju.

I dalje se ne slažem načinom izrade i provjere mnogih natječajnih programa, nestručno strukturiranih, sumnjivo verificiranih – ponekad od anonimnih verifikatora koji u životu nisu sudjelovali ni u jednom arhitektonskom natječaju. Program i želje, u pravilu nabrekli od sadržaja i dimenzija, a neprimjereni lokaciji, postaju balastom svake prostorno ambijentalne korelacije, navodno ‘u traganju za arhitekturom’.

Često sumnjivo delegiranje i profiliranje članova ocjenjivačkih sudova (po zadatku ili funkciji ?!), s očitim manjkom autoriteta, znanja i adekvatnih referenci za ciljanu temu natječaja, rezultiraju najčešće objavom uglavnom nestručnog, završnog obrazloženja, koje zna biti uvredljivo za gubitnike, a u pravilu razotkriva nedovoljnu stručnu razinu i neuvjerljivost procjenjivačkog autoriteta.’ Toliko citat.

Danas svatko može raspisati arhitektonski natječaj, pa tako i manipulirati svim elementima, fazama i konačnim rezultatima, i zato pozivanje na strukovni moral zovem ‘demagogijom’. Raspisivati natječaje, za raspisivača i provoditelja danas znači kontrolirati proces, u svim fazama diskretno ponešto naplatiti i dakako profitirati.

Glorificiranje općeg demokratskog ideala takmičenja ‘svugdje i za sve’ – s kojim nema razloga ne složiti se načelno – nažalost previđa mogućnost njegove instrumentalizacije. Praksa svjedoči da je to česta pojava. Ako već nije napisan, netko će vrlo brzo objaviti zbornik o propalim, uglavnom boljim natječajnim radovima na prošlim natječajima. Otvara se tako sumnja u delegiranje i izbor članova ocjenjivačkog suda: s kojim se to referencama, s kojim autoritetom, iskustvom i moralnim habitusom upuštaju u procjenu tuđih arhitektonskih projekata. Evo još jednog kriterija za stvarnu analizu prošlih natječaja!

Poseban sloj otrcane demagogije krije se u pozivanju na ‘dokazane natječajne uspjehe u prošlosti’, smatrajući arhitektonski natječaj instrumentom dobivanja najboljeg rješenja, tj. stoljetnom civilizacijskom tekovinom. Navode se svijetli primjeri: Poljudski stadion, Split 3…

Lokalni žalbopisac spominje Poljudski stadion, misleći na Magaševo životno djelo, ali ne spominje dva splitska upitno provedena natječaja iz 1975./76., o kojima očito pojma nema. Vjerojatno ne zna ni za kasnije tužbe zbog autorstva krovne konstrukcije Magaševog stadiona. Mlad i važan, ne zna ni za posljedice i štete, kakve u svojem samostalnom putovanju doživljava arhitekt bez ikakvog stručnog oslonca strukovnih udruženja. Talent i autoritet Borisa Magaša, neupitno autorstvo njegovog antologijskog djela jasno su podržali profesorski autoriteti: Andre Mohorovičić i Neven Šegvić. Jedino se ne sjećam, gdje je bilo i kakvu je ulogu u svemu tada imalo Društvo arhitekata Splita (DAS). Kao što mi nije jasno, što trenutno poduzimaju UHA i DAS na zaštiti i obnovi temeljito oronule poljudske ljepotice. Na ruševinama poljudskog stadiona organizirat će se arhitektonske igre ili trenutno popularne karmine (‘betonski spavači’). O Splitu 3 nekom drugom prilikom.

Točno je, upravo sam ja potpisao statut UHA-e, u kojem je kao cilj postavljeno afirmiranje etike arhitektonskog poziva. Gdje je tu kolizija?! AFIRMIRANJE ETIKE i sada je glavni, jedini razlog zbog kojeg ovo pišem. Zar se možda osiguravanjem raspisa natječaja struka abolira od svih kasnijih malformacija i manifestacija? Na to već duže vrijeme upozoravam, a upućujem i na intervju s devetoro arhitekata koji govore o svojim iskustvuma s natječajima (Portal Pogledaj.to: ‘Arhitektonski natječaji se namještaju i ne realiziraju’, 18. 07. 2016.).

U ‘moje’ vrijeme i u kontinuitetu, Udruženje hrvatskih arhitekata bilo je statutarno organizirano s izabranim autoritetima i stručnim tijelima. Od prosinca prošle godine UHA djeluje bez predsjednika(ce), bez dva dopredsjednika (dali ostavke), s iskustvom propale izborne skupštine UHA-e (bez predsjedničkog kandidata), ali s ‘Predsjedništvom’, sklepanom od predsjednika regionalnih udruženja.

Ta i takva grupacija, predvođena predsjednikom Društva arhitekata Splita (DAS), pokreće hajku, stavovi se usuglašavaju telefonom i proglašava se da ona javno zastupa sve arhitekte. Pisma i objave ne potpisuju funkcionari imenom i prezimenom nego se navodi samo naziv organizacije. Očito im odgovara stanje trenutne levitacije i mogućnost orkestrirane uzurpacije. Izgubivši jedinstveni, nekad logični autoritet nad strukovnim nagradama, raspisom natječaja i izdavaštvom, UHA se već duže vrijeme zajedno s kooptiranim sumišljenicima iz drugih profesija ne bavi svojom misijom, nego osobnom afirmacijom pojedinaca – bez dijaloga, provjere i prilično nepristojno.

Mladi moji UHA-lideri, doživljeni šok ćete, siguran sam, preživjeti, jer su naši pogledi i projekti na Žnjanski plato, kako i sami kažete, ipak ‘na prihvatljivoj strukovnoj razini’. Uostalom, vaše me mišljenje ne zanima. No kako sam nekima od vas uručio diplome, ne i svima (!), dužan sam poručiti: Ne vrijeđajte se kad vas ‘klincima’ zove netko tko čitav život provodi s mladim ljudima, studentima. ‘Klincima’ nazivam one bez stručnog (životnog) iskustva. Na ozbiljnim i jasno profiliranim arhitektonskim fakultetima student će stručno znanje i osobni jezik potvrditi u mediju arhitekture. To je posve dovoljno i primjereno za svaku razinu ambicije. Višak energije preporuča se ostvariti na studentskim natječajima, radionicama, putovanjima, pozivom i suradnjom s iskusnijim timovima i učiteljima. Vjerojatno ima i neke koristi kad studenti na obvezatnim vježbama pristaju biti upregnuti u kakav interesni predprojekt nekog profesora.

Po stjecanju diplome i titule počinje samostalni profesionalni put, u kojem se znanje o arhitekturi može pretvariti u djelatan čin, u arhitektonsko djelo. Ostvarene reference, stručni ispit, koji uključuje ‘predvrijeme’, članstvo u strukovnim udruženjima (što se nekad preporučivalo) pruža priliku za aktivan profesionalni život i profesionalnu konkurenciju… Slijede natječaji za mlade arhitekte (određene dobi) i nagrade za njih. Korak po korak!

U organiziranim stručnim ambijentima, kakvima težimo, karakter i razina arhitektonskih natječaja morali bi jasni po svojim uvjetima i ciljevima. Zna se, tko može konkurirati i zašto, je li pozvan sudjelovati, ali i zašto mu to nije moguće. Nema tamo studentskih natječajnih subverzija s unajmljenim pokroviteljima, koji zadovoljavaju zakonske uvjete. Slučajevi dokazuje da doleti i poneka natječajna nagrada, pa se sjećam i jedne prve nagrade, uz naknadno pitanje: ‘A što (ćemo) sad?!’ A sve za tuđi novac? Upozoravam na potrebu uvođenja strukovnog reda i odgovornosti: nije svatko meritoran za sve što se nudi. To se tiče i sudionika natječaja i članova ocjenjivačkog suda.

U trenutačnom neredu sada ne sudjelujem. Pažljivo biram na koje ću se natječaje javiti i u kojim ću ocjenjivačkim sudovima sudjelovati. To je sve.

Preporučam vam: bolje usmjerite svoju mladu energiju i svoj glas za izmjenu nebuloznih kriterija arhitektonskih natječaja prema Zakonu o javnoj nabavi roba i usluga. Arhitektonska kreacija tj. djelo i sve što ide uz to: teorijsko znanje i umjetničko umijeće, nagrade, napredovanja, prisutnost u prostoru i društvu nisu roba, a to što stvaramo nije usluga. Osim kad se projekt tretira kao bagatelni, na našu nesreću tek nužni proizvod.

Za moj pedagoški renome i profil profesora ne brinite. Prepustite to meni, studentima i vremenu. Loše se osvećuju svojem učitelju oni učenici koji dovijeka ostaju samo učenici.

Za kraj:

Očekujem vašu snažnu i znatno glasniju akciju i podršku aktualnom ministru graditeljstva Lovri Kuševiću u neposrednoj, već zakašnjeloj zakonskoj obvezi i akciji rušenja bespravnih gradnji na Žnjanu. Taj i takav prostor vapi za hitnom intervencijom, a ne za strukovno-političkim pripetavanjem… u nedogled i s nesagledivim posljedicama. Bilo bi korisno pozabaviti se i ‘autorstvom’  žnjanskih bespravnih gradnji. Ne bi li to bila vaša moralna obaveza?! Vaše orkestrirano umreženje i medijsko potpirivanje više sliči lošoj predstavi kvaziurbane gerile, nego ozbiljnom angažmanu strukovnog udruženja.

Sa svojih profesorskih pozicija pratit ću raspis i rezultate natječaja za Žnjanski plato, dođe li do njega uopće. Moj projekt ponosno stiže s Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu i odnedavno trajno lebdi nad perspektivom i prašinom novih žnjanskih zabluda.

Nenad Fabijanić”