Ovisi li arhitektura o ljudima ili ljudi o arhitekturi?

U Švicarskoj je novac počesto sporedna stvar, osobito kada je kultura u pitanju. Zaista, oficijelna, ali i nezavisna kulturna scena u Švicarskoj jako dobro kotira zahvaljujući izuzetno visokim svotama sponzorstva koje stižu prvenstveno od strane privatnih kompanija i banaka. Umjetnost se veže uz prestiž, prestiž je bogatstvo pa je tako Švicarska među četiri svjetske sile u trgovanju umjetninama i cijenama koje se postižu na aukcijama. S puno manje medijske pompe koju dobivaju Christie’s i Sotheby’s, švicarske aukcijske kuće postižu daleko više profita od dotičnih. Ipak, ono što je gotovo ironično jest da je poslovanje banaka mnogo transparentnije nego poslovanje švicarskih kulturnih institucija, muzeja i aukcijskih kuća.

Druga zanimljiva činjenica jest da se veći dio kapitalnih umjetničkih djela važnih za povijest umjetnosti upravo čuvaju u zbirkama švicarskih muzeja. Zavidne kolekcije koje broje rijetke radove impresionističkih pionira, Matisseove kolaže, Gauguinove prve radove s Tahitija, oveći Van Goghov opus, uglavnom su privatnog podrijetla i u muzejima su se našle kao svesrdne donacije.

No skandal koji je potresao švicarsko tržište umjetnina i muzejske zbirke, dogodio se prije dvije godine kada je otkriveno da se kod privatnih kolekcionara i u regionalnim muzejima nalaze djela u ukupne vrijednosti čak 15 milijarda funti koje su nacisti ukrali za vrijeme Drugog svjetskog rata. Dotična umjetnost, iako od strane nacističkih zločinaca proglašena kao dekadentna i degenerirana, pohranjena je u neke od najvećih švicarskih muzeja. Uglavnom je riječ o impresionistima, ali tu je i veliki dio starih majstora. Kako se švicarska kulturna javnost nosila s takvim otkrićima, teško je reći, no sigurno je kako je i dalje u zbirkama velik dio radova „nejasnog“ podrijetla.

Trenutačno najveća švicarska kulturna investicija je potencijalna gradnja nove zgrade muzeja moderne umjetnosti, ciriškog Kunsthausa. Tema je to koja puni naslovnice medija i sva izdanja novina. Stara zgrada čiji dizajn potpisuje „otac švicarske moderne“, Karl Moser izgrađena je 1910.godine. Iako je u zadnjih sto godina doživjela modernu ekstenziju i interpolaciju unutar zaštićene srednjevjekovne tipologije centra Zuricha, i dalje veličinom i uvjetima ne odgovara zbirkama i raznim izložbama.

Prije četiri godine raspisan je natječaj za novi projekt zgrade Kunsthausa. Prvo mjesto osvaja David Chipperfield Architects, dok su drugo mjesto dobili Švicarci Gigon/Guyer. Chipperfieldov projekt dočekan je s ovacijama od strane švicarskih kulturnjaka, političkih igrača, nazivan je „mnogo više nego li ekstenzija; asketska elegancija koja udovoljava svim zahtjevima muzeja za 21.stoljeće; fleksibilnom igrom za umjetnost“ i raznim drugim sintagmama koje su pokušale opravdati ovaj projekt. No, činjenica je da je sam projekt odmah nakon proglašenja pobjede morao biti revidiran u skladu s kontekstom, naime njegov je volumen poprilično izlazio iz zadanih gabarita, pa je tako za čak 6% smanjen. Fasada čije oblikovanje opisuju vertikalni kameni pilastri, objedinjuje sve katove, s klasičnom unutarnjom prostornom dispozicijom galerijskih soba, s monumentalnim predvorjem. Tek male dinamike postižu se u interijeru s detaljima od vertikalno postavljenih pocinčanih cijevi.

Ali sve u svemu riječ je o izuzetno konvencionalnom i konzervativnom projektu koji bi trebao predstavljati muzej za 21.stoljeće. Posvemašnja odsutnost bilo kakvog karaktera zgrade (ono što bi očekivali za muzej moderne i suvremene umjetnosti) možda možemo i pripisati švicarskoj mjeri i želji za neisticanjem, za svojevrsnom strogošću. Ipak, iako je početni projekt smanjen, on je i dalje popriličnih gabarita, nametajući se s obližnjom crkvom.

Upravo su sama zgrada, njezine makete, detalji, svi mogući nacrti trenutačno na uvidu u „starom“ Kunsthausu, na izložbi pod nazivom “Das Neue Kunsthaus. Grosse Kunst und Architektur“, koja je otvorena prije nekoliko dana. Ono što je zanimljivo da je riječ o veoma „političkoj“ izložbi, izložbi koja lobira, jer naime, niti jedna kapitalna gradnja u Švicarskoj ne prolazi bez referenduma.To je nešto što je nama posve nezamislivo, koliko u sektoru arhitekture, a kamoli stvarne gradnje. Nezamislivo bi bilo, primjerice, tražiti od hrvatskih građana da se izjasne što misle o gradnji (sadašnjeg) MSU. Na stranu, dakako trošak organizacije takve manifestacije.

Referendum za navedeni muzej treba se dogoditi 25. studenog, i tada će građani Zuricha izglasati žele li da se dio njihova poreznog novca odvaja i za ovu gradnju. Jer, nije riječ o malim svotama, već o 180 milijuna franaka koje se financira u formi javno-privatnog partnerstva. Upravo je tu jedna i od većih kritika koja se upisuje Chipperfieldovom muzeju koji je, ustrajući na ideji zajedničkog tla u Veneciji, demokraciji i pravednosti, posve iz vidokruga zaboravio problematična financiranja i astronomske svote koje se vežu uz njegove trenutačno najaktualnije projekte.

Zadnja riječ uvijek ostaje na građanima kroz primjer koji je Švicarska usavršila. Bez obzira na raznorazne zakulisne političke igre i ishod, arhitektura je uvijek samo karika u lancu dobro organizirane socijalne države. Dio nečijeg dijeljenog prostora.