Pionirski grad bi trebao uistinu postati Grad mladih

Pionirski grad u Zagrebu (danas Grad mladih) još je jedan od vrijednih gradskih prostora na “aparatima” kojem je nužna rehabilitacija. Iako vrlo vrijedan primjer poslijeratnog urbanizma Josipa Seissla (1904. – 1987.) te arhitekture Ivana Vitića (1917. – 1986.) i Marijana Haberlea (1908. – 1979.), taj prostor na životu održava samo sustav zaštite kojim su onemogućene bilo kakve intervencije koje bi ga, lako moguće, zauvijek pretvorile u motiv sa starih fotografija i iz lijepih sjećanja velikog broja djece, mladih i zaposlenika, odnosno svih onih koji su mu dugi niz godina bili davali smisao.

Izvorno projektiran i zamišljen na dalekoj periferiji tadašnjeg Zagreba, u blizini Granešine, jednog od sela zagrebačke Dubrave, Grad mladih je danas u potpunosti integriran u tkivo tog multikulturnog dijela Zagreba te kao takav predstavlja nemjerljiv potencijal njegova razvoja.

1

Trenutno stanje objekata unutar kompleksa Grada mladih

 

Prilikom osnivanja Socijalističke radničke partije Jugoslavije u Beogradu 1919. godine, donesen je i njezin statut koji, između ostalog, govori i o mladeži (pionirima), napominjući da je na tom planu “glavni cilj (…) pripremanje radničke mladeži za primjerene, odane članove proleterskog pokreta i nepokolebljive revolucionarne borce za stvaranje krajnjeg cilja: komunističkog društva” (M. Ogrizović “Dječja grupa ‘Budućnost’ – preteča Saveza pionira Jugoslavije”, 1989., Radničke novine, str. 11.).

Prije Drugog svjetskog rata ta statutarna smjernica odnosila se na djecu komunističkih roditelja, dok je nakon rata pionirski pokret obuhvatio svu djecu. Pionirski gradovi, kao mjesta odgoja djece, ali i kao urbanistički modeli, građeni su nakon Drugog svjetskog rata u većini zemalja Istočne Europe. U Hrvatskoj se u to vrijeme gradi više dječjih ljetovališta, uglavnom na obali.

Izgradnja Pionirskog grada u Zagrebu započinje 1948. godine, a službeno otvorenje upriličeno je 1951. godine. Kako bi novoplanirani dječji grad, do tada najambicioznije zamišljen kompleks te vrste u Hrvatskoj, bio funkcionalan, bilo je potrebno izraditi usklađen i složen program. Osnovni ciljevi pri planiranju privremenog boravka za oko 400 djece (starosti od deset do četrnaest godina) bili su omogućavanje odgoja, učenja i druženje u posebnom, za njih planiranom gradu.

3

Pionirski grad i Granešina 1950-ih. Okolna polja danas su gusto naseljena Dubrava

Potrebni sadržaji grada bili su: stambena zona, restoran s blagovaonicom, hotelski smještaj za goste grada, Dom kulture s dvoranom za 450 osoba, biblioteka i čitaonica, Dom tehnike, Dom armije, park kulture s prostorima za glazbu, kiparstvo, slikarstvo, glumu i ples, kolodvorska stanica nove pionirske željeznice, uprava pionirskog grada, pošta grada, ambulanta, gradski ekonomski centar s pokusnom poljoprivrednom stanicom i park tjelesne kulture s igralištima, sportskim bazenom i gimnastičkom dvoranom.

2

Pri planiranju Pionirskog grada, temeljitim istraživanjem potrebnih odnosa među traženim funkcijama, izbjegla se formalna sličnost sa slikom i elementima oblikovanja pravog, “velikog grada”. Umjesto toga, tražen je način da se program “malog grada” dovede u kvalitetan odnos s posebnim korisnikom i njegovim potrebama, kao i s terenom na kojem je građen.

7

Lokacija Pionirskog grada izabrana je iz više razloga. Sami autori ističu kako je bitno da grad bude smješten u “(…) izrazito lijepoj okolini, živopisnoj i raznolikoj, u klimatski zdravom kraju” (J. Seissel, I. Vitić (1948.), “Pionirski grad u Granešini kod Zagreba”, Arhitektura, 11-12 (2), 3.). Alociran je stoga u zanimljivom prirodnom, kulturnom i povijesnom kontekstu. Južni obronci Medvednice na spoju s ravnicom prelaze u “zelene prste”, trake šumovitih kontinuiranih bregova, koji u smjeru sjever-jug ulaze u tkivo grada do različitih dubina. Pionirski grad planiran je i izveden na južnom kraju jedne od takvih traka, na prostoru današnje gradske četvrti Gornja Dubrava. Južno od tog humka nalazi se jezgra naselja Granešina, čija je pozicija, za razliku od okolnih nakupina kuća smještenih uz bregove, istaknuta volumenom i tornjem granešinske župne crkve koja je dio širih vizura.

5

Zagrebačka Dubrava u to vrijeme daleka je periferija grada. Kako je opisano u monografiji Zagrebačka Dubrava: od predgrađa do grada, samo područje, danas administrativno podijeljeno na gradske četvrti Gornju i Donju Dubravu, bilo je naseljeno još u vrijeme Rimskog Carstva. U 10. stoljeću prostor naseljavaju slavenska bratstva, po kojima neka mjesta u Dubravi i danas nose nazive. Tijekom 19. stoljeća, od čijeg početka postoje sustavni demografski podaci o tom kraju, pa i početkom 20. stoljeća, nisu zabilježene veće promjene i značajniji porast broja stanovnika. Broj stanovnika Dubrave do Drugog svjetskog rata uglavnom ovisi o unutarnjoj demografskoj dinamici dubravačkih sela.

11

Prvim parcelacijama tijekom tridesetih godina 20. stoljeća počinje postupno širenje naselja, koje se intenzivnije nastavlja nakon 1945., kad se, uz nagli rast broja stanovnika, razvija i područje danas kompaktno izgrađene “uže” Dubrave. Takvo okruženje zatekli su i planeri i projektanti Pionirskog grada. Početkom šezdesetih godina počinje naglo i uglavnom urbanistički nekontrolirano širenje naselja uzrokovano naglim priljevom stanovništva iz svih dijelova Jugoslavije. U novonastaloj situaciji Pionirski grad je od samotnog i mirnog mjesta na dalekoj periferiji Zagreba postao vrijednim javnim prostorom u napučenoj multikulturnoj sredini.

14

Prostor današnjeg “Grada mladih” značajan je u prvom redu zbog načina uklapanja u prirodni krajolik. U vrijeme modernističkih “lamela” i tehnicističkog pristupa rješavanju konflikata u prostoru, arhitekt Seissel osobitu pažnju obraća krajoliku u kojem se kompleks podiže. Oslanjajući se na zatečeno zelenilo i nepravilni teren kao na jednakovrijedne čimbenike urbanističke kompozicije, Seissel teži apsolutnom respektiranju, odnosno uklapanju u zatečenu morfologiju sela pod Medvednicom. Nema sumnje, paviljoni sa spavaonicama mogli su biti većeg kapaciteta, čime bi gradnja bila jeftinija i brža. No ovdje je cilj bila kvaliteta urbanizma koja je najočitija u stopljenosti paviljona i okoliša.

Inače, koncept neodvojivosti arhitekture i okoliša svojevrsni je odmak od tadašnjeg CIAM-ovskog (Op. ur. Congrès International d’Architecture Moderne (Međunarodni kongres moderne arhitekture) urbanizma: u slučaju Pionirskog grada vidljive su tradicijske odlike urbanizma brdsko-planinskih područja, nadopunjene suvremenim teorijama o utjecaju osunčavanja, kvalitete pogleda, prozračnosti i sličnih elemenata na kvalitetu prostora.

10

Arhitekt Vitić paviljone smještene uz selo gradi tradicijskim materijalima, međutim to nije pokušaj kopiranja kućica s podsljemenskih brežuljaka. Graditi materijalima sela za Vitića je značilo osluškivati potrebe i logiku terena i prirodnog okruženja. Sunce, kiša, vjetar, sjena, snijeg, vegetacija, pogled, udaljenost od šume, visina, nagib, mir – to su odrednice na temelju kojih oblikuje paviljone, “usađujući” ih u okolni krajolik. S druge strane, Vitić uspijeva ostvariti vrijedna arhitektonska djela u duhu svog osobnog, izuzetnog i prepoznatljivog arhitektonskog rukopisa. Ravnine obložene trajnim materijalom; vješto kadrirani segmenti krajolika u interijeru; grafički izvrsne kombinacije boja, materijala i obrada; jasna konstruktivna logika… Ukratko, on koristi one elemente arhitekture koji su njezina trajna vrijednost, a tek ono što je samo trend ili izraz stilske epohe.

16

“Pionirski grad” nastao je u određenom društvenom, vremenskom i prostornom kontekstu koji je u međuvremenu drastično promijenjen. Namjena za koju je projektiran, vrijeme u kojem je korišten, širi prostorni kontekst koji je na određeni način i omogućavao “samostalnost” i “neovisnost” “Pionirca” kao “grada”, nestali su ili su izmijenjeni. Kompleks je od početka 1990-ih korišten u više provizornih svrha. Bio je u funkciji osnovne škole, privremenog smještaja za vojsku i policiju tijekom Domovinskog rata, kao i u funkciji smještaja izbjeglica iz ratom pogođenih područja.

17

Svih tih godina minimalno je ili gotovo uopće nije ulagano u održavanje i obnovu. Prva veća intervencija izvršena je 2003. godine, kada je obnovljeno deset paviljona. Od tada se prostor Grada mladih koristi kao izletište, tj. kao škola u prirodi za djecu, a u obnovljenim paviljonima pruža uslugu hostelskog smještaja.
Promatrajući današnje stanje tog prostora, vidljivo je da i dalje nema jasne ideje, strategije ili programa koji bi omogućio potpunu transformaciju Pionirskog grada u Grad mladih. Transformacija koja se početkom 1990-ih dogodila na razini imena, nužna je i na sadržajnoj razini. Grad mladih trebao bi biti mjesto koje djeci i mladima, sukladno izvornoj zamisli, nudi različite mogućnosti obrazovanja, koje ih odgaja te im pomaže u razvijanju novih vještina i usavršavanju već stečenih.

12

 

Lokalno gledano, “Pionirac” bi trebao postati jednim od epicentara zagrebačke Dubrave. Potonja je tijekom posljednjih tridesetak godina doživjela strahovitu transformaciju iz prigradskog naselja u jedan od najbrojnijih zagrebačkih kvartova, nastanjen pripadnicima različitih kultura, nacionalnosti i vjera. Pritom u ukupnom broju stanovnika zagrebačke Dubrave, koji se kreće oko 98.000, skoro jednu trećinu čine osobe mlađe od 29 godina. Dakle, redom potencijalni korisnici Grada mladih.

13

Brojne odlike tog prostora mogu biti iskorištene pri njegovoj potencijalnoj revitalizaciji, kao i pri pokretanju razvojnih procesa u tom dijelu grada. Jedna od njih je i afirmiranje nikad izvedene druge faze planiranog Pionirskog grada, u kojoj su predviđeni kulturni i sportski sadržaji. Prostor Grada mladih zaštićen je i upisan u registar kulturnih dobara, kao nepokretno kulturno dobro, kulturno-povijesna cjelina. Time su spriječene pomisli na transformaciju Grada, jedne od rijetkih očuvanih vrijednih lokacija u Zagrebu, primjerice, u građevinsku i stambenu zonu.

19

S druge strane, očito je kako iz samog upisa i vrednovanja Grada mladih kao kulturnog dobra nisu proizašli ni jedna kvalitetna strategija ili program koji bi omogućili da ovaj prostor oživi i ponovno dobije smisao. Kao jedan od poticaja za revitalizaciju može se iskoristiti i činjenica da je uz prostor Grada mladih vezana i Zbirka umjetničkih radova – slika i skulptura – nastala na lokaciji tadašnjeg Pionirskog grada u razdoblju između 1984. i 1989. godine. U navedenom periodu održano je šest likovnih kolonija na temu Dijete u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti u kojima je sudjelovalo sedamdesetak umjetnika različitog likovnog izričaja. Zbirka se sastoji od 153 rada, slika i skulptura suvremenih hrvatskih umjetnika, afirmiranih kako na domaćoj tako i na međunarodnoj umjetničkoj sceni (Miroslav Šutej, Vlado Martek, Vatroslav Kuliš, Ante Kuduz, Ratko Petrić, Milena Lah, Kosta Angeli Radovani). Skulpture se nalaze u parku kompleksa te su zajedno s njim sastavni dio zaštićene kulturno-povijesne cjeline Pionirskog grada. Inače, ta je likovna kolonija imala i svoj umjetnički savjet čiji su članovi bili Josip Depolo, Ivan Lacković Croata, Zlatko Zlatić, Andrija Mutnjaković, Ljubomir Gršić, Dragica Cvek-Jordan, Vlado Perović i Viktor Goričan.

8

Skulptura Josipa i Ivana Cikača “Majka i dijete” (potsvaljena 1987.)

9

Skulptura “Stup svečanosti” Milene Lah (postavljeno 1985.) na vršnoj livadi sa pogledom prema Dubravi i Žitnjaku

Jedna od nerealiziranih inicijativa umjetničkog savjeta bila je osnivanje galerije, koja je bila zamišljena ne samo kao izložbeni, nego i kao edukativni prostor. Naravno, opisano se uklapa u izvornu koncepciju Pionirskog grada u kojoj su kulturni sadržaji planirani kao jedan od bitnih elemenata razvoja i odgoja djece i mladih. Nadalje, projektom Pionirskog grada bila je predviđena i gradnja nacionalnih paviljona pojedinih jugoslavenskih republika, što je trebalo poslužiti međusobnom upoznavanju djece iz različitih kulturnih areala bivše države. Pa iako ni taj segment projekta nije realiziran, a Jugoslavija se u međuvremenu raspala, stjecajem okolnosti upravo je prostor Dubrave naselilo stanovništvo iz različitih kulturnih miljea te je ona postala zona kulturalnog miješanja, susreta i nadopunjavanja. Na spoju starih idejnih zamisli i aktualne životne situacije, ne bi bilo loše artikulirati neki konstruktivni, integrativni kulturni program.

6

Planiran holistički, kao prostorna cjelina koja je trebala omogućiti razvoj mladeži na svim područjima, Pionirski/Grad mladih nudi i preduvjete za sportsku infrastrukturnu nadgradnju, jednako kao i preduvjete za izgradnju inovativnih modela u obrazovanju mladih. U svoje vrijeme, kompleks je planiran kako bi djeci i mladima omogućio razvoj prvenstveno zanatskih vještina. Danas, u vrijeme ubrzanog tehnološkog napretka i nikad dostupnijeg znanja i mogućnosti umrežavanja, pojavljuju se nove vještine i zanimanja, međutim Grad mladih i nadalje ostaje inspirativnim prostorom za potencijalne aktivnosti kvalitetnog uvođenja djece i mladih u svijet tehnologije.

15

Međutim, za prepoznavanje i elaboraciju pobrojanih, ali i mnogih drugih revitalizacijskih potencijala Pionirskog grada, potrebno je i drugačije promišljanje prostora deklarativno prepoznatog kao vrlo vrijednog. Sasvim sigurno, preduvjet tog prepoznavanja su kvalitetne diskusije te na njima utemeljeni programi i strategije suvremenog gospodarenja prostorima pod zaštitom.

18

Kao i u ostalim sličnim slučajevima, i ovdje se najgori, crni scenarij sastoji od (kombinacije) dviju mogućnosti: da prostor Grada mladih između redaka i rupa u zakonu padne kao plijen ovog ili onog “developerskog” lobija, odnosno partikularnog, privatnog interesa, ili da, kao drugo, postane scenografija, slika bez sadržaja koja muzealno prikazuje neko prošlo vrijeme i ono što živi još samo u uspomenama starijih generacija.

4

(Kulturna) zaštita graditeljskog nasljeđa ne bi se smjela zaustavljati na pukoj konzervaciji, nego bi trebala poduzimati i aktivne mjere za njegovo kvalitetno korištenje. Sadržajni smisao graditeljske baštine zapravo je njezin najvrjedniji segment. Pionirskom gradu smisao su davali djeca i mladi i jedino mu ga oni mogu vratiti danas, u suvremenosti. Ostaje nam nadati se da će tako uistinu i biti, tj. da ga se dok čekamo neće dohvatiti bageri, birokracija ili naprosto – zaborav.

Ivan Križić

Foto: Zarez, Vanja Radovanović via Nepoznati Zagreb

Ovaj tekst je objavljen u suradnji s časopisom Zarez.