Propale milijunske investicije

Kad se u glavni grad Hrvatske, kojemu volimo tepati da je metropola, stiže autocestom iz smjera zapada, putnik namjernik proći će u kratkom periodu pokraj Sveučilišne bolnice, zatim bi mu pogled mogao zapeti na veliki, tamni hangar u naselju Špansko, trgovački centar Leclerc, a takozvanu zgradu Cimosa na Vrbanima ne može promašiti. Ono što je zajedničko tima trima zgradama, koje nedvojbeno utječu na ukupan prvi dojam o Zagrebu, jest da su velike, nedovršene, nikada privedene nekoj svrsi, da takve godinama propadaju, zagađuju urbani krajolik i stoje tek kao podsjetnici na propale milijunske investicije.

*Cimos, Vrbani, Zagreb                                                    *Leclerc, Špansko; Zagreb

Kad se taj isti putnik zavuče u centar Zagreba, i tu će naići na još primjera mrtvoga kapitala u prostoru, mada nešto drugačije ”etimologije” – ne radi se o zgradama koje su nedovršene, već o onima koje desetljećima nisu u funkciji, devastirane su vremenom i nebrigom, a mahom su na listama zaštićene industrijske baštine. Tu se ubrajaju – da spomenemo tek najeklatantnije primjere – bivša tvornica Badel pored Kvaternikova trga, bivša tvornica Nada Dimić u Branimirovoj ulici, Francuski paviljon u sklopu Studentskog centra, Paromlin pored Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski. Svi oni dijele sličnu sudbinu.

Uzmimo, recimo, Francuski paviljon i bivšu tvornicu Badel. Obje su zgrade neupitne vrijednosti i za obje se dugi niz godina govori o obnovi koja samo što nije započela. Francuski paviljon je neispunjenje svih tih obećanja dočekao u raspadajućem stanju. Kada je 1937. godine izgrađen kao izložbeni prostor za francuske automobile, bio je konstrukcijsko čudo. Bio je to prvi objekt na kojemu je primijenjena krovna konstrukcija obrnutog stošca. Nosiva konstrukcija izazivala je dosta sumnji u svoju izdržljivost pa urbana legenda kaže da se arhitekt Bernard Lafaille, inače Le Corbusierov đak, provezao biciklom po krovu kako bi dokazao čvrstoću konstrukcije. Upravo zbog inovacijske, konstrukcijske posebnosti, ali i oblikovne vrijednosti Francuski paviljon je spomenički zaštićeni objekt još od 1991. godine. Taj mu status nije nimalo pomogao. Završetak obnove paviljona trebao je pasti na njegovu 70. obljetnicu, dakle, prije tri godine, no još će zasigurno godine proći dok ne bude otvoren za razne kulturne svrhe, kao što je planirano.

Paromlin usred zagrebačkog slama

Kada je prije koju godinu zagrebački gradonačelnik Milan Bandić govorio o  prostorima koji stoje neiskorišteni, a mogli bi se uz nešto dobre političke volje i financijskih sredstava iskoristiti u kulturne namjene, naveo je i bivšu punionicu Badelovih pića na uglu Šubićeve i Martićeve ulice. Iako je gradonačelnik taj koji pod sobom ima i političku volju i sredstva, u Badelu nema nikakvih pomaka. Jedino što napreduje je granje stabala koja se propinju kroz tvornički krov.

*Paromlin, Zagreb

No, u jakoj konkurenciji nedovršenih ili devastiranih zgrada u Zagrebu, povjesničar umjetnosti Zlatko Uzelac ističe Paromlin: ”Zbog svog izuzetnog i neponovljivog urbanističkog položaja, ali i ekonomskog potencijala koji je zahvaljujući tom položaju posve neupitan, stanju u kome se nalazi napušteni kompleks zagrebačkog Paromlina ipak nema premca među svim napuštenim, zapuštenim i degradiranim hrvatskim prostorima ili građevinama. Ta građevina, zapravo cijeli jedan kompleks, stoji u samoj središnjoj točki grada Zagreba, na prometno jedinstvenom položaju, na odavno zamišljenom budućem glavnom gradskom trgu – na mjestu kojega je, međutim, danas najgori slam – u vlasništvu je Grada Zagreba, a postoji i jedna ozbiljna i razrađena koncepcija o tome što bi trebalo učiniti.  Pa ipak, sve stoji i nema nade da će se u skoro vrijeme tu nešto promijeniti.”

Ozbiljna koncepcija o kojoj Uzelac govori odnosi se na ideje o središnjem nacionalnom kongresno-kulturnom centru “Paromlin – Lisinski”, koji bi bio pokretački pogon zagrebačkog središta za 21. stoljeće. Osim te, mnoge su se ideje – od komercijalnih do kulturnih – smjenjivale na Paromlinu. Posljednje prije mjesec dana kada je završen istraživačko-anketni međunarodni natječaj za tu lokaciju. No, konačni ishod još nije poznat, a prošlo je ravno 22 godine otkako je u jednoj ožujskoj noći 1988. godine u požaru taj iznimno arhitektonski i povijesno vrijedan kompleks pretrpio velike štete. Odmah su na zgarištu stručnjaci iz Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture rekli da se Paromlin mora sačuvati i restaurirati. I od onda se nikakav pomak nije dogodio, iako je još 2005. godine, otkako je paromlinski kompleks u vlasništvu Grada Zagreba, Milan Bandić izjavio: ”Dajte nam šest mjeseci i uredit ćemo Paromlin”. Prošlo je deset puta toliko vremena, a Paromlin je i dalje neuređeni i po šetače opasan predio, nadomak centra i na razmeđu starog i novog dijela grada.

*Francuski paviljon, SC, Zagreb

Maksimir – ruglo međunarodne reputacije

Opasan je i Dinamov stadion u Maksimiru, potvrdilo se nedavno kada je keramička obloga stubišnog zida stadiona pala na radnike. Priča oko stadiona duga je, neracionalna i nema joj kraja, a rezultirala je time da ga se naziva sportskim ruglom s međunarodnom reputacijom. Negativnom, dakako. Taj nekada skladni stadion arhitekta Vladimira Turine krenuo je nepovratno nizbrdo kada je prije trinaest godina počela njegova do danas nedovršena nadogradnja, iako se i ranije, prije Univerzijade, počelo ”eksperimentirati” raznim pregradnjama stadiona. Napomenimo da je Dinamov stadion još 1985. preventivno zaštićen, ali to nije spriječilo poznate arhitekte i profesore na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu Branka Kincla i Nikolu Filpovića da svojim projektom preuređenja iz druge polovice devedesetih godina u potpunosti niječu prvobitnu Turininu ideju. Građane je ta investicija do sada stajala čak 500 milijuna kuna, a stadion unatoč tome nije ni blizu završetka.

*Stadion Maksimir, Zagreb

Među zdanja koja su u svojoj nedovršenosti spomenici prevelikih ambicija političkih elita u Hrvatskoj, Krešimir Galović, povjesničar umjetnosti i kritičar arhitekture, izdvaja upravo Maksimirski stadion kao i kompleks Sveučilišne bolnice u Zagrebu, u koju su od 1982. godine građani  uzaludno utrošili više od 1100 milijuna kuna dobivenih samodoprinosima. ”I dok grandiozno zdanje Sveučilišne bolnice polagano nestaje u prekosavskim draču i korovu daleko od očiju javnosti, poput kakvog drevnog grada Amazonije, stadion nagrđuje samo središte grada. Nastao u sinergiji megalomanskih ambicija prvog hrvatskog predsjednika, bahatoj rastrošnosti tadašnjeg vodstva nogometnog kluba Dinamo, tada Croatije, i nikad dosegnutih kreativnih vrhunaca dvojice uglednika hrvatske arhitekture, taj je stadion postao ne samo ruglom i negativnim simbolom jednog vremena, već i nepotrebnim novčanim opterećenjem za porezne obveznike, koji njegovo životarenje i propadanje već godinama izdašno financiraju”, ogorčeno kaže Galović. Njegovo je mišljenje da, na žalost, za stadion nema lijeka. ”Nekad jedno od najznačajnijih i međunarodno nagrađivano ostvarenje hrvatske sportske arhitekture, u potpunosti je uništeno. Jedino moguće rješenje je rušenje postojećeg i gradnja novog sportskog objekta u spomen na nekadašnji Turinin stadion”, iznosi svoj stav Galović.

Zlatko Uzelac se slaže da bi za stadion u Maksimiru trebalo najprije odbaciti postojeći projekt “obnove” te napraviti novi, puno primjereniji i kvalitetniji  projekt prema kojemu bi se stadion postupno gradio, u skladu s mogućnostima.

*Sveučilišna bolnica, Zagreb

Ruševine od Haludova do Kupara

U Zagrebu bi se još dalo naći sličnih primjera, mada nešto manjih razmjera, a proširimo li pogled na cijelu Hrvatsku, vidjet ćemo da glavni grad nije iznimka. Krenemo li od istoka zemlje, u Vukovaru ćemo naići na uništenu bivšu robnu kuću Nama u središtu grada, za koju tamošnji stanovnici kažu da je bila najsuvremenija u tom kraju. Prije koju godinu ju je kupio današnji splitski gradonačelnik Željko Kerum, obećavajući obnovu i nova radna mjesta, no do danas se ništa nije pomaklo i nedavno ju je prodao. Za razliku od nekih drugih dijelova Hrvatske, rat je u Vukovaru razumno opravdanje za razrušene zgrade, no dvojbeno je koliko se još može koristiti taj argument toliko godina nakon razaranja.

*Robna kuća Nama, Vukovar

Sjeverni Jadran, točnije nekada elitno turističko naselje Haludovo, smješteno uz samo more u Malinskoj na Krku, nema takvo opravdanje za godine u kojima stoji neiskorišteno, i to na otoku koji s lakoćom svakog ljeta popuni turističke kapacitete. Haludovo je od  privatizacije 1996. godine mijenjalo vlasnike i postajalo sve devastiranije dok konačno iz nekada najluksuznijih hotelskih zgrada arhitekta Borisa Magaša, kojima su se sedamdesetih godina prošetavale Penthouseove zečice, a novac i šampanjac su se trošili u tolikoj mjeri da su otočani snebivajući se govorili o dekadenciji, nije odneseno sve što je i malo vrijedilo. Haludovo još ne zna datum kada će opet dočekati goste, upravo kao ni golemo turističko naselje u Kuparima pored Dubrovnika. Smješten u prekrasnoj uvali Župskog zaljeva, hotelsko-turistički kompleks, izgrađen početkom pedesetih godina prošlog stoljeća pod upravom JNA, prostire se na 81 hektar zemljišta uz samo more, broji šest hotela, depandanse i nekadašnju Titovu vilu. Podaci iz zadnje udarne sezone, one 1989. godine, impresivni su: Kupari su ostvarili milijun noćenja, a stalno su zapošljavali 400 i sezonski još 800 radnika. Onda je uslijedio rat, Kupare je okupirala ista ona vojska koja se tu ljeti odmarala, a prije nego što su ih napustili, uništili su i opljačkali što su mogli. Do danas Kupari nisu privatizirani, što znači da obnova još nije na vidiku, a time ni gospodarsko jačanje toga kraja.

*Kupari

Birokratizacija koči dobre projekte

Čega su nedovršene ili zapuštene zgrade rezultat? Na što one ukazuju? Radi li se jednostavno o tome da Hrvatska nije zemlja visokog standarda i da nema novca za uređenje svega što bi trebalo ili je riječ o tako postavljenim prioritetima, o neartikuliranoj prostornoj politici? Odgovarajući na pitanja Zlatko Uzelac odmah eliminira argument novca i kaže da uglavnom nije stvar u njegovu nedostatku, već u otporu prema prihvaćanju kreativnih ideja. ”Najčešće se radi o nepovoljnoj konstelaciji odnosa, o raznovrsnim mentalnim blokadama, o kočničarima smještenim na ključnim mjestima. U nekim gradovima dominacija mreže mediokriteta poprimila je endemske razmjere”, tako Uzelac objašnjava zbog čega se neke važne gradske lokacije ne obnavljaju. Krešimir Galović pak kaže da se vrlo teško može govoriti o uređenoj prostornoj politici: ”Stječe se dojam da glavnu riječ u prostornoj politici danas vode agencije za prodaju nekretnina, kriminalna scena pod krinkom građevnog poduzetništva i drugi interesno šaroliki lobiji, a ponajmanje struka. Prostor u Hrvatskoj je postao naprosto tržišno dobro koje se nemilice rauba i uništava u interesu manjine koja se voli nazivati poduzetničkom.”

*Haludovo – interijer ulaznog hala, Malinska, Krk

A zbog čega se ti poduzetnici, odnosno vlasnici nedovršenih ili devastiranih zdanja poput Haludova ne obavežu, pa možda i zakonski, da će u razumnom roku dovršiti svoj objekt ili ga, u suprotnom, prodati onome tko je spreman investirati i time doprinijeti razvoju lokalne zajednice? Uzelac smatra da je moguće samo donijeti niz posrednih propisa i poticajnih mjera, jer ni druge zemlje nemaju nikakvog izravnog načina da natjeraju, na primjer, takve kao što je vlasnik Haludova da obnovi kompleks. ”Uostalom, glavni problem nisu sada privatni vlasnici, nego sama država, kao u slučaju Kupara i još brojnih sličnih kompleksa koji stoje u tragičnom stanju zbog nesposobnosti činovništva i državne politike. Sve su gore administrativne torture kroz koje moraju proći investitori, osobito s  hotelskim kompleksima na obali, ali trenutno i u gotovo svakoj drugoj investiciji. Teška i galopirajuća birokratizacija cijelog sustava glavna je kočnica, koja osobito pogađa nove i kreativne ideje. Postoji u Hrvatskoj cijela kolekcija sjajnih urbanističkih i arhitektonskih projekata, osobito u turizmu, koji nikada neće biti realizirani, a njihovi investitori morali su se povući zgranuti”, iznosi Uzelac.

*Haludovo

No, s druge strane, Uzelac procjenjuje da u posljednje vrijeme raste opća svijest građana o urbanom, o vrijednostima gradova, o gradskom okolišu, o važnosti javnog dobra u gradovima. ”Do nedavno su postojale brojne udruge građana koje su se bavile ekologijom, ali sada ipak napokon raste i broj udruga civilnog društva koje su okrenute gradovima i borbi za obnovom javnog interesa kao središnje teme gradskog  života”, kaže Uzelac. To znači da bi promjene mogle biti inicirane ”odozdo”, kada ”odozgo”, s pozicija vlasti,  ne idu u smjeru javnoga interesa. Takvu praksu urbana povijest dobro poznaje; samoorganizirani građani su zaslužni za brojne gradske parkove, javne prostore ili pojedinačne građevine. A u javnom je interesu, ako ništa drugo, dovršenje Sveučilišne bolnice, koja je zamišljena kao vrhunski medicinski centar u koji su se trebale preseliti zagrebačke bolnice koje rade u neadekvatnim uvjetima. Da nije tako, ne bi Sveučilišnu bolnicu političari u predizborno vrijeme spominjali među projektima koji će se upravo za njihova mandata dovršiti. I tako već dvadeset godina.