Ricardo Porro – kubanski prosvjetitelj koji je slavu stekao u Francuskoj

naslovna

Ricarda Porroa, arhitekta koji je većinu svojih djela sagradio u Francuskoj, ipak možemo i moramo zvati kubanskim arhitektom. Ricardo Porro Hidalgo rođen je 1925. godine u Camagüeyu, Kuba. Međutim, nije mjesto rođenja ono što ga čini Kubancem, već njegovo djelo – u osebujnom opusu koje mu je priskrbilo spomen i u Portoghesievom traktatu o postmodernoj arhitekturi (1*), Nacionalne umjetničke škole (Escuelas Nacionales de Arte) su najistaknutije.

Nacionalne umjetničke škole na Kubi došle su u globalni fokus zahvaljujući prije svega knjizi Johna Loomisa “Revolution of Forms. Cuba’s Forgotten Art Schools” (1999) te dokumentarnom filmu “Unfinished Spaces”  (2011) Alyse Nahmias i Benjamina Murraya.

4

Svjetskoj, pa i našoj javnosti, gotovo je nepoznato da je Ricardo Porro sudjelovao na Međunarodnim ljetnim susretima u Veloj Luci krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih, o kojima je umjetnik Darko Fritz napisao opsežan članak objavljen na mrežnim stranicama prostora za suvremenu i medijsku umjetnost siva) (zona  koji djeluje na otoku Korčuli. S obzirom na taj domaći kontekst u kojem je Porro ostavio vrlo zanimljiv trag te na zastupljenost njegovog rada na velikoj izložbi o latinoameričkoj arhitekturi koja je upravo u tijeku u MOMA-i, osvrnimo se pobliže na djelo ovog arhitekta koji je preminuo u Parizu prije pola godine, 25. prosinca 2014.

18

Ricardo Porro studirao je arhitekturu na havanskom sveučilištu, a već za vrijeme studija družio se s Fidelom Castrom, studentom prava i kolegom brata Ricardove zaručnice Elene Freyre de Andrade. Nakon studija Porro odlazi u Pariz, gdje je proveo dvije godine na sorbonskom Institutu za urbanizam. Studentski dani u Parizu obilježeni su druženjem s Wilfredom Lamom (1902-82) . Porijeklom iz multikulturalne obitelji u kojoj su se miješali afrički, kineski i španjolski utjecaji, Lam je fuzionirao iskustvo evropskog nadrealizma sa svojim multietničkim identitetom. Politički radikalan, samoprozvani marksist puno prije Kubanske revolucije, Lam kroz često agresivno senzualan pa i seksualiziran opus, vrši ogroman utjecaj na mladog Porroa. Iako je 1945. sa svojim kolegama s havanskog fakulteta Porro pozvao Waltera Gropiusa, koji je u Havani iste godine održao predavanje, 1947. s istim kolegama simboličnim činom je na vrlo upečatljiv način (spaljivanjem knjiga koje su proklamirale Beaux-Arts program) izrazio svoje priklanjanje internacionalnom stilu, odnosno modernizmu, te, iako je pohađao CIAM-ov tečaj u Veneciji neposredno prije povratka iz Pariza, po svom povratku na Kubu 1952. godine Porro zauzima stav koji ga u to vrijeme pozicionira kao negrista, drugim riječima, kao borca za Kubu na kojoj će crnačka arhitektura imati svoje mjesto.

5

Porro se intenzivno uključuje u pokret otpora protiv diktature Fulgencia Batiste. Arhitektura na Kubi tog perioda može se promatrati kroz tri aspekta koje predlaže Loomis: monumentalni javni radovi Batistinog režima, zdanja u internacionalnom stilu koja su odgovarala špekulacijama nekretninama te mali eksperimentalni projekti (najčešće privatne kuće), koji su istraživali regionalizam i cubanidad – intrinzičnu vezu s podnebljem i ljudima koji u njemu žive.

Ricardova arhitektonska praksa proizašla je iz racionalističkog utjecaja Miesa van der Rohea, a razvio je naročit senzibilitet s obzirom na tropsku klimu, kao što se vidi iz kuće Armenteros (1949.) ili kuće García (1953.). Takav izraz promijenio se u korist organskog pristupa, koji će obilježiti njegov rad, kao što je vidljivo na kućama Villegas (1954.) i Ennis (1957.). (2*)

2

Casa de Timothy James Ennis, 1956-57.

Porro je doprinosio kulturnom životu Kube na brojne načine. Kako piše njegov kolega arhitekt i slikar Hugo Consuegra: “Porro je bio prosvjetitelj. Njegov krug prijatelja okupljao je slikare, muzičare, filmaše, pisce…, a trudio se da ga se čuje u svim intelektualnim krugovima Havane. Iznenada, Gropius, Neutra i Mies su postali za njega drevna povijest. Porro je štovao Le Corbusiera, ali samo zbog Ronchampa – nije želio imati ništa s ‘mašinama za stanovanje’“. (3*)

Nakon neuspjelog generalnog štrajka 1957., pod prijetnjom zatvora Porro odlazi u Venezuelu. Tamo radi za Banco Obrero, državni ured koji se bavio urbanim dizajnom i društvenim stanovanjem. Također je predavao dizajn i teoriju arhitekture na Sveučilištu u Caracasu.

1

Casa Saldarini

U kolovozu 1960., tek što je Fidel Castro osvojio vlast, Porro se vraća na Kubu na poziv Osmanyja Cienfuegosa, tadašnjeg glavnog dužnosnika kubanskog Ministarstva graditeljstva. Bilo je to vrijeme kada je Castro održao govor u Društvu arhitekata Kube, proklamirajući završenim period u kojem su se gradili raskošni hoteli, kockarnice i rezidencije te je najavio epohu u kojoj će se graditi za tzv. male ljude. Nakon tog govora, brojni arhitekti su napustili Kubu. Ricardo Porro se vratio. To je činjenica koja nam mnogo govori o tome tko je bio Porro.

7

Escuelas Nacionales de Arte,  Ricardo Porro, Vittorio Garatti, nacrt

Spletom okolnosti postao je glavni arhitekt Nacionalnih umjetničkih škola. Ideja za Nacionalne umjetničke škole na Kubi dolazi od samog Fidela Castra. Šetajući na početku svoje vladavine nekadašnjim havanskim Country Clubom koji je svojim golferskim igralištima zauzeo prekrasne brežuljke nadomak grada (4*), Fidel je, kako kaže legenda koju u spomenutom dokumentarnom filmu prepričava sâm Porro, predložio Che Guevari da se na tom mjestu sagrade najbolje umjetničke škole na svijetu. Castro se prvo obratio arhitektici Selmi Díaz, a ona je delegirala zadatak Ricardu Porrou. Zadatak oblikovanja škole, tj. izrade planova, nakon kojih je izgradnja trebala odmah započeti (5*), trebalo je izvršiti u samo dva mjeseca. Porro je to prihvatio te u pomoć pozvao kolege s kojima je radio u Venezueli. Vittorio Garatti i Roberto Gottardi rado su prihvatili poziv i u travnju 1961. započeo je rad kojim je otpočela velika transformacija teritorija. Više o kubanskim Nacionalnim umjetničkim školama pročitajte ovdje.

10

Escuelas Nacionales de Arte, gradnja

Gradnja je nažalost obustavljena u srpnju 1965. godine, prije točno pedeset godina. Selma Díaz napominje kako je time započela militarizacija škola, a s tim procesom i period koji se danas na Kubi zove “sivim periodom”, kada su “kulturnjaci” smatrani sumnjivim individualcima. Iz škola su izbacivani studenti homoseksualci, a Porro ih je hrabro primao u vlastitu kuću. Kažnjen je radom u Ministarstvu graditeljstva, gdje je dobio zadatak da u havanskom zoološkom vrtu napravi kavez za orlove. Strahovlada je pokušavala biti “duhovita” u svom patetičnom sarkazmu. Ricardo Porro 1966. napušta Kubu i vraća se u Pariz, grad u kojem je bio sorbonski student. Na početku nije bilo lako, ali ubrzo postaje profesor, a brojni njegovi projekti su izvedeni. Ponosan je na činjenicu da su svi njegovi projekti društvene namjene.

3

Escuelas Nacionales de Arte,  Ricardo Porro, Vittorio Garatti

Godine 2003. započinje obnova Porroovih segmenata Nacionalnih umjetničkih škola: Škole oblikovanja i Škole modernog plesa. Međutim, rekonstrukcija se odvija bez Porroa – strahovlada je arogantna i kada se kaje. Na poziv Selme Díaz Porro dolazi u posjet Kubi iz koje je emigrirao 40 godina ranije i drži predavanje u prepunoj sali. Uviđa greške koje su napravljene prilikom rekonstrukcije koju on kao autor nije nadzirao, ali je donekle zadovoljan – njegove Škole, ipak i unatoč svemu, opstaju.

15

19

8

No, vratimo Porroa i u domaći kontekst. Na Korčuli se zahvaljujući istraživačkim naporima sive) (zone, u okviru projekta korčulanske mreže kor::net (Korčula Network) pod nazivom Međunarodni susreti umjetnika u Veloj Luci koji vodi Rada Dragojević Ćosović u ime Centra za kulturu Vela Luka, analizira kompleksna kulturološka stvarnost Korčule u 20. stoljeću te reanimira i povijest urbanističkih ideja koje su se začinjale na otoku. Antropomorfna, skulpturalna, organska te nadasve figurativna (kao što on sâm s ponosom podcrtava) arhitektura Ricarda Porroa tako je zastupljena u formi elaborirane ideje, i nadomak Vele Luke.

9

Turističko naselje koje je projektirao Porro u uvali Plitvine (maketa je u vlasništvu kolekcije FRAC)  razrađivao je tim arhitekata i umjetnika na Međunarodnim susretima umjetnika u Veloj Luci 1970. godine. Kako piše Fritz: “U pripremi tog ambicioznog plana 27. 2. 1970. sastala se komisija za prijedlog regulacijskog plana uvale Plitvine na kojem su sudjelovali talijanski arhitekt Maurizio Sacripanti (1916-1996), kubanski arhitekt s pariškom adresom Ricardo Porro (1925-2014) te Pierre Gaudibert (1928-2006), tadašnji direktor Muzeja moderne umjetnosti grada Pariza.”

Autosave-File vom d-lab2/3 der AgfaPhoto GmbH

Uvala Plitvine ove godine je ponovno bila predmetom rasprave o urbanističkoj transformaciji na lokalnoj sjednici velalučkog gradskog vijeća, s tendencijama pojedinaca da se neka zemljišta transformiraju u građevinska, pri čemu su dokumenti kriptično formulirani.

11

U današnje vrijeme već posvemašnje preizgrađenosti, ideje koje su zagovarale transformacije teritorija u korist zajednice (čak i ako su u svojoj mogućoj provedbi lokalno-etatističke provenijencije ipak su rezultat interdisciplinarnih zajedničkih napora gostujućih arhitekata, umjetnika i lokalne zajednice), ostaju svjetlećom žarnom niti promišljanja mogućih organizacija otočkog prostora. Tim više što je projektiranje cjelogodišnjeg boravka na otoku još i danas u sferi utopijskih promišljanja: boravkom na otoku u zimskim uvjetima, u gradu Korčuli, osvjedočila sam se da su stambene prilike često substandardne, a to se može promijeniti samo temeljitim reprogramiranjem opskrbe energentima. Organski pristup danas ne nudi ikonografska rješenja, već prije svega pomnu analizu teritorija.

12

Koliko je samom Porrou bio važan korčulanski projekt pokazuje i činjenica da je pri gostovanju u New Yorku nekoliko godina prije svoje smrti sa zanosom govorio o velalučkom projektu, koji se direktno nadovezuje na njegovo ostvareno djelo: Nacionalne umjetničke škole u Havani koje su u okviru ovogodišnjega havanskog Bijenala mjestom zanimljive umjetničke intervencije kubanskog umjetnika Didiera Faustina.

20

6

 

Djelo Ricarda Porroa živi na Kubi, u Francuskoj, ali i u Hrvatskoj, iako samo u ideji. Na nama je kako ćemo vrednovati tako pregnantno nasljeđe.

 

1* Paolo Porthogesi (1983) Postmodern, NY: Rizzoli. Porroova Škola oblikovanja u tom je djelu prikazana kao vrsta egzotičnog proto-postmodernizma.

2* Vilu Ennis Ricarda Porroa u Havani ne treba miješati s vilom Ennis-Brown F.L.Wrighta u Los Angelesu

3* Citirano iz: John Loomis (1999) Revolution of Forms. Cuba’s Forgotten Art Schools. NY: Princeton Architectural Press, str. 10

4* “Smješten u krajolik 1914. godine, Country Club se razvio u 1920ima i 1930ima na zapadnim obroncima grada, nadomak plažama rezerviranim ‘samo za bijelce’ (‘whites only’) i lokalnog jahtaškog kluba…Nakon revolucije, područje je dobilo ime Cubanacán, koje pripada kubanskoj indigenoj prošlosti” (Loomis, 19; interpretacija s engleskog Sonja Leboš)

5* Školski je to primjer hladnoratovske socijalističke etatističke investicije: ulaganje u obrazovanje vlastitih podanika. Nažalost, često su se kažnjavali najtalentiraniji i najobrazovaniji, koji upravo zbog toga postaju i – neposlušni.

 

Fotografije: Dezeen, www.arquitecturacuba.com

 

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.