Stručna politička komisija

Odlukom Gradskog vijeća, 29. je listopada osnovana u Splitu Komisija za urbanizam, a Odbor za izbor i imenovanja na čelu s Milanom Blaževskim odmah ju je kompromitirao uvrštavanjem među članove i Zorana Jeramaza, na čije je mjesto, zbog očekivanog negodovanja, u međuvremenu postavljen Jure Šundov. Komisiju sada čini sedmoro članova Gradskog vijeća – Boris Ćurković (predsjednik), Danira Matošić Matičević (podpredsjednica), Igor Mladinić, Vojko Božulić, Petar Škorić, Tomislav Gojo i Jure Šundov, a nezavisne stručnjake (prema riječima Danire Matošić Matičević) predstavljaju arhitekti Dražen Colnago i Neno Kezić, Joško Belamarić (za područje zaštite baštine, uvršten na prijedlog HDZ-a, nakon što je imenovanje odbio Vjekoslav Ivanišević) te Jurica Vojnović (stručnjak za promet, IGH).

Komisija je nastala na prijedlog gradonačelnika Ive Baldasara s ciljem da se, zbog nestručnosti članova Gradskog vijeća, a time i njihove nemogućnosti da argumentirano sudjeluju u raspravama o urbanističkim pitanjima, stvori tijelo koje će konkretne teme prije sjednica stručno raspraviti, a zatim suvislo i jasno izložiti vijećnicima te im tako pomoći da formiraju vlastite stavove. Prvo pitanje koje se onda logički nameće jest – kakva je to stručna komisija za urbanizam u kojoj većinu čine političari, a ni preostala četvorica članova nisu urbanisti ili nisu urbanisti u praktičnom smislu? U tim uvjetima, usprkos otvorenoj mogućnosti i da se komisija proširi drugim stručnjacima, o splitskom će urbanizmu opet odlučivati politika, a investitorima se ostavlja otvorena mogućnost da pritiscima ostvaruju vlastite partikularne interese.

Upitani kako sagledavaju ulogu Komisije, podpredsjednica Matošić Matičević i član Neno Kezić, oboje arhitekti, ocijenili su je savjetodavnom. “Prostorno planskom dokumentacijom će se, kao i do sada, baviti gradske službe”, kaže Matošić Matičević i dodaje da smatra da je krajnje vrijeme da preuzmu odgovornost za svoj dio posla, jer je već postalo uobičajeno da, primjerice, Služba za prostorno planiranje, zbog raznih pritisaka, prosljeđuje svoj dio odgovornosti na Gradsko vijeće i od njih traži odluke. U takvoj se praksi investicijski projekti ne filtriraju prije no što dođu do gradonačelnika pa smo i zato posljednjih mjeseci svjedoci raznih ishitrenih najava iz gradonačelnikova ureda. To pak povlači drugo pitanje: čemu onda ovakva Komisija, pretežno političko tijelo, kad već postoje stručne službe za urbanistička pitanja, valjda i u tim službama postoje stručnjaci koji mogu informirati i savjetovati Gradsko vijeće? Naročito u kontekstu tvrdnje Matošić Matičević da je preduvjet funkcioniranja Komisije da bitne prostorne teme i informacije vezano uz njih budu na vrijeme proslijeđene Komisiji na razmatranje, “što pak uvelike ovisi i o radu Upravnog odjela i o volji gradonačelnika da te teme diskutira i da traži savjet”. Stavimo li to u širi kontekst novih zakona – o gradnji, o prostornom uređenju, strateškim investicijama, javnoj nabavi, kulturnim dobrima itd. – i aktualnih ovlasti koje, primjerice, ima jedan konzervatorski odjel, jasno je zapravo i prije konstituirajuće sjednice da takva komisija ne može ispunjavati svoju deklarativnu funkciju “sagledavanja ukupnog stanja urbanizma u Splitu”. Uz najbolje namjere, najbolje prijedloge rješenja, najbolje provedenu raspravu ta komisija teško da može promijeniti išta, a poslužit će kao smokvin list za svaku buduću odluku.

Time smo zašli i u treći krug pitanja – tko se u Splitu uopće bavi strateškim urbanističkim odlukama i prostornim planiranjem? Izgleda da dvadesetak godina, koliko je prošlo od ukidanja Urbanističkog zavoda Dalmacije (iako je formalno ukinut tek 10. travnja 2008.), nitko ne odgovara na agresiju prema prostoru koju provode i bespravni graditelji i “planeri” koji su, primjerice, uvjetovali Žnjan ili Marjan. Tu i tamo netko se s nostalgijom sjeti da je u Splitu od 1947. godine postojala institucija u kojoj je radila zaista multidisciplinarna ekipa stručnjaka – planera, urbanista, projektanata, znanstvenika raznih profila, konzervatora, publicista – pa se zapita zašto ponovno ne osnovati Zavod, ali odgovor je vrlo jednostavan: citiramo profesora Tušeka: “Danas su svi poslovi kojima se bavi Zavod na tržištu (…), a gradske vlasti najrazličitijih političkih provenijencija naprosto nisu željele prepustiti dio svojih ovlasti nekom alternativnom strukovnom autoritetu koji bi bio pozvan na eventualnu kritiku i osporavanje svih ad hoc voluntarističkih zamisli, procedura i prakse”.

Možemo li to onda očekivati od aktualne političke garniture? Iluzorno je danas prizivati osnivanje institucije poput Zavoda – za to više ne postoji ni politički, ni ekonomski, ni pravni, a ni društveni okvir – ali ne bismo još trebali dići ruke od traženja stručnih, multidisciplinarnih komisija ili povjerenstava. Naime, suvremenom se urbanističkom planiranju može prilaziti na razne načine, ali za hrvatske gradove (kao i većinu europskih) još uvijek je primjenjiv velik dio klasičnih urbanističkih konvencija i postupaka – od planiranja razvoja, evaluacije, do prilagodbe. Važna se promjena dogodila u strukturi odlučivanja, jer svaki danas uspješno planiran grad – grad u kojem se planovi uspješno provode – mora proći kroz proces stvaranja plana strateškog razvoja u kojem sudjeluju i upravna tijela (politika) i stručnjaci (ne samo arhitekti, urbanisti, već i ekonomisti, pravnici, povjesničari umjetnosti, konzervatori, prometni stručnjaci…) i investitori i – javnost. Ova upravo osnovana Komisija uopće ne pretpostavlja javnu raspravu. Kezić odluku o tome hoće li njegove prijedloge javno komunicirati prepušta odluci vijećnika, a Matošić Matičević kaže da će sjednice biti otvorene za medije i njihov dnevni red oglašen na web stranici Grada, ali to nije dijalog. Sve u svemu, i sama ideja da se stvori bar nekakvo tijelo koje će raspravljati probleme koji mu se stave na dnevni red može se smatrati izvjesnim pomakom, ali formirana na ovaj način, splitska Komisija za urbanizam nema kapaciteta rješavati ni one najmanje gradske probleme, a kamo li baviti se strategijama.
Usput, čitamo da se na splitskom Fakultetu građevine, arhitekture i geodezije ne školuju urbanisti, iako Katedra za urbanizam postoji. Prisjetimo li se komentara urbanista Ante Marinovića-Uzelca o tome da je “urbanizam isto što i kućni odgoj. A odgoja više nema…”, možemo se upitati i tko će onda mijenjati aktualnu planersku paradigmu? Možda upravo generacija koja se sad školuje: nemojmo je onemogućiti u samim počecima.

Fotografije: Vjeko Santrić