Topografija identiteta grada Zagreba
Temeljito istraživanje raznih aspekata identiteta glavnog grada proveo je profesor Feđa Vukić sa suradnicima i sabrao u studiji „Topografija identiteta Grada Zagreba“. Studiju je autor predstavio u sklopu ciklusa Urbanizam.zg kojeg u prostoru Društva arhitekata Zagreb zajednički organiziraju spomenuto društvo i Gradski ured za strategijsko planiranje i razvoj Grada Zagreba.
*Feđa Vukić
Istraživanje za koje je terenski dio posla proveden prije oko godinu dana bavi zatečenim identitetom grada, dakle njegovim neušminkanim licima. Za širu javnost jedna od svakako osnovnih vrijednost ovog rada je činjenica da zaobilazi uobičajenu frazeologiju o Zagrebu kao srednjeeuropskoj metropoli i bavi se (među ostalim i) neuralgičnim točkama u i izvan percepcije njegovih građana. Bitno je i to da je autor imao potrebu dekonstruirati popularnu ideju o Zagrebu kao brandu – naglašavajući da je koncept branda neprimjeren za živu i dinamičnu zajednicu ljudi, te koristeći umjesto njega termin identitetski sustav.
Zatečeni zagrebački identitet ima svoju modernu i predmodernu razinu, pri čemu valja istaknuti da iako neki elementi gornjogradske arhitekture imaju važnu ulogu u percepciji vizualnog identiteta grada, uvjerljivo je najveći dio urbane strukture formiran modernizacijom. Među konkretnim dalekosežnim zahvatima koji su dugoročno odredili identitet grada je recimo Zelena potkova koja je uvelike formirala donjogradski ambijent. Jedan takav zahvat, nastao na radikalno drugačijoj ideološkoj platformi, je i Ulica proleterskih brigada (danas Vukovarska ulica) – koja kao gotovo utopistički socijalistički zahvat u gradsko tkivo predstavlja jedan od najvećih urbanističkih projekata u Jugoslaviji. Bitna odrednica zagrebačkog identiteta je i priroda, pa se tako „zeleni prsti“ Medvednice spuštaju duboko u gradsku jezgru.
Među zanimljivim segmentima studije je anketa provedena na oko 600 građana – recimo, iznenađuje činjenica da svega oko 11 posto građana kao simbol svojeg grada vidi nogometni klub Dinamo, dok više nego dvostruko (26.59 %) smatra da su Medvednica i Sava važniji i primjereniji simboli grada. Očekivano najviše (36.59 %) najvažnijim simbolom grada drži Zagrebačku katedralu. Među stvarima koje bi promijenili gotovo jednak postotak građana (oko 30 %) očekivano je navelo „parking i promet“, ali i pomalo neočekivano „odnos prema prirodi“ – iskazujući tako skrb za okoliš koja se baš i ne vidi uvijek. Anketa pokazuje i da Zagrepčani, barem na riječima, vole i cijene svoj grad – pa bi ga primjerice oko 35 posto građana da je osoba opisalo riječima „mlad i lijep“, a čak 46.53 posto građana je potpuno zadovoljno životom u njemu. Doduše, autor studije naglašava da je to odraz tek raspoloženja u trenutku anketiranja (prije godinu dana), a ne stvarni pokazatelj stanja uma.
Puno vjerniji pokazatelj stvarnog stanja stvari je analiza situacije po gradskim četvrtima gdje su istraživači analizirali komunikaciju građana i arhitekture. Ono što je uistinu zagrebačka posebnost u odnosu na ostale europske metropole jest činjenica da je kao posljedica tranzicijske dinamike došlo do istinske kulturne nivelacije u prostornoj komunikaciji koja se odvija u samom središtnu grada sa onom koja se zbiva na perferiji – odnosno kako je to svojevremeno opisao arhitekt Rogić – periferijski puls kuca u srcu grada.
Miroslav Zec
