Trebaju li nam investitori?

Alain de Botton, popularni britanksi pisac o čijem smo interesu za arhitekturu i mi pisali ovdje, nedavno je, povodom glasanja u britanskom parlamentu o standardima stanogradnje, protiveći se smanjenju standarda, proglasio investitore za najgore zločince koji ograničavaju stručan i kreativan rad arhitekata te podmeću javnosti “procijenjeno smeće” za arhitekturu.

Iz britanske situacije, gdje stagnacija stanogradnje nije posljedica nedostatka prostora ili potrebe za stanovima, već smanjenim i nesigurnim profitom za investitore, na posljednjem Bijenalu pokrenut je projekt Venice Takeaway, istraživački projekt koji bi u svijetu pronašao primjere koji mogu unaprijediti Britansku arhitekturu. Jedno od istraživanja donosi i primjer iz Argentine, gdje je upravo kriza izrodila model stanogradnje iz kojeg su izbačeni investitori. Istraživanje je vodio Elias Redstone i nedavno ga je predstavio na okruglom stolu Kraljevskog instituta britanskih arhelologa – RIBA-e.

“U Argentini postoji drugačija kultura arhitekata koji se ponašaju kao mali poduzetnici, te preuzimaju ulogu investitora i rade direktno s ljudima koji će na kraju živjeti u zgradi” u kratko Redstone objašnajva novu situaciju koja se često naziva Fideicomiso, po tipu pravnog ugovora koji ju omogućava. Ugovor baziran na povjerenju omogućuje arhitektima da preuzmu rizik investitora, koristeći zajednička sredstva budućih stanara da kupe zemlju i odrade cijeli projekt izgradnje. Model se razvio nakon bankarske krize 2001., kada su ljudi počeli dizati ušteđevine iz banaka i tražiti druge sigurnije načine ulaganja. S povlačenjem investitora, mali arhitektonski uredi prvi su prihvatili ovaj oblik rada, te na njemu održali svoje postojanje.

Direktna suradnja arhitekta i krajnjih korisnika pokazala se korisna za obije strane. Kreativna sloboda arhitekta nije više bila ograničena budžetom investitora koji se prvenstveno vode profitom, a sami stanari imali su priliku svoje želje i potrebe izraziti direktno arhitektima. Tako su nastale mnoge manje stambene zgrade, najčešće s osam stanova, koje su idealan spoj estetike arhitekta i potreba stanara.

Danas se već može govoriti i o učinku ovog oblika gradnje na sam grad. Zbroj pojedinačnih intervencija, na preostalim jeftinim gradskim parcelama Buenos Airesa, dogodila se revitalizacija pojedinih četvrti, kao Palermo, Caballito, Nuñez i Barrio Norte. Možda se i tu može govoriti o nekom obliku gentrifikacije, ali s obzirom da dolazi iz same zajednice, a ne od nekog nepoznatog investitora, na ovakve inicijative se najčešće gleda pozitivno.

Ovaj model iznesen je kao jedan od primjera kako bi se mogla revitalizirati britanska arhitektura i stanogradnja pogođena krizom. Kako situacija s investicijama u stanogradnju nije ništa bolja niti kod nas, a odnos cijena nekretnina i kupovne moći građana nesrazmjeran, ovo je jedan od modela koji bi svakako valjalo razmotriti. Pravnih prepreka za njegovo ostvarivanje nema.

Kako izgledaju neka od arhitektonskih rješenja nastala na ovakav način pogledajte na priloženim fotografijama.