Turistički biser Uvalu Scott treba zaštiti

Dolazak hladnijih jesenskih dana u hrvatskim je prilikama već tradicionalno rezerviran za svođenje računa minule turističke sezone. Nakon što smo ljetne mjesece proživjeli u atmosferi kolektivne strepnje i očajavanja nad „sezonskom rupom“ u kišnome srpnju, sada nas srednjostrujaški mediji najodgovorniji za tu psihozu nacionalnih proporcija, šekspirijanski uvjeravaju da je „sve dobro što se dobro svrši“ i da možemo odahnuti i sladostrasno uživati u serviranim statističkim podacima koji opipljivo ukazuju na porast svih financijskih i fizičkih pokazatelja domaćeg turizma.

Ovaj godišnji ritual upotpunjuju najave daljnjih ulaganja u razvoj turističke industrije jadranskog priobalja, među kojima su čitatelji Novog lista mogli zamijetiti nagovještaj investicije u obnovu hotelskog sklopa Uvale Scott kraj Kraljevice. Naime, Nedjeljko Anđelić, direktor Uvale Scott u vlasništvu tvrtke Jadran hoteli d.d. sa sjedištem u Rijeci, izjavio je kako se pozitivnim rješenjem dugogodišnjeg nastojanja oko uknjižbe vlasništva u zemljišnim knjigama napokon otvara mogućnost „da se digne kredit i u perspektivi ulože značajnija sredstva u ovaj kompleks“ (NL, 20.8.2014.). Ovo hotelijersko-ugostiteljsko poduzeće prethodnih je godina podiglo kategorizaciju većine objekata u svom portfelju, poimence Continentala, Jadrana i Nebodera, redom vrlo značajnih zdanja za kulturnu i graditeljsku povijest Rijeke. S obzirom na dosadašnje vrlo stabilno poslovanje tvrtke i kompetitivnu situaciju na tržištu turističkih proizvoda, vjerojatno nećemo odviše dugo čekati na planove rekonstrukcije Uvale Scott koji, barem premda našim saznanjima, još uvijek nisu u fazi konkretizacije. Pravi je, dakle, trenutak da se prisjetimo ovog bisera hrvatske turističke arhitekture iz razdoblja socijalizma upozoravajući pritom na aporiju ravnodušnosti našeg društva prema recentnom kulturnom nasljeđu čijom bi žrtvom, ako struka i građani ne budu na oprezu, mogla postati i Uvala Scott.

6

Uvalu Scott projektirao je 1966./1967. godine Igor Emili u Građevno-projektnom zavodu u Rijeci, da bi gotovo u cijelosti bila realizirana do početka ljetne sezone 1968. godine, hitrošću koja je bila uobičajena za propulzivne godine stasanja jugoslavenske industrije turizma. Dobrom suradnjom s investitorom, Emiliju je pošlo za rukom sačuvati zbir klasicističkih zgrada, preostatke posjeda Engleza Aleksandra Scotta od Coldhousea, prijatelja Lorda Byrona koji je u uvali boravio posljednjih desetljeća svog života. Integracija povijesnih struktura u novoprojektirani centar hotelskog naselja, Emiliju je značila jačanje duhovne spone nove arhitekture s autentičnim karakterom sredine, ulančavanje povijesnih slojeva u jedinstvenu kreaciju. Oko rekonstruiranih povijesnih gradnji formirao je jezgru kompleksa sa svim pratećim sadržajima (restoran, disco klub, taverna, trgovine,…) poigravajući se sa složenom kompozicijom masa na više visinskih nivoa koje počivaju na širokom postamentu lučnih perforacija.

1

Još nisu bile ni demontirane građevinske skele sa središnje zgrade hotelskog sklopa, a već su meritorni stručnjaci aplaudirali Emilijevom ostvarenju ocjenjujući ga paradigmatskim za turističku urbanizaciju jadranske obale. Grgo Gamulin je Uvali Scott imputirao vrijednost „posve nove metode organičkog mišljenja“, mogući začetak „organičkog projektiranja“ turističkih kapaciteta i čitavih aglomeracija koji će se prilagoditi pejzažu i konfiguraciji terena respektirajući zatečene prostorne i povijesne zadatosti jadranskog podneblja. Zamjećuje kako je Emili vješto izbjegao mehaničku repetitivnost horizontalnih nizova apartmanskih višekatnica tako što ih je polegnuo naizmjence, terasasto prema padu terena, a potom svaku jedinicu unutar sebe razvodio izmicanjem pročelja te variranjem određenih elemenata pročelne plastike, poput balkona ili brisoleja. Centar hotelskog kompleksa romantična je, duhovita i diskretna evokacija trga, uskih ulica i nadsvođenih prolaza mediteranskog gradića, mjesto susretanja gostiju i posjetilaca koji mogu iskusiti „poetiziranu iluziju malog mjesta“. Slikovita organička cjelina Uvale Scott intuitivno je izrasla iz lokalne topografije, a svojim oblikovnim elementima primjer je duboko shvaćene i osuvremenjene tradicije građevnog nasljeđa jadranske regije i prijenosnik njene kulture. Gamulinu je Uvala Scott predstavljala najbolji protuargument problematičnom pristupu moderne arhitekture osjetljivim obalnim mikroambijentima pod pritiskom turističke građevinske ekspanzije. Umjesto prevladavajućeg „univerzalizma“ arhitektonskog izričaja koji se nedovoljno referira na povijesne karakteristike sredine, zalagao se za autentični „arhitektonski strukturalizam“, drugim riječima kritički regionalizam koji uvažava nataložene graditeljske stratume jadranske obale te ih kreativno i suvereno nadograđuje bez zastranjivanja u direktnu imitaciju ili vulgarni folklorizam.

4

Antoaneta Pasinović složila se sa tom konstatacijom – „recept“ Uvale Scott mogao bi označiti okretanje nove stranice u domaćoj arhitekturi, dalje od sterilizacije i formalizacije leksika moderne arhitekture koja je shematičnošću i nekreativnošću opteretila našu obalu. Do sličnog je zaključka došla i Željka Čorak u svom poznatom tekstu „Stil i karakter suvremenih zahvata u jadranski prostor“ smatrajući da turističke novogradnje na tragu Uvale Scott mogu pridonijeti očuvanju povijesnog krajolika te demonstrirati potencijal „turizma kao mogućeg kulturnog fenomena“. Aluzije na vernakularnu arhitekturu Mediterana provlačit će se od sredine 1960-ih godina kroz hrvatsku turističku arhitekturu sa više ili manje uspjeha, a uz bok Emiljevoj Uvali Scott stat će istodobni projekti poput De Lucinog hotela Neptun u Poreču i Rožićevog u Brelama. Danas ih kategoriziramo kao svjesnu antitezu velikim modernističkim gradnjama, eksperimentima koji su otvorili put cijelom novom repertoaru postmodernih formalnih utjecaja (Mrduljaš). Uvala Scott je nedvojbeno izdržala test vremena te zaslužila kvalitativno visoko mjesto među svojim generacijskim i tipološkim vršnjacima, a samom je Emiliju osigurala snažnu afirmaciju na nacionalnoj arhitektonskoj sceni.

3

Tadašnji naraštaj povjesničara umjetnosti možda je i pretjerano strogo definirao kriterije za jadranski prostor odričući kvalitetu znatnom dijelu suvremenih interpolacija. Danas smo pojedine arhitektonske realizacije skloniji pozitivnije ocijeniti, a malo tko će poreći da iz vremena zamaha masovnog turizma 1960-ih i 1970-ih godina baštinimo ikoničke primjere arhitekture hotela, motela, apartmanskih naselja ili kuća za odmor koji u mnogočemu čine okosnicu suvremene turističke ponude jadranskih destinacija. Međutim, riječ je o „baštini bez baštinika“, da se izrazimo prelogovski, odnosno krajnje zapostavljenom segmentu našeg arhitektonskog nasljeđa koji rijetko dolazi „na tapet“ konzervatorskih službi, a uslijed manjkave (i nepostojeće) formalnopravne zaštite biva izložen agresivnim degradacijama. Moderna arhitektura općenito, a naročito ostvarenja iz razdoblja nakon Drugog svjetskog rata, slijepa su pjega većine nadležnih institucija. Razloge možemo tražiti u kadrovskoj prenapregnutosti konzervatorskih odjela koji grcaju u poslovima skrbi nad tisućljetnim nasljeđem gdje novija ostvarenja jednostavno još nisu došla na red, ali dio odgovornosti mora se pripisati zastarjelim, tvrdoglavo ukorijenjenim zasadama same struke koje se vrlo sporo mijenjaju, iako ih opovrgavaju teoretska i praktična iskustva inozemnih (i dijela domaćih) kolega.

5

Sukus problema najbolje je sročio Radovan Ivančević već krajem 1960-ih godina angažirano zagovarajući zaštitu remek-djela zagrebačke moderne arhitekture, te „nepriznate umjetnosti“ koja je pred očima javnosti trpjela bezobzirne preinake: „Pod riječju „baština“ ili „tradicija“ ne treba zamišljati samo ono što je staro pedeset, stotinu ili više godina. Ima djela stvorenih danas ili nedavno, koja nedvojbeno predstavljaju trajnu vrijednost i pripadaju tradiciji koje se budućnost ne može odreći, kao što se ni mi danas ne odričemo ni jedne prave vrijednosti prošlosti. Jedan je od latentnih apsurda zaštite spomenika, prakse koja je u suprotnosti s teorijom, da se danas već štite spomenici svih razdoblja, svih stilova i kategorija, po veoma širokoj skali raznorodnih vrijednosti, ali samo pod uvjetom da nisu moderni, da nisu suvremeni.“ Konzekvence nedjelovanja više su nego jasne: odugovlačenje s dodjelom statusa zaštićenog kulturnog dobra pogoduje raznim malverzacijama i beskrupuloznim planovima investitora, a sve nauštrb očuvanja integriteta i izvornosti vrijednih zdanja koje smo naslijedili od prijašnje generacije projektanata. Pravodobna i promišljena reakcija podrazumijevala bi koordinirani rad znanstvenih istraživača i konzervatora na obradi potencijalnih spomenika te edukaciju javnosti sa naglaskom na uključivanje građana u procese odlučivanja u pitanjima izgrađenog okoliša. Istraživanje – valorizacija – implementacija zaštite, karike su lanca koji u domaćim okvirima ponegdje čvrsto funkcionira, a drugdje se raspada kao da je sačinjen od papira. Što ćemo zaštiti, a što ćemo prepustiti zubu vremena ili diktatu prenamjena i adaptacija, ovisi o društvenoj svijesti i vrijednostima našeg doba te o suvremenim znanstvenim preokupacijama, ali u krajnjoj liniji i o zrelosti sredine da se nosi sa povjerenom joj ostavštinom.

2

Turistička arhitektura u tom je kontekstu u posebno delikatnom položaju zbog izloženosti stalnim renovacijama koje se poduzimaju zbog hvatanja tempa sa najnovijim trendovima u turističkom poslovanju. Kako osigurati tržišnu egzistenciju postojećih turističkih resursa, modernizaciju njihovog inventara i građevinskih struktura, a da ne ugrozimo njihov identitet? Kako pomiriti interes ulagača za obrtajem profita sa širim društvenim potrebama koje uključuju i afirmaciju neospornih arhitektonskih vrijednosti? Trebamo proširiti diskusiju o tim krucijalnim pitanjima, inzistirati na osvješćivanju javnosti, senzibilizaciji vlasnika objekata, većoj dostupnosti znanstvenih informacija i transparentnijem radu konzervatorskih službi. Jedino na taj način možemo računati na podizanje standarda zaštite i obnove moderne arhitekture. Alternativa je, kako je Ivančević upozorio, zastrašujuća: „Ali, dok mi teorijski razglabamo, građevine i ambijenti praktičnim zahvatima nepovratno prelaze iz kategorije spomenika kulturnog nasljeđa u spomenike suvremenih nesporazuma i paradoksa.“ Nadajmo se da će Uvalu Scott, ali i brojne druge antologijske primjerke hrvatske turističke arhitekture, mimoići takva sudbina.

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija