Ugodan dormitorij na promašenom kampusu

Otprilike dvadeset i pet tisuća ili oko 15% stanovništva Splita danas čine studenti, a pribrojimo li im fakultetski nastavni kadar, gotovo je nevjerojatno da tako velika populacija ostaje praktično nevidljiva i u javnom prostoru i u javnom diskursu; kao da ni Grad Split, a niti samo Sveučilište ne prepoznaju ogroman i sigurno jedan od vitalnijih potencijala za razvoj grada. U sebe zatvoreno sveučilište zapravo je contradictio in adjecto – ako je zatvoreno, nije sveučilište. Turobna aktualna perspektiva koja Split svodi na turističko odredište dovodi u pitanje samu svrhu sveučilišta u gradu, no koncipira li se drugačije, osnaži, integrira, njegova bi uloga mogla biti presudna za oživljavanje svih aspekata splitskog urbaniteta. Deindustrijalizirani Split u suvremenom kontekstu, i državnom i regionalnom i globalnom, nema previše opipljivih alternativa, no jedna od njih svakako jest Sveučilište. Postojeća infrastruktura i nastavni kadar bi, uz nužno unaprjeđenje, mogli i trebali generirati značajan kulturni kapital koji bi usmjerio i oblikovao budućnost grada.
Kada je sveučilišni kampus zacrtan krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća kroz projekt Splita III, zamišljen je u nastavku Sveučilišne ulice (danas Ulice Ruđera Boškovića), kada je u Splitu bilo svega nekoliko fakulteta, mahom vezanih uz snažnu industriju, a obližnji prostor na Visokoj još nije bio natrpan neplanskom stambenom izgradnjom. Od klasične ideje fakultetskih zgrada utopljenih u zelenilo, povezanih javnim prostorima i sadržajima za studente, na hipertrofiranom splitskom kampusu nije ostalo gotovo ništa. Prema riječima jednog studenta arhitekture, nedostaje parkova i zelenila općenito, arhitektonske točke nepovezano plutaju u mreži zakrpanih ulica i prašnjavih parcela zaraslih u šikaru i zasutih smećem, što traži hitno ponovno promišljanje organizacije postojeće situacije. Posljedice te nesretne dispozicije očituju se, primjerice, i u oblikovanju središnjeg dvorišta (kosog trga) novog Studentskog doma i studentskog centra koje je i glavna komunikacija s nekim fakultetima, a formirano je kao rampa s mjestimičnih 25% nagiba (i po suhom je neugodno, bit će veselo kad ponovno padne snijeg; autori doma Emil Šverko i Neno Kezić kažu da im je ideja vodilja bila starogrčka stoa i antička pedagogija koja je povezivala zdravi duh sa zdravim tijelom). Uz to, trg je komunikacijski odsječen od Umjetničke škole i zgrade Akademije u neposrednoj blizini – da bi im se pristupilo potrebno je preskakati zidove, usprkos tome što su autori po objavi rezultata natječaja isticali “da su nastojali stvoriti javni prostor koji je ujedno i komunikacijska ploha između gornjeg i donjeg nivoa kampusa”.

Novi Studentski dom i studentski centar u Splitu arhitekata Emila Šverka i Nene Kezića (Fotografija iz publikacije “Split – Arhitektura 20. stoljeća”)

Iako je neosporno da je na kampusu nekoliko dobrih (pa i sjajnih) građevina i iako se, kako kaže profesor Darovan Tušek, radi o “najznačajnijem gradogradbenom iskoraku” nakon Mediteranskih igara 1979. godine, on je svojom pozicijom, ograničenjima i nedostacima neadekvatan i za Sveučilište i za grad 21. stoljeća, naročito ako se njihova budućnost promatra u kontekstu međunarodne sveučilišne razmjene i u kontekstu vrijednosti splitskog urbanog nasljeđa.
Neki od tih nedostataka kompenzirani su izgradnjom novog studentskog doma, autora Emila Šverka i Nene Kezića čiji je rad pobijedio na natječaju 2002. godine. Zaista ugodnim dormitorijem – sobe su veličinom i opremljenošću iznad standarda uobičajenog u ostalim hrvatskim studentskim domovima, s kupaonicom i (uskoro) hladnjacima u svim sobama, savršenim radnim stolom po cijeloj duljini zida nasuprot kreveta – značajno je povećan kapacitet studentskog smještaja (za 600 mjesta). Na okruglom stolu održanom 16. listopada u zgradi Splitsko-dalmatinske županije na temu studentskog standarda rečeno je da je ove godine, od onih koji su ga tražili, bez smještaja ostalo svega 16 studenata. Studenti blizinu atraktivne meandarske forme doma svojim fakultetima mahom ističu kao najveću prednost, a cijenu od 790 kuna mjesečno uglavnom smatraju prihvatljivom. Na krovu su uređena sportska igrališta – još jedan element koji je studentima nedostajao – ali još nisu do kraja opremljena i otvorena, kao ni gimnastička dvorana (očekuju se donacije). Gordana Raos, ravnateljica Studentskog centra, poziva tvrtke da pomognu darivanjem namještaja i za njihove uredske prostore koji bi se trebali preseliti u novoizgrađeni dom, nudeći zauzvrat reklamu, catering ili ljetni smještaj.

Sobe su veličinom i opremljenošću iznad standarda uobičajenog u ostalim hrvatskim studentskim domovima

Na svakom je katu nekoliko učionica, ali natječajem nije predviđen veći zajednički prostor za studentske aktivnosti zbog čega se studenti bune

Dom do daljnjeg nema menzu, za koju je potrebno još 8 milijuna kuna bez PDV-a, što znači da su postojeće tri menze na kampusu, i već pretrpane, opterećene pripremom novih 600 obroka. Drugi je problem što, prema Šverkovim riječima, natječajem nije predviđen veći zajednički zatvoreni prostor za studentske aktivnosti: prostorije od dvjestotinjak kvadrata u kojoj bi studenti slušali predavanja, gledali filmove, postavljali izložbe, održavali tribine, diskutirali ili zajedno učili i radili – nema. Iako je na svakom katu po nekoliko učionica od dvadesetak kvadrata, s prostranim lođama, njihova je funkcija donekle drugačija, a intervjuirani su se studenti već požalili na činjenicu da ih tamo u učenju ometa ostakljeni zid prema hodniku, a sve su pod ključem zbog pokušaja nekolicine studenata da se u njima (neprimjereno) zabave. Po useljenju, studenti se najviše druže u predvorju s recepcijom. Valentina Perišić, studentica Filozofskog fakulteta koji još čeka svoju zgradu na kampusu, a danas djeluje na pet lokacija, kaže da je “lako studente optuživati za pasivnost, ali da zapravo nemaju prostora u kojem bi bili aktivni” i dodaje da im je potreban prostor za organiziranje tribina, debata, studentskih simpozija (za koje postoji veliki interes), humanitarnih akcija, izložbi, večeri poezije, stand up večeri i slično, a s njom se slaže i Gordana Raos, koja smatra da je na kampusu trebalo predvidjeti i manju kino dvoranu ili dvoranu za kulturna događanja i okupljanja, no vjeruje da će to biti moguće riješiti u nekoj od još nedovršenih ili neizgrađenih zgrada – onoj triju fakulteta koja također čeka opremanje (ponovno odgođeno za početak iduće akademske godine) ili onoj Filozofskog fakulteta (čija gradnja još nije ni započela). Umjesto takvih sadržaja, u novom se studentskom domu ipak našlo mjesta za – natječajem također nepredviđenu – polivalentnu dvoranu od osamdesetak kvadrata za “duhovne aktivnosti” koja će prema potrebama biti kapelica za molitvu ili dvorana za predavanja i duhovne susrete za koje će se pastoralno brinuti Ured za pastoral mladih. Autori Šverko i Kezić (kako je navedeno u knjizi “Arhitektonski natječaji u Splitu 1996-2005” Darovana Tušeka, DAS/FGAG) kosi su središnji trg nazvali Exchange plaza i zamislili ga kao “debatni trg” za studentsko druženje i procese socijalizacije, no treba još pričekati praktični razvoj te ideje – za sada se tamo nitko ne zadržava.

Kosi središnji prostor zamišljen je kao “debatni trg”, ali za sada se tamo studenti ne zadržavaju

Komercijalni, a studentima korisni sadržaji koji će se uskoro useliti u prizemlje su ljekarna, banka, fotokopirnica (iako svaki fakultet ima najmanje jednu) i kafić-slastičarnica u kojoj će Studentski centar pružati komercijalnu ponudu kolača i kave. No, uz podizanje cijena smještaja, kao i onih u menzama te ograničavanje prava na dnevnu količinu obroka, mnogim je studentima bilo kakav vid druženja postao nedostupan luksuz, od onog najzastupljenijeg – ispijanja kava u kafićima – do odlaska na koncert, u kino ili kazalište, na utakmicu ili na izlet. Budući da je ta vrsta kolektivnog ponašanja podjednako važna za obrazovanje koliko i redovito prisustvovanje predavanjima, seminarima i vježbama, Sveučilište, ako želi obrazovati intelektualce, mora iznaći načina da im pomogne da svoje potrebe ostvare u danim okolnostima.

Sveučilište, kao fizičko i simboličko mjesto, gdje bi se trebalo javno ophoditi s ukupnim znanjem, komercijalizacijom gubi tradicionalne prerogative i postaje nešto poput tvornice u kojoj se proizvode “korisni, efikasni proizvodi”, titule, ali ne nužno i znanje. Stoga bi društvo, ako će ostati građansko, trebalo “pomoći u ponovnom uspostavljanju sveučilišta kao demokratske agore na kojoj se studenti i profesori okupljaju kako bi razgovarali i učili te raspravljali o tome što znači biti aktivni građanin u demokratskom društvu’.” (Badley). S druge strane, grad Split, koji svoju budućnost treba tražiti i kroz razvoj kreativnih industrija temeljenih na postojećoj obrazovnoj i znanstvenoj infrastrukturi, od poticanja rasprave o njihovom prožimanju s gradom i realne potpore može samo profitirati.
Getoiziranje studenata i profesora na kampusu jednostavno je štetno za grad, a već su danas mogući minimalni zahvati i akcije koji bi tu populaciju usmjerili u zimi mrtvu gradsku jezgru, prazne muzeje i galerije, kazališta… Samo ponovno (od studenata zatraženo) otvaranje menze u centru grada dokinulo bi zastrašujuću pustoš splitskih ulica van turističke sezone, a posljedično nužno potaklo i potrošnju. Ne smije se zaboraviti da će podizanje standarda (čemu u prilog ide i otvaranje novog studentskog doma) privući u Split i više stranih studenata, opet generatora potrošnje – navodno svakom studentu na razmjeni u sklopu Erasmus projekta prosječno u posjet dolaze četiri osobe u godinu dana, što neke studentske gradove čini u potpunosti samoodrživima.
U međuvremenu, dio akademske zajednice pronalazi putove u svijet života (onako kako ga tumače Husserl i Gadamer, “svijet kako se pojavljuje u svakodnevnici”) pa se tako, primjerice, već drugu godinu u prostorima splitske Galerije umjetnina utorkom održavaju jednovečernje izložbe studenata Umjetničke akademije u Splitu koje postavljaju budući kustosi s Filozofskog fakulteta (program “Fast Forward”). Mladi iz udruge “Aktivist” nedavno su pokrenuli besplatnu knjižnicu “Open Box” u sklopu Doma mladih, gdje se planiraju radionice i razni drugi programi, a za ovogodišnji Splitski salon (HULU) kandidirani projekt sadašnjih i netom diplomiranih studenata Umjetničke akademije “Bez naziva” vjerojatno će se pretvoriti u stalni prostor za druženje i dijalog studenata, profesora, umjetnika i kustosa u vidu izložbenog prostora, knjižnice/čitaonice i šanka u Zagrebačkoj ulici. Dakle, postoje i volja i znanje da se programi osmisle, da se volontira pri njihovoj realizaciji. Ostaje na Gradu i Sveučilištu da ih podrže i održe. Na vlastitu korist.