Vrijeme je za ples

Piše: Renata Margaretić Urlić

Tradicija Tjedna suvremenoga plesa jedna je od onih zagrebačkih endemskih biljaka koje su opstale zahvaljujući upravo entuzijazmu i vjernosti publike, golemoj energiji i koncepciji njegove osnivačice i ravnateljice Mirne Žagar i njezinoga tima, uz često nedostatnu potporu kulturno-političkih struktura. Već gotovo tri desetljeća naime, Mirna kontinuirano dovodi u našu metropolu sve one koreografe i njihove trupe koji su se svojom originalnošću nametnuli i osvojili svjetsku plesnu scenu, promovirajući u inverzivnom smjeru i hrvatske talente. Svjesna kako uz nove naraštaje plesnih djelatnika odgaja i publiku, raznim je programima i odabirom gostovanja, festivalu od početka nametnula interdisciplinarni karakter, što ga je učinilo privlačnim i daljim krugovima od onog užeg, plesačkoga nukleusa. Nabrajajući zasluge tog  godišnjeg eventa, najvažnija je raznolika i doista zanimljiva hrvatska plesna scena koja je nabubrila mnoštvom plesačkih grupi i inicijativa, zatim sjajna plesačka i koreografska dijaspora poput Ivane Müller ili Ivane Jozić, a od nedavno i rješenje povijesne boljke, dugogodišnje potrebe za primjerenom infrastrukturom, odnosno Plesnim centrom. Hrvatski institut za pokret i ples, trebao bi kao krovna udruga voditi i „puniti” ekskluzivno okupljalište u centru grada, pružati usluge prostora pripreme i prezentacije profesionalnim grupama i manjim projektima, te promovirati kulturu suvremenog plesa tijekom cijele godine.

Za oblikovanje dugo sanjanog prostora zagrebačkih plesača zadužen je još 2003. Studio 3LHD, iskusan tim u revitalizaciji tužno odumrlih zagrebačkih kina, čiju su smrtovnicu zajednički potpisali novi multipleksi i nesnalaženje  nekad snažne produkcijske i kinematografske zagrebačke zadruge Kinematografi, koja je 2003. godine gradu prodala kina Lika, Apolo, Tuškanac i Sesvete za 2,5 milijuna eura (no ni preostala Grič i Central danas više ne rade, unatoč toj golemoj gradskoj injekciji). Obje zgrade kina Apolo i Lika, unutar mreže kina i manjih kazališta (poput Kerempuha) uvrštene su u tipologiju kulturnog nasljeđa, odnosno javnih sadržaja tzv. Zagrebačkog bloka, te prema interpretaciji Eve Blau i Ivana Rupnika u knjizi Project Zagreb, izdvojena kao autentična urbanistička posebnost interpolacija kakvu su od početka 20. stoljeća, na krilima modernizacije inaugurirali Kovačić i Ibler. Upravo je zato važno zamijetiti kako se ni stoljeće kasnije nije odustalo od urbane tradicije, te u mnoštvu kritika gradskoj vlasti, treba dati i poneki kompliment (što se ionako utopi u moru vlastite osamljenosti), jer ekskluzivni, skupi objekt u strogom centru (samo 100 m od Jelačićeva trga) nije preprodala nekom komercijalnom sadržaju. No za razliku od rekonstrukcije Kina Apolo, gdje je zgrada teatra za 230 gledatelja, preuređena s potpuno novom konstrukcijom, organizacijom prostora i uređenjem interijera (a unutar opne zaštićenog, te  rekonstruiranog pročelja), Kino Lika je pretvarajući se u novi plesni centar, zadobilo veće preinake, osobito svog bezličnog ulaznog pročelja.

Ekipa 3LHD-a, pristupila je ovoj jedinoj i prvoj namjenski građenoj, odnosno (pre)oblikovanoj kući za plesače, oblikovanjem volumena kao prepoznatljivog znaka plesnoga pokreta, plastičnog prostornog elementa koji integrira, odnosno nameće okupiranje prostora dvorišnog trga. Ispresijecan nepravilnim transparentnim pukotinama, taj je volumen prelomljen u dva trapezoidna dijela, okomito međusobno postavljena. Jedan dio je uz postojeći dvorišni zid, a drugi s kosom krovnom plohom koja se spušta prema trgu i doslovno usisava posjetitelja u ulazni lobi, oni zapravo sakrivaju unutrašnjost klasičnog geometrijskog rastera bivše kino dvorane prekrojene u tri nove. Premda je konstrukcijom i prozorskim pukotinama posjeduje  dekonstruktivistički image, oblik volumena je posve funkcionalistički opravdan.  Volumen ulaznog hala izbjegava i izmiče se od svih postojećih prozora susjednih zgrada, te se diže prema terasi, poput podignute ruke (ili možda i noge) novim stubištem nastalim na mjestu nekadašnjeg, koje je vodilo na krovnu terasu. Arhitekti su je s ponosom sačuvali kao posljednju zagrebačku otvorenu pozornicu. U kontinuitetu obilaska, taj bi potez mogli povezati s njegovim odrazom na drugoj strani kuće prema zelenoj padini Strossmayerova šetališta, odnosno odignutom stropu, manje, nove i potpuno ukopane „bijele” dvorane, koja otvara prizmatični „stakleni kantun” već prepoznatljivi dematerijalistički zaštitni znak 3LHD-a, koji je u ovom slučaju s vanjske, odnosno krovne strane pomno aranžiran hortikulturnom „dekicom” na krovu.

Na tlocrtima i presjecima čitamo jednostavnu strukturu glavnih sadržaja kuće: podjelu na tri višenamjenske dvorane od kojih je najveća, crna, namijenjena ponajprije komornim produkcijama za 150 gledatelja, no zahvaljujući pomičnim redovima sjedalica, može se otvoriti veći izvedbeni, a smanjiti opseg gledališnog prostora kako ne bi zjapilo prazno (što je inače praksa i u većim plesnim centrima). Druga, manja, već spomenuta bijela dvorana za vježbanje postavljena je na istoj etaži iza veće. Treća, siva, smještena je na katu i povezana sa zračnim prostorom glavne dvorane, odvojena kliznom stijenom koja se može zamijeniti i paravanom, odnosno ekranom za video projekcije u glavnoj dvorani. Spremišta, garderobe i sanitarije, logično su također povezani s tom jedinom zatvorenom pozornicom, dok su na galeriji i katu nad njima, uz privatno stubište smještena dva manja ureda. Posebnom je programu promoviranja kulture suvremenog plesa, namijenjen jedini novi izgrađeni element predvorja, što se putem prema krovnoj terasi otvara i poluetažom galerije za medijateku po uzoru na glasoviti Laban centar u Londonu. Galerija će se moći iskoristiti i za razne vrste druženja plesača od organizacijskih do edukativnih sastanaka i okupljanja. Osim što sadrži obavezne javne elemente pulta za ulaznice, garderobu i wc, u prizemnom djelu predvorja sačuvano je mjesto za kafić, koji će se u toplije dane sigurno proširiti na dvorišni trg. Jednakim minimalnim zahvatima poput ocrtavanja potrebnoga kruga zemlje oko stabala i svjetlosnih akcenata na svakom drvetu, središnji je trg ujednačen asfaltnim premazom, a ostavljena je, odnosno renovirana naslijeđena i prepoznatljiva donjogradska oker boja bivšega kina i okolnih zgrada.

Interijer predvorja oblikovan je u decentnom, minimalističkom stilu 3LHD-a, bez nametljivih i nepotrebnih detalja, u čistim plohama s nepravilno nabacanim svjetlosnim spotovima. Prirodne boje materijala, poput čeličnog kostura stubišta što vode na galeriju i pocinčana mreža koja prekriva konstrukciju predvorja, zatim pomični paravani, te dominantna crna u glavnoj dvorani i na terasi, zapravo identificiraju javne sadržaje, dok su privatne prostorije plesača, uredi i hodnici obojani u veselim, jarkim tonovima (crvena, ružičasta, zelena i plava, a sanitarije su ostavljene u neutralnoj bijeloj). Kako niti jedan od malobrojnih detalja ovog kultiviranog prostora nije prepušten slučaju, tako su i za kreiranje tkanine zavjesa u javnim prostorima angažirane nagrađivane modne dizajnerice iz studija I-GLE, a vizualni identitet i sve vizualne komunikacije u Plesnom centru i na trgu, dizajnerica Lana Cavar.

Sudeći po dosadašnjim potrebama zagrebačke plesne zajednice, ovaj će se centar isplatiti jedino ako postigne ritam cjelodnevnog korištenja (dnevne pokuse profesionalnih plesača i večernje priredbe ili multimedijalne sadržaje promocije plesne umjetnosti) i doista privuče publiku kvalitetom svojih produkcija. Lokacija i sjajna izvedba složenog arhitektonskog zadatka prve i jedine plesne kuće u Hrvata, obvezuje plesače metropole da ambicioznim i atraktivnim programima ožive ekskluzivni centar i pretvore ga u novo urbano odredište.

Projekt:

Plesni centar – rekonstrukcija kina Lika

Arhitekti:

3LHD Projektni tim: Saša Begović, Marko Dabrović, Tatjana Grozdanić Begović, Silvije Novak, Jasminka Jug, Zorislav Petrić, Željko Mohorović, Dijana Vandekar, Marin Mikelić

Suradnici:

konstrukcija: B. Medić, H. Mihal, UPI-2M

detalji i fizika zgrade: M. Biluš B. M. P.

zaštita od požara: M. Carević

strojarske instalacije: I. Šundov, M. Josipović

hidroinstalacije: N. Šutevski

elektroinstalacije: R. Tomšić, R. Majcunić

sprinkler: Kaleb inženjering, AVC, D. Derniković

Glavni izvođač: I faza TA-GRAD,  II faza MEŠIĆ COM, AVC (scenska tehnika i mehanizacija)

Nadzor: I faza PET PROJEKT  II faza Interkonzalting

Lokacija: Ilica 10, Zagreb

Naručitelj: Grad Zagreb

Godina projektiranja: 2003-2008

Godina realizacije: 2009

Ukupna tlocrtna površina: 1438 m2

Površina obuhvata: 1360 m2

Program: javno, kultura

Fotografija: Sandro Lendler, arhiva 3LHD-a