Fotografija pažljivom gledatelju nudi
okvir svijeta

Sagledati suvremenost određenih vizualnih pojava bez mogućnosti vremenskog odmaka nije jednostavno. U povodu izdavanja knjige “Na drugi pogled. Pozicije suvremene hrvatske fotografiije”, kustosice, teoretičarke i povjesničarke umjetnosti Sandre Križić Roban, razgovarali smo upravo o gledanju bez odmaka i s njim, o statusu fotografije u Hrvatskoj, njezinim smjernicama i karakteristikama.
Autorica knijgom nudi uvid u fotografska zbivanja poslije Drugog svjetskog rata, sve do trenutnog stanja fotografije, predstavljenog kroz 11 suvremenih umjetnika (Mara Bratoš, Sandro Đukić, Marko Ercegović, Elvis Krstulović, Antun Maračić, Ana Opalić, Silvia Potočki Smiljanić, Jasenko Rasol, Žarko Vijatović, Mirjana Vodopija i Ivana Vučić) s pratećom izložbom Na drugi pogled, održanom u Gliptoteci.

U vremenu smo hiperteksta, hiperslike. Internet je postao medij za određivanje vlastitog postojanja. Zasićeni smo prizorima. Čime se, po vašem mišljenju, fotografija ističe i što ona danas može ponuditi, što je njezin specificum unutar konteksta vremena i prostora?

Fotografija pažljivom gledatelju može ponuditi okvir svijeta, kako onog prošlog koji nije mogao vidjeti svojim očima, tako i ovog današnjeg. Ne znam koji ga medij može bolje odrediti ili barem ponuditi uvjete koji mogu pomoći odrediti vlastito postojanje. Fotografija nudi mnogo, jer u njezinim „licima“ prepoznajemo ono što jesmo, u njoj se odražava svijet u kojem živimo. Fotografija pokazuje naše interese, kulturalne i intelektualne – ali i one posve banalne, vođene običnom ljudskom znatiželjom. Sviđa mi se o njoj razmišljati kao o vizualnom tragu onoga što nam se događa, tragu koji se neprestano dopunjuje. I lijepo je što u tom procesu dopunjavanja sudjeluju autori s raznih strana svijeta. Ponekad imam dojam da se radi o demokratičnom mediju koji uspješno prevladava brojne prepreke i nadam se da me još dugo nitko neće razuvjeriti.

Njezina specifičnost do neke mjere počiva i u nesvakidašnjem Barthesovu tekstu u kojem on govori o fotografiji kao hlapljivom iskustvu, o nečemu što je istodobno prisutno i odsutno. A dio njezine specifičnosti nalazimo i u traganju za istinom, za stvarnosti koju nastojimo prepoznati pitajući se postoji li uistinu ono što vidimo.

*Marko Ercegović; Male promjene; 2008.

Gdje i kako biste povukli granicu između umjetničke fotografije, komercijalne modne fotografije i, primjerice, reportažne, dokumentarne fotografije?

Jako volim modnu fotografiju, formirala sam se na osobitoj vizualnoj atmosferi ID-a i raznih izdanja Voguea. Bez reportažne fotografije ne mogu zamisliti poimanje svijeta koji me zanima i koji istražujem, osobito kad se radi o nekim ranijim desetljećima. U medijima je reportažna fotografija vrlo važna i mislim da i danas prizori s raznih strana svijeta ne svjedoče samo o tom osobitom – odlučujućem – trenutku koji je netko bio u prilici snimiti, nego i osobnom senzibilitetu snimatelja, njegovoj ili njezinoj sposobnosti prenošenja detalja. A oni će se razlikovati od snimatelja do snimatelja. Dokumentarna fotografija danas je dio nešto drugačijih sustava, ponajprije istraživanja koja autori poduzimaju iz raznih razloga. Recimo, fotografije Mladena Tudora referiraju se na društveno–materijalnu stvarnost, ali one su toliko mnogo više od toga. I serija Ane Opalić Mjesta masovnih egzekucija ima karakter dokumenta, ali u tim radovima osjećaju se brojni drugi slojevi do kojih je autorica s vremenom došla. To su dokumenti nedavnih događaja, mjesta kojima je nemoguće isprati tragove. Ne znam ima li potrebe povlačiti granice, već mnogo toga ovisi o tome kojim se aspektima fotografije u određenom trenutku bavimo i koja saznanja želimo posredovati svojim istraživanjima.

*Jasenko Rasol; Vintages; 2009.

Početkom prošle godine Ana Opalić je pokrenula portal Suvremena hrvatska fotografija (o čemu smo pisali ovdje), a vaša knjiga je također doprinos proučavanju hrvatske fotografije. No, svejedno, čini mi se da je status proučavanja fotografije kao medija poprilično marginaliziran. Štoviše, ne postoji institucionalna podrška čak ni od strane Odsjeka za povijest umjetnosti koji minimalno posvećuje pažnju fotografiji. Što mislite da je tomu razlog?

Ne mogu komentirati stanje na Odsjeku jer ne poznajem tamošnje okolnosti. Fotografija i jest i nije marginalizirana; postoji nekoliko ljudi koji se njome kontinuirano bave, no pitanje je može li nas to zadovoljiti. Čini mi se da se nakon Davora Matičevića i onog zlatnog razdoblja CEFFT-a, kao i mnogih događanja u Atelijeru Toše Dapca koja je organizirao Petar Dabac dogodio svojevrsni zastoj. Mnogo je toga marginalizirano, rekla bih, ne samo fotografija. Kad je Ana pokrenula portal vodila se osobnim razmišljanjima i sklonostima prema određenim fotografskim izrazima i napravila je sjajan posao za koji postoji velik interes.

Lijepu seriju fotografskih izložbi monografskog karaktera, kao i niz manjih projekata realizirala je Marina Viculin. Ne treba zaboraviti ni na godišnje izložbe fotografije nacionalnog i međunarodnog karaktera koje već petnaestak godina organizira Hrvatski fotosavez. Naravno da je problem kontinuiteta dominantan, kao i činjenica da ne postoji „institucionalna podrška“, kao što kažete. Današnje vrijeme umjetničkim pojavama pristupa na nešto drugačiji način, pa nam i dalje nedostaju temeljna istraživanja koja je potrebno provesti. Upravo bi ona mogla poslužiti da osvijestimo kontinuitet događanja i da argumentiramo kriterije koji su neophodni.

*Mirjana Vodopija; Raslinje

U knjizi “Na drugi pogled. Pozicije suvremene hrvatske fotografije” ističete da je potrebno preispitati, prevrednovati određene sustave  (teorijske, povijesnoumjetničke), uključujući i shvaćanje fotografije. O čemu je točno riječ i kojim postupcima to radite?

Količina knjiga posvećenih fotografiji objavljenih u posljednjih desetak godina impozantna je. Teorija nudi nova, drugačija tumačenja, ugledni stručnjaci promišljaju i pišu o fotografiji – ne samo o recentnoj produkciji nego i o prošlim razdobljima. Svatko od nas tko se odlučio baviti tim medijem ima priliku ponuditi neke nove teze o građi kojom se bavi. Jer, inače, koji je smisao u istraživanju i interpretaciji? Imala sam priliku više puta surađivati u Cameri Austriji, časopisu i galeriji koji već 30 godina promoviraju fotografiju i pokazuju njezina raznovrsna „lica“. S Christine Frisinghelli sam radila izložbu nove dokumentarne fotografije Ostati ili otići koja je 2004. godine bila pokazana u Zagrebu i Grazu. Osim toga, provela sam neko vrijeme na stipendiji u Grazu istražujući i učeći upravo u biblioteci i galeriji Camere Austrie.  Nedavno me Petar Dabac podsjetio na vrijeme kad je u Zagrebu izlazio časopis SPOT – bilo je to izdanje koje je zajedno s kolegama sedamdesetih godina nosio u Graz i koje je poslužilo kao svojevrsna polazna točka Frisinghelli, Willmannu i Furuyi kad su osnivali Cameru Austriu. Zamislite, oni su se tada pitali kako je moguće raditi časopis kakav je bio SPOT! A pogledajte u što su se razvili, i istodobno razmislimo gdje smo danas mi. Nemamo ni časopis, ni instituciju, postoje tekstovi u katalozima i par opsežnijih studija. Prema tome, nema druge nego preispitati što se događalo i na temelju tih istraživanja ponuditi svoja tumačenja.

*Žarko Vijatović; Iz ciklusa: Mamin fotoaparat

Odlučili ste sagledati poziciju suvremene hrvatske fotografije kroz 11 profila umjetnika/ica, 11 drugih pogleda. Jeste li bili vođeni isključivo vlastitom naklonošću određenim autorima/icama, te postoje li zajedničke točke u njihovim opusima, odnosno koliko se oni međusobno razlikuju? Kako se oni/one pozicioniraju untar tokova svjetske fotografije?

Ovom sam knjigom na neki način željela zaključiti istraživanja opusa određenih fotografa, čije radove pratim posljednjih desetak godina. Kad sam definirala odabir, nisam razmišljala ni o kakvom njihovu zajedničkom okviru. Način na koji reagiram na određene radove osobne je prirode. Jednostavno postoje sklonosti prema određenim izričajima, što nikad nisam krila. Posve je legitimno napraviti takav odabir, jer u krajnjoj liniji u njemu su autori koji su nas, uz ostalo, više puta predstavljali i na međunarodnoj sceni. Iako s takvim kvalifikacijama treba biti oprezan, jer mnogi fotografi imaju priliku pokazati svoje radove na međunarodnoj sceni, što ne potvrđuje automatski njihovu autorsku poziciju ili umjetničku vrijednost. U medijima se pozornost daje izložbama naših fotografa u međunarodnim centrima a da se ne zna o kojim je galerijama riječ. Magična je fraza da netko “izlaže u inozemstvu”.

U Cameri Austriji objavila sam tekstove o Stilinoviću, Maračiću, Sofiji Silviji, Gattinu, kao i prilog o Novim tendencijama. Predstavila sam im rad Marka Ercegovića koji su objavili i nadam se da će u budućnosti još radova naših autora biti objavljeno u tom časopisu. Taj je kontekst za mene relevantan i imam povjerenje u njihove prosudbe.

*Sofijasilva (aka Silvija Potočki); Obična tuđina; 2008.

Postoji li kontinuitet u hrvatskoj fotografiji? Možemo li govoriti o povijesti hrvatske fotografije ili je riječ o pojedincima koji su ostavili traga u povijesti umjetnosti?

Treba biti svjestan da je naša scena mala, ali svaku scenu u velikoj mjeri čine pojedinci. No, to nas ne sprječava da je razmatramo u povijesnom kontinuitetu. Opsežno uvodno poglavlje knjige, u kojem dajem pregled zbivanja od Drugog svjetskog rata do danas, „klasičan“ je povjesničarskoumjetnički pregled za koji se nadam da detektira scenu. Ova knjiga nije sinteza svega onog što se u fotografiji dogodilo, što je zadatak kojem se namjeravam posvetiti u dogledno vrijeme. Pristojan pregled scene ponudila je izložba Hrvatska fotografija od tisuću devetsto pedesete do danas, koju je 1993. godine realizirao Muzej suvremene umjetnosti. U njoj paralelno “teku” dvije struje koje je tijekom poslijeratnog razdoblja bilo teško pomiriti – tzv. profesionalne fotografije i umjetničke fotografije. Tematski su obrađene fotografije arhitekture, Domovinskog rata, modne i intimističke fotografije, kao i položaj fotografije u medijima. Iako je to referentno štivo, dva pola – “od fotografije prema umjetnosti” i “od umjetnosti prema fotografiji”, kako ih je tada definirao Matičević, sklizak su teren upotpunjen “rasponima upotrebe fotografije” u koje je ušlo mnogo toga. Ali kao polazna točka svih budućih razmatranja mora biti uzeta u obzir.

*Ana Opalić; Bez naslova; 2008.