Fotografije nevidljivog
Ahlam Shibli je fotografkinja nevidljivog. Njena estetika je na tragu dokumentarne fotografije te donose dokaze, tragove, mjesta i ljude koji postoje na granicama vidljivog. Samim tim, fotografije poprimaju i politički karakter. Fotografiranom daju vidljivost, izbavljaju ga iz nevidljivosti koja mu oduzima moć djelovanja i pravo postojanja.
Kao Beduinki Palestinki, autorici je fokus rada život Beduina na teritoriju Izraela. Ali njene fotografije se ne odnose isključivo na okupirane teritorije Palestine. Njen rad poprima anti-kolonijalni karakter te donosi cikluse fotografija koji oživljavaju sjećanje na okupaciju Francuske od Nacista, na koju autorica odmah veže kolonijalne ratove u kojima su se narodi borili za svoju nezavisnost od francuske uprave. Tako se otvara pitanje doma i identiteta, koje nadalje istražuje kroz tijela LGBT osoba u društvima Istoka, ali i dječjim sirotištima u Poljskoj.
Fotografije koje prikazuju gubitak doma te borbu za dom bave se zapravo samim pojmom doma te ograničenjima koje on kroz dominantne politike identiteta nameće pojedincima i grupama. U serijama Eastern LGBT i Dom Dziecka tijelo kao osnovni dom ljudskog bića postaje i prva meta politika identiteta. Fotografije razotkrivaju kako se društveno marginalizirane skupine, nepriznate i izložene nasilju, realiziraju kroz vlastito tijelo, opirući se njime vrijednostima i očekivanjima većine. Trackers, Trauma i Death, ciklusi su pak u kojima se borba za život i dom, kada izvanredno stanje postane svakodnevnica, svodi na tijelo, kao jedino što je Palestincima ostalo i u što mogu ulagati u svojoj borbi. Goter, Arab al-Sbaih i The Valley, a možda ponajviše Self-Portrait, ciklusi su koje tijelo stavljaju u odnos s prostorom te ukazuju na stvaranje “egzistencijalnog teritorija” kao oblika otpora. Taj otpor, ili želja za životom, prisutan je u fotografijama Ahlam Shibli u fragmentima svakodnevnog života i igre.
Zagovarajući prava potlačenih kroz fotografiju Shibli ipak ne ostaje u strogim granicama dokumentarne fotografije. Da bi izbjegla opsjednutost dokumentarne fotografije činjenicama, ali i naglasila nemogućnost fotografije da prenese realnost u njenoj cjelovitosti, ljudi na njenim fotografijama su često mutne siluete, lica su im često zaklonjena drugim predmetima u kadru. Shibli uspješno izbjegava drugu viktimizaciju, onu fotografsku, koja se često događa pri fotografiranju potlačenih i marginaliziranih skupina. Na taj način njene fotografije nisu samo fotografije koje prikazuju složenu društvenu stvarnost, one govore i o samoj estetici medija, koja kod Shibli balansira između dokumentarnog kao objektivnog pristupa i slikovnog kao subjektivnog.
Pod nazivom Phanom Home gore spomenuti ciklusi fotografija Ahlam Shibli izloženi su u Muzeju suvremene umjetnosti u Barceloni do kraja ovog mjeseca.
