Kako izgleda urbana Afrika?

Arhitekt David Adjaye vjerojatno je jedan od rijetkih koji je posjetio Ruandu zbog njene arhitekture. Britanski arhitekt rođen u Tanzaniji, čiji su roditelji diplomati iz bivše britanske kolonije Gane, nedavno se vratio iz ruandskog glavnog grada  Kigalija, gdje je fotografirao crkve, džamije, parkove i luksuzne vile. Kigali je bio posljednja postaja njegovog obilaska afričkih glavnih gradova, što se protegnulo na deset godina i rezultiralo izložbom ‘’Urbana Afrika’’ postavljenom u londonskom Muzeju dizajna (Design Museum) i otvorenom do 5. rujna.

Adjaya je izložio oko tri tisuće svojih fotografija koje su nastale tijekom putovanja u 52 afrička grada, što je bio, kako je rekao, svojevrstan povratak u djetinjstvo. ‘’Uvijek sam imao jak osjećaj afričkog kontinenta, ne samo kao romantične ideje, već i kao stvarnog sjećanja. Kao arhitekt htio sam shvatiti urbani kontekst tih mjesta i uvidjeti kako su utjecala na mene’’, rekao je Adjaye Newsweeku. Osim toga je htio razviti diskusiju među Afrikancima o razvoju njihovih gradova, a ne tek zabilježiti i konzervirati nostalgične emocije prema prošlosti.

Njegove će fotografije, koje su nepretenciozno postavljene u tri prostorije Muzeja, krajem godine objaviti  Thames & Hudson. U prvoj su prostoriji velike karte s osnovnim zemljopisnim, kulturološkim i političkim informacijama o Africi. U drugoj su slideshowovi na velikim ekranima, a u trećoj stotine fotografija izloženih na zidovima, do je cijela izložba podcrtana žutim i crvenim interijerom. Na fotografijama se isprepliću  različiti urbani motivi – od zgrada izgrađenih od blata, kao što je nacionalna banka u Bamaku u Maliju, talijanska fašistička arhitektura iz tridesetih u Asmari, glavnom gradu Eritreje, art deco zgrade u Adis Abebi u Etiopiji, francuski utjecaji s prijelaza prošlih stoljeća u Tunisu, viktorijanska arhitektura u bivšim britanskim kolonijama, modernistička džamija u Dakaru, ali i utjecaji globalnih arhitektonskih trendova  – postmodernizma, korporativne arhitekture s reflektirajućim staklenim površinama… Adjayeina je teza da su afrički gradovi primjer onoga što grad može biti upravo zbog jakih i različitih utjecaja – od kolonijalizam, preko izgradnje u fazi postnezavisnosti do utjecaja islama. Njega je, kako kaže, fascinirala upotreba javnog prostora, makar se to odnosilo na to da obitelji u Adis Abebi koriste mala dvorišta za svakojake aktivnosti – od pranja odjeće do klanja koza. Adjaye smatra da galopirajuće širenje gradova u slučaju Afrike nije zabrinjavajuće, već on to vidi pozitivnim te kao primjer navodi Ruandu, gdje se zbog naglog prirasta stanovništva grade državne stambene zgrade koje su ga ”impresionirale”. I on sam projektira u Africi; koledž u rodnoj Gani i društveni centar u Johannesburgu. I Francis Kere i Joe Addo, arhitekti koji su također rođeni u Africi, ali su se školovali na Zapadu, sada grade na rodnome kontinentu. U izgradnji sudjeluju  i mlađe generacije domaćih arhitekata koji su se školovali u Africi, a ta će energija, kako kaže Adjaye, rezultirati time da će se svijet za deset godina iznenaditi onim što će doći iz Afrike.

Što se tiče same izložbe, šteta je što Adjayea nije imao malo veće ambicije od skretanja pogleda na afričke gradove. U tome su puno bolje uspjeli Rem Koolhaas koji je prije koju godinu napravio studiju o Lagosu, najvećem gradu u Nigeriji, najvećoj afričkoj državi ili nagrađivana studija o Kinshasi, riječnoj luci i glavnom gradu Demokratske Republike Kongo, s Venecijanskoga bijenala arhitekture. Obje su te studije pokazale da afrički gradovi nisu tek kaotične zone, već da imaju neku svoju logiku i modele razvoja. Sličnu je tezu postavio i Adjaye, ali ju nije podrobnije artikulirao, no treba mu odati priznanje što je fokus razgovora o Africi makar na kratko skrenuo na njen urbani razvoj.