Kako (ne) razmišljati?
Početkom ovog tjedna započelo je posljednje izdanje jednog od kvalitetnijih zagrebačkih festivala, Queer Zagreb Festival. Performansom Dopisivanje u izvedbi Kettly Noël i Nelisiwe Xabe koji prikazuje borbu dvije žene, počeo je izvedbeni program, a uz filmski i izložbeni, sve do ponedjeljka imate priliku vidjeti odlične goste, izvođače, filmove.
U petak je na Queerovom rasporedu, u kazalištu Gavella, izvedba japanskog koreografa i umjetnika Tadasua Takaminea, jednog od najkontroverznijih gostiju koji su na Queeru imali prilike nastupati. Tadasu Takamine, umjetnik poznat po raznovrsnosti pristupa i medija koje koristi u svojim radovima, spaja u izvedbu How not to think? («Kako ne razmišljati?») instalaciju s performansom koji traje nekoliko sati. Forma koja je prilagodljiva prostorima izvedbe / predstavljanja – od galerija, do kazališnog ili muzejskog prostora, ovisi o suradnji lokalnih izvođača koji zajedno s japanskim umjetnikom uvijek stvaraju novu verziju ovog konceptualnog rada.
Takamine je još 2006. zagrebačkoj publici prikazao eksperimentalni film Kimura-san, poprilično snažni i eksplicitni trenutak u kojem sam umjetnik seksualno zadovoljava g.Kimuru, koji je u potpunosti hendikepiran. Pitanje seksualne skrbi, sigurno nije tema o kojoj se u Hrvatskoj priča ili percipira, pa smo ususret izvedbi u petak razgovarali s umjetnikom i zamolili ga da malo opiše što nas očekuje u petak te kako je doživio zagrebačku publiku na projekciji svog često cenzuriranog filma Kimura-san:
Film Kimura- san je izuzetno kontroverzan rad koji sam prikazao u Birminghamu i nekoliko puta u Japanu. No prikazujući ga hrvatskoj publici, bio sam naprosto zapanjen. Rad nikada nije imao takvu reakciju kao ovdje. Nakon projekcije su ljudi počeli dizati ruke, postavljati pitanja, razvila se diskusija između samih gledatelja, bila je toliko puna tenzija da mi je samom bilo teško pratiti.
Rad koji ću predstaviti u petak posve je drugačiji, suptilniji, mnogo je izraženiji fizički aspekt. U radu Kimura- san poruka je na kraju bila mnogo izraženija, dok u ovom radu poruku daju sami gledatelji, upisuju svoje značenje, dajući upute izvođačima. Bitan je i high-tech moment gdje će putem touch screena gledatelji ( koreografi) koordinirati izvođače.
Postoje li sličnosti u ta dva rada, u naizgled fizičkim barijerama hendikepiranog tijela i barijerama koje tijelu postavlja tehnologija u radu How not to think?
Tehnologija u ovom radu neće biti toliko vidljiva, izražena, ona je medij pomoću kojeg se dobiva suptilna atmosfera. Mirnoća iza ekrana. Izvođači neće biti u mogućnosti vidjeti gledatelje, kao ni obrnuto. Taj element neočekivanog je dosta izražen, vidljive su samo siluete. Sam rad nema početak ni kraj, on je rad u trajanju, lebdi. Kada sam rad izvodio u Japanu, trajao je 10 dana 6 sati uzastopno.
Ovdje se bavim jednim fenomenom koji se u Japanu jako širi, a to je ekstremna izolacija ljudi koji ne mogu uspostaviti nikakve veze jedni među drugima, samo se povezuju s tehnologijom.
U ovom ćete radu surađivati s Kazalištem gluhonijemih, koji nisu profesionalni izvođači.
Tako je, surađujem s Kazalištem gluhonijemih koji neće moći čuti reakcije gledatelja, a tek ću u petak znati kako oni funkcioniraju. Ne želim imati profesionalne izvođače, jer često ne žele raditi po mojim „čudnovatim“ uputama, smatrajući da su neizvedive ili su često uronjeni u samo jedan naučeni vizualni jezik, zbog čega se, smatram, nekada gubi slojevitost i autentičnost izvedbe.
Čime je potenciran vaš interes za takvo drugačije tijelo, ono koje nije normativno, koje je donekle potlačeno, hendikepirano?
Često mi dosade „normalni“ ljudi, iako to možda nije politički korektno za reći, jer zapravo nema „normalnih“ i „nenormalnih“, svi su zapravo posebni na svoj način (smijeh). Zanimljivi su mi ljudi koji imaju drugačije sisteme po kojima rade i funkcioniraju te kakva je njihova percepcija prema svijetu. Zanimljivo je gledati kako njihova tijela reagiraju na okolinu i zadatosti.
Vratimo se na temu seksualnosti. Zapad često japansku seksualnost doživljava zazornom, drugačijom. Koliko je Queer Festival tu da to možda promijeni, koliko je za vas bitno da nastupate ovdje?
Činjenica je da zapadnjaci japansku seksualnost doživljavaju veoma ekstremnom, ali ona je dio naše kulture i povezana je s tradicijom. Zanimljivo je da u središtu Tokija, poslovne zgrade koje se bave seksualnim sadržajem nude hard-core sadržaj na najvišim katovima, a soft na nižim.
Ipak, festivali poput Queera i tematiziranje problema queer zajednice je za Japance izuzetno bitno. Iako smo razvili kulturu (heteroseksualne) pornografije, gdje je ta ekstremna strana društveno prihvaćena, ako ste gay u Japanu, jednako ste neshvaćeni/nepriznati kao bilo gdje drugdje na svijetu. Mislim da je zato jako važna uloga Queer festivala.
Performans “Kako ne razmišljati?” (How not to think) japanskog umjetnika Tadasu Takaminea će se održati 27. travnja u Gavelli u 18, 19, 20 i 21 sat (sveukupno četiri termina).
Ulaz na performans je besplatan
Više o programu Queer festivala pogledajte ovdje
