Marina Abramović domaćica galerijskim posjetiteljima
Ovog će ljeta, od 11.srpnja do 25.kolovoza, 67-godišnja Marina Abramović u londonskoj Serpentine Gallery održati svoj do sada najambiciozniji umjetnički projekt, nakon 2010.g. kada je u njujorškoj MOMA-i izvela performans „Umjetnik je prisutan“ („The Artist is Present“). Što namjerava učiniti da pojača prirodu svojih sada već legendarnih performansa? Apsolutno ništa.
Do sada smo se uvjerili da, osim što je živuća institucija performansa, Abramović vješto koketira sa slavom, duhovnošću i s medijskom pažnjom (štićenica joj je Lady Gaga) i za čije se recentne performanse ponekad pitamo: je li to uistinu umjetnost (npr.kada nas uči kako piti vodu, video:” How to drink a glass of water”)?
Ovog puta Abramović ne planira učiniti ništa za pripremu nadolazećeg performansa, koji će biti otvoren za javnost 65 dana, 6 dana u tjednu, osam sati dnevno. „Ništa. Nema ničega.“ , objasnila je svoj koncept BBC-jevom reporteru. „Nema nikakvog rada. To sam samo ja. A publika je moj živi materijal. To je najradikalnije i najčišće što mogu napraviti“.
Gledatelji će ući u prostor galerije, gdje će morati ostaviti sve– svoje torbe, jakne, elektroničku opremu, satove, fotoaparate i sve ostalo što može odvući pažnju od sadašnjeg trenutka. Abramović će se poslužiti samo s par predmeta kojima će postizati interakciju, ali oni neće biti suviše upadljivi. Pravo „meso“ performansa bit će publika, koja će – lišena svojih predmeta i virtualne povezanosti – biti primorana biti s umjetnicom u punoj prisutnosti, u potpuno nerežiranoj maniri.
„Bit ću ondje svakog dana..osam sati dnevno, s ljudima koje ne poznam. Kada oni stignu i kada ja dođem, nešto će se dogoditi. I svaki je dan drugačiji. Želim dokazati da je moguće napraviti umjetnost ni s čim.“, navodi Huffington post.
Marina i Ulay, The Artist is Present, 2010.
Ovo je ustvari produžetak projekta „The Artist is Present“ u kojem stranci sjedaju nasuprot Marine na neodređeno vrijeme, i –ostvarujući samo kontakt očima – doživljavaju različite reakcije. Razlika je što će ovog puta nestati minimalistički rekviziti sa scene – i stolac i haljina i na taj će način nestati sve barijere između umjetnice i publike. Abramović će se u stvaranju umjetnosti osloniti samo na reakcije promatrača i na njihovu ekspresiju.
S jedne strane, moguće je da ovo bude izuzetno iskustvo interakcije publike s umjetničkim djelom, ali s druge strane – moguće je da je ovo radikalna krajnost performansa, koji će kao rezultat imati samo svoju početnu tezu – prazninu.
