Milan za vijeke vjekova. Amen.

Čuj, o Milane, riječi moje, jecaje moje razaberi!
Osvrni se na glas mog prizivanja, o kralju moj, o Milane moj, jer tebe vruće zazivam!
Milane, zorom glas mi već čuješ, zorom ti već lijem molitve, u nadi čekajući.
Jer ti nisi Milan kojem je nepravda mila, zlobniku nema boravka s tobom.
Opaki ne mogu opstati pred tvojim pogledom.
Mrziš sve što čine bezakonje i uništavaš lažljivce.
Varalica i krvopija Milanu se gadi.
Po velikoj dobroti tvojoj, unići ću u dom tvoj, past ću ničice pred svetim domom tvojim.
Milane, prepun poštovanja, u svojoj me pravdi vodi, poradi mojih dušmana, svoj put mi poravnaj pred očima…

Psalam 5 po Siniši Labroviću

Jutarnjom molitvom i Očenašem započelo je Labrovićevo ritualno hodočašće oko presvetog doma Milana Bandića, Gradskog poglavarstva, u sklopu umjetnikova performansa „Hodočašće sv. Milanu“. Većini službenika Poglavarstva bio je to jedan običan sunčani četvrtak prije podne, no ne i Siniši Labroviću.

Za hodočašće sv. Milanu, baš kako i dolikuje pravim čašćenjima svetaca, potrebna je samo vjera i čisto i otvoreno srce vjernika- hodočasnika. Ritual kretanja, hodanja, čašćenja do nekog odredišta s potragom i ciljem zadovoljenja nekih svojih duhovnih potreba, ispunjenje zavjeta, izvršenje pokore, praksa je koja u vrijeme Korizme doziva patnju Križnog puta.

Upravo je ovo korizmeno vrijeme, u kojem se zagrebačka kultura odrekla većine svojih zalogaja (praksom vrhunaravnog Vijeća za kulturu Grada Zagreba), potrebno promisliti svoje postupke. Bosonog, u laganoj proljetnoj odjeći , s ikonom Presvijetlog srca Milanovog, Labrović je krenuo na jednosatnu šetnju na koljenima oko Gradskog poglavarstva, pozivajući sve prisutne da mu se pridruže u zavjetnim mislima, ako već ne u hodanju. Labrovićevi performansi gotovo su uvijek generirani iskustvom kolektivne narodne prakse, kao mjesta poistovjećivanja kojemu umjetnik temeljno mijenja kontekst i mjesto. U takvom kontekstu njegovi perfomansi nikada nisu jednoznačni, već višedimenzionalne gorke satire na trenutačnu situaciju. Sad već ikoničko puzanje Milana Bandića po groblju i guranje vijenca, jasna su referenca i za ovaj Labrovićev rad.

Iako se smijeh mogao čuti na početku performansa, kolektivna i individualna, stvarna, krvava katarza, pokazuju kako je situacija u kojoj se domaća kultura nalazi uistinu u krizi. Konačno, Labrovićeva praksa hodanja oko sv. Milana neopisivo je konkretnija, nego li apstraktno ufanje katoličkom kalendaru.

Gradsko poglavarstvo zapravo potražuje takvu vrstu ophođenja svojeg stada u trenutku kada ničime ne objašnjava svoje nadahnute poteze davanja doprinosa različitim i nepostojećim projektima ili ne davanja odgovora na pitanje gdje je nestalo 11 milijuna kuna predviđenih Državnim proračunom za kulturu, a makjavelistički potezi vladara Milana ničim se ne dovode u pitanje. Može li sitna sinjska diverzija promijeniti stanje u Poglavarstvu, gdje Gradonačelnika trenutačno nije ni bilo- vjerojatno ne. No, može li se pojedinac/ci barem iole lakše osjećati nakon ovog hodočašća- zasigurno da, jer milost sv.Milana nam krijepi um, čineći nas stalno na oprezu.

Pa, kako je na kraju svoga puta zaključio hodočasnik Siniša, „Milan, makar bio u City Centru One, on je i ovdje, a najviše u mom srcu, a ako ga nosim u srcu, on je tu.“