Kada je 1980. godine Terry Jones, dizajner i bivši umjetnički direktor Voguea, osnovao časopis i-D, bio je to revolucionarni preokret u modnoj fotografiji. Do tada, izuzetno skupe produkcije editorijala koje su uključivale vojske stilista, modela i fotografa koji su u središte stavljali dizajnersku odjeću zamijenila je estetika ručno uvezivanih fanzina, tekstova pisanih pisaćom mašinom i, posebice, drastično promijenjen odnos prema fotografiji. Jones je uveo hibridni stil dokumentarno-modne fotografije jednostavno nazvan „straight up“, koji je prikazivao britansku uličnu kulturu mladih – pripadnika punk i new wave pokreta, slikanih uz obližnji zid, bez dotadašnjeg glamura. Konačne fotografije prikazivale su „modele“ uhvaćene od pete do glave, pogleda uperenog u kameru – a baza fotografija i-D-a postupno se pretvarala u životopisni arhiv dokumentarne fotografije subkulture madih. Postupno se dogodila interferencija s visokom modom, a takav način odnosa prema modi je iznjedrio cijeli niz mladih fotografa ikonoklasta poput, sada već svjetskih imena, Juergena Tellera, Nigela Shafrane, Corinne Day, Ellen von Unwerth…
Stoga, promatranje estetike mlade splitske fotografkinje Brune Kazinoti pokazuje koliko je takav radikalan raskid ostavio traga u suvremenoj modnoj fotografiji te koliko je zapravo i dalje aktualan -viđen kroz snažan, individualni fotografski potpis. S Brunom smo razgovarali o njenoj estetici koja se oslanja na poetiku devedesetih, o analognoj fotografiji, muškim modelima… u povodu njene prve zagrebačke izložbe u Galeriji KIC. Izložba pod naslovom Magazines izbor je iz njezinih editorijala snimljenih za inozemne časopise Hero, POP i Intersection u protekloj godini.
* Tvoj rad je većinom vezan uz inozemne časopise. Opiši nam kako je došlo do suradnje s njima?
Na četvrtoj godini studija napravila sam seriju fotografija koju sam slala časopisima koji su mi se sviđali. Tada se stilistici i modnoj urednici časopisa Dazed&Confused, Katie Shillingford, svidjela serija i pozvala me na suradnju. Nakon editorijala u Dazedu, počeli su me zvati i ostali časopisi… Tako je sve počelo.
* Misliš li da su u Hrvatskoj svjesni tvojih kvaliteta? Koliko uopće tvoja estetika korespondira s trenutačnom domaćom produkcijom, kako u modi, tako i u fotografiji?
Mislim da su u Hrvatskoj svjesni mojih kvaliteta, ali isto tako, s obzirom na to da su moja fotografija i modni izričaj drugačiji od trenutačne hrvatske modne (popularne) estetike, malo je onih koji se odluče na suradnju. Mislim da to ne bi trebala biti prepreka i zanimljivo je vidjeti različite stilove u fotografiji, modi.
Njeguješ estetiku koja je više punk, neoromantična, dokumentarna, koja pretpostavlja prirodno osvjetljenje, što je popriličan odmak od high glossy modne fotografije koju viđamo u većini časopisa. Je li tvoja estetika donekle i subverzija takvog tipa mainstream fotografije?
Za Hrvatsku jest.
Na izložbi u KIC-u mogli smo vidjeti samo muške modele, i to u formi portreta. Modeli su dosta androgeni i ne utjelovljuju baš heteronormativni stereotip muškog tijela. Imaš li posebnu sklonost prema takvim modelima, kako ih uopće biraš?
Modele biram ovisno o vrsti snimanja, mislim na ideju snimanja koju stilist i ja želimo postići. Za mene je jako bitno da su mi modeli inspirativni. Ako mi se model ne sviđa, snimanje neće biti dobro.
Kako uspostavljaš ravnotežu između želje naručitelja i svoje ideje u izvedbi editorijala? Koliko si spremna na kompromise? Primjerice, kada od tebe traže reklamu u kojoj će iskakati brand…
Za editorijale uglavnom radim onako kako ja želim. Kada te časopisi pozovu na suradnju, žele tvoju estetiku i onda radiš kako želiš. Snimanje kampanja i reklama sasvim je drugačije od editorijala i onda sam spremna na kompromise i suradnju. Ali opet, ako te netko pozove da snimaš za njih, očito je da su upoznati s tvojom estetikom i radom.
Nisi baš sklona digitalnoj fotografiji, a primijetila sam da je danas, u digitalnoj eri, analogna fotografija ponovno izuzetno popularna. Čini mi se da ona danas utjelovljuje nekakvu „želju za autentičnim, nesavršenim“ koje se izgubilo Photoshopom. Kakva su tvoja iskustva s tim, je li ona možda postala trend, mainstream? Činjenica je da je produkcijski analogna fotografija mnogo skuplja – vremenski i financijski, ima malo mjesta za greške…
Ja sam oduvijek na analognoj fotografiji. Jednom sam pokušala snimati digitalno i nije mi se svidjelo. Cijeli proces snimanja je drugačiji, kvaliteta fotografije…
Produkcijski, analogna fotografija je skuplja, ali časopisi kojima se svidi tvoj rad cijene i tvoj način rada. Vremenski, razlika je u jednom danu, tako da je to prihvatljivo. A meni se sviđa baš zato što nema mjesta za greške.
Radiš li razliku između modne i umjetničke fotografije?
Ne.
Školovala si se na Kraljevskoj akademiji u Antwerpenu. Zašto baš Belgija, jesi li zadovoljna obrazovanjem koje si tamo dobila?
Kraljevska akademija u Antwerpenu jedna je od najpoznatijih akademija vezanih uz modu. Uz to, imali su fotografiju kao četverogodišnji studij s predavanjima na engleskom. Za mene dobra kombinacija. Uvijek ima nedostataka i stvari koje bih promijenila, ali, na kraju, mislim da si ti kao osoba sam sebi najbitniji.
S kojim časopisima i/ili modelima bi rado surađivala? Koje fotografe/ umjetnike cijeniš?
Sviđa mi se Self Service, Purple… i mnogi drugi poznati časopisi. S njima bih, naravno, željela surađivati, ali isto tako i s novim časopisima. Sviđa mi se kad se pojave novi časopisi s dobrom produkcijom, printom, ljudima. Volim nove, mlade modele.
Izložbu u Galeriji KIC možete pogledati do 30. svibnja, a više o Bruninu radu pogledajte ovdje.
