Ne postoji opća apokalipsa, samo zbroj osobnih tragedija
Svaki će se pozorni flaneur Zagreba prisjetiti „davne“ 2007. i istraživanja zagonetnih, pomalo kriptiranih prikaza koji su se nalazili po cijelom gradu pod potpisom Filjio.
Filjija je opisivala radikalna drugost, otklon, sklonost ka patogeno ekspliciranim područjima koja se potom, gotovo minucioznom preciznošću pretvarala u čudesne, ponekad izuzetno brutalne poetike verbalizirajući potisnutu nelagodu, frojdovski unheimlich.
Njegova djela su bila većinom site specific, usko vezana uz zadane arhitektonske okvire ili primjerice zahrđale kontejnere za smeće, gdje je nastajao stilizirani, linearni lik sa komentarom usko vezanim za situaciju/mjesto nastanka. Rječnik njegovih motiva varirao je, ali ikonografija je opisivala termine urbane nelagode: murali ornamentiranih i stiliziranih riba koje nepokretno stoje na fasadama, mitski bestijarij, mrtvačke lubanje, stripovski motiv „Filjio and the Tore Kong“. Filjio je dekonstruirao prvotno značenje prostora stvarajući novo, ostavljajući prostor za intervenciju i promjenu, postajući kontinuirani rad u nastajanju. Kod njega bi grad mogli shvatiti riječima Petera Wollena “kao nekakvu vrstu sanjanog prostora; delirijskog svijeta mentalnih, a ne socioloških projekcija.“
U jednom je trenutku umjetnik odlučio raskinuti s prethodnim djelima, nazivajući se Pume34 i stvarajući novu seriju uličnih intervencija. Sada su ulice preuzeli motivi iz skate kulture i rasteri u svim svojim modifikacijama. Dekonstrukcije identiteta su se zaredale, tu su još bili John Croat, Tar, ali su svi, unatoč drugačijem vizualnom kodu, imali sličan modus djelovanja. Kod Pume34 ex Filjija, pseudonim nije imao samo efemernu ulogu, već ime postaje svijet za sebe; samostalna projekcija težnji za nemogućnosti uokviravanja i nejedinstvenosti identiteta, neuhvatljivosti i ne podrivanju konvencijama.
Sada ga znamo pod stvarnim identitetom, Bruno Pogačnik, i ako smo ga bili skloni mistificirati kroz promatranje na ulici, možda više nećemo, ali kreativni žar je itekako ostao. Posjetili smo ga prilikom njegove samostalne izložbe u Laubi pod nazivom „The Magic is Gone (But the Filth is Still There)“.
U nastavku pročitajte što kaže o svome radu:
Zadnjih godinu dana radim na skulpturama i shvatio sam ih kao logičan nastavak dosadašnjih radova, u prvom redu kolaža. Kada bih god radio s kolažima, konstruirao bih nekakav svoj metajezik, osobni otvoreni sustav koji generira daljnja značenja, koji može uzeti bilo koje informacije i plasirati ih dalje. On igra ulogu mojeg komunikacijskog posrednika. Ovo je prvi puta da sam pokušao napraviti likove iz svojeg imaginarnog polusvijeta u trećoj dimenziji, jer su kolaži u jednom mjeri bili uvjerljivi, za razliku od crteža ili animacije, ali to još uvijek nije bio element koji me zadovoljio, nije imalo tog elementa prostornosti koja me trenutno okupira.
Sam narativ izložbe razvio se zbog postava, te je kao takav uvjetovan site specific instalacijom. Obje skulpture mogu funkcionirati zasebno, ali su objedinjene pričom: nekakve metafore nasilnog širenja kulture. Rad je baziran na promišljanju imaginarnog (još uvijek bezimenog) svijeta primitivnih bića koje žive u skladu s prirodom i životinjama, u prvom redu pticama, koji doživljavaju invaziju „Srebrne vojske srama“, predstavnika kulture koja indoktrinira druge kulture. Primitivna bića dobivaju značajke srama i konzumiraju televiziju; srama kao gubljenja kontakta sa osobnošću, srama koji tjera na pretvaranje u nešto što nisi. Dolazi do nasilnog potiranja njihove prirode, poremećaja percepcije stvarnosti i otuđivanja od prirode, tako da jedino što sada rade jest gledaju televiziju i srame se. Naknadno promišljajući agresore, Srebrne vojnike srama, dolazim do zaključka da njihova kultura u početku nije nužno bila loša, već je jednako tako potirana. Širenje vjere i misionarske strategije na afričkim plemenima, jedna su od mogućih aluzija u ovom radu.
Centralni dio instalacije je figura dabrice u djevojačkoj opravici, koja djeluje zavodljivo, ali je zaista poput krvoločnih berserkera poslanih u napad. Njena prividna umiljatost zapravo djeluje poput Trojanskog konja, i nosi darove koji su u biti jedna vrsta Pandorine kutije, (poput televizije), jer jednom kada je prihvatiš, gotov si. U svakom svojem radu bavim se temom osobne apokalipse, ističući da ne postoji opća apokalipsa, već samo zbroj osobnih tragedija. Upravo su te dimenzije tragedija snažne, jer su nepovratne i individualne, samim time neizrečene i društveno nerealizirane naočigled izgubljene sudbine. Stoga, rad povezuje elemente realnog i izmišljenog, te predstavlja smrznutog kadra iz filma nečije apokalipse.
Koristio si mnoštvo identiteta, svaki identitet je imao svoj prepoznatljiv vizualni izraz. O čemu je ovisilo njihovo ukidanje?
Mijenjam identitete kada mi dosade. Radim s njima sve do kada su mi zanimljivi; u trenutku kada me „identiteti“ počnu opterećivati, zatvore me u svoje okvire, moram pobjeći od toga. Recimo da je problem s autoritetom konstantan u mom radu, a najgore je kada sam sebi postajem autoritet. Vjerojatno da postoji lakši način promjene, možda kroz neke cikluse: malo crteža, skulpture…ali meni je tu potreban radikalan bijeg i zatiranje prošlog identiteta, negacija, kako bi mogao krenuti dalje.
Razmišljao sam o tome, što bi bilo da se sve ovo desilo u nekoj sredini koja bi od početka bila otvorenija za moje pokušaje; možda ne bi bilo potrebe mijenjati se od Filjija nadalje. Čini mi se da je sve dosad bilo u nekom krivom trenutku kada ljudi nisu bili naviknuti na ono što radim, tek sada imam osjećaj da ti neki stariji radovi komuniciraju. Definitivno je više stvar u radovima, da kada prestanu vršiti komunikacijsku ulogu, onda ih napuštam. Ja zapravo nemam izbora. Radim onako kako mogu i do kada mogu.
Znači li to da sada, kad je identitet „otkriven“ i smješten u „zaštićeni“ galerijski prostor da ti je pružena neka sigurnost koje nema na ulici?
Ne, nikako. Zbog niza osobnih situacija, stvari sa skrivanjem identiteta su mi sada postale potpuno nevažne. Shvatio sam da je mistifikacija oko identiteta postala rad za sebe, i kao takva počela zahtijevati određenu dozu kreativnosti i vremena, a meni je ipak bilo važnije raditi u ateljeu. Ipak, uspio sam slobodu koju imam na ulici prenijeti i u studio, galeriju. Nemam potrebu ni običaj promatrati svoj rad kao neki fetiš koji je nedodirljiv, prevrijedan i da ga ne smijem negirati, radikalno osakatiti ili potpuno uništiti. Ulica mi je zaista pružila slobodu koju i sada koristim.
U dosadašnjem radu paralelno si koristio medij ulice, ali i medij interneta. Koliko su ta dva medija kompatibilna, (čini mi se da je ulica modernistički medij umjetnosti, dok je internet postmoderni medij umjetnosti)?
Ono što sam oduvijek imao u svom umjetničkom outputu je želja za dnevničkim zapisom. Kako je u jednom trenu gomilanje bilježnica postalo besmisleno, odlučio sam sve stvari koje su me inspirirale na dnevnički zapis prenijeti u grad. Grad u kojem sjediš, skejtaš, piješ pivo, ideš u kino…i kanaliziraš sve te emocije kroz grad i po gradu. U jednom mi trenutku to nije bilo dovoljno pa sam se odlučio prebaciti na internet koji mi je dao mogućnost da dulje proradim pojedinu misao te pokušam izgraditi svoj svijet, neovisan od onog koji me okružuje, od realnosti s kojom sam nezadovoljan. Internet mi je omogućio da dođem u kontakt s ljudima koji slično razmišljaju i to je ta priča o cyberšamanizmu gdje sam našao grupu ljudi koji slično razmišljaju : želja da promjena koju želimo vidjeti u društvu dođe iz sebe, iz unutarnjeg svijeta, a ne da se društvo mijenja agresivnim putem izvana.
Koliko je literatura, ili teorija zastupljena u tvojim radovima?
Razna literatura je prisutna, većinom stripovi, SF, fantasy literatura. Čitam raznu literaturu, ali to koristim kao relaksacijski moment, ne kao bazu radu. Teoriju izbjegavam radikalno, jer vjerujem intuiciji do te mjere da mi nije potrebno ništa drugo. Naravno da se kasnije, kada je rad gotov, kroz neko iščitavanje može doći do nekakve analize. Ali ne idem za tim da kroz istraživanje teorije pokušavam produbiti ili promijeniti svoj rad, to bi značilo da ne vjerujem dovoljno sebi.
U jednom razgovoru sa Ivanom Vukšić o MUU, ona je istaknula kako je Zagreb djevičanski grad za street art, jer da to radi u NY nikoga ne bi bilo briga. Ima li Zagreb ima potencijal postati brendiran po street artu?
Ljudi koji se sada bave street artom u Zagrebu, ne razmišljaju o street artu na takav način, rade to zbog potrebe, a ne proračunato. Ako street art nazovemo pokretom, onda je pokret gotov, ne postoji više. U trenutku kada su grafiti postali dio mainstreama, sa naglaskom na slova, rukopis, tagove, street art je bio nužan kao slobodnije komuniciranje na ulici. U trenutku kada se street art počinje definirati, postaje i dosta ograničavajući. Uostalom, Zagreb je imao prilično jaku scenu street arta 80ih godina sa Žeželjem, Greinerom i Kropilakom te Montažstrojem, što zna malo ljudi danas.
Koje su konsekvencije bavljenja umjetnosti na ulici? Jesi li ikada promišljao onu aktivističku dimenziju ulice, ulice kao mjesta otpora?
Nikada mi to nije bilo zanimljivo. Bilo mi je mnogo važnije pronaći neki dio grada ili neki komad zida koji na neki način korespondira sa mojim trenutnim stanjem. Mnogo mi je bitniji site specific element na ulici, pogotovo zato što svoj rad nikada nisam shvaćao kao neku ilegalnu praksu, niti sam nikada imao problema s time. Išao sam po logici- fasada je tu, ako se po njoj lijepe reklame, onda i ja smijem raditi svoje stvari. Za mene je to markiranje pozicija, energetsko nabijanje određenih punktova u gradu kojima najčešće prolazim, služeći kao neka vrsta podsjetnika. Svaka reakcija prolaznika na moj rad, pozitivna ili negativna, zapravo mu je davala životnu dimenziju i bila vlastito testiranje ima li smisla u svemu tomu sudjelovati.
Za razliku od Filjija koji je bio poprilično samozatajan, Puma34 je u medijima često nastupao kao provokativan, medijski vidljiv. To se pojavljivalo usporedo sa motovunskom izložbom i promocijom Data book of Hydrocarbons i postajanjem dijelom Zbrike Filip Trade. Rekla bih da je to marketinški odlično odrađen posao, no u našoj je sredini to poprilično nepoznata strategija za promociju suvremene umjetnosti. Kako to komentiraš?
Medijska eksponiranost je bila nedjeljiv dio Pume34. Bilo je zabavno, u svakom slučaju. Moram priznati da mi se tako nešto prvi puta u životu dogodilo, osobito zato što sam nakon Akademije agresivno odbio art, razočarao se u umjetnički svijet. Kako sam za vrijeme faksa bio skloniji estetici enformela, iznevjerile su me njegove komunikacijske sposobnosti. Tada sam se počeo baviti „šaranjem po cesti“. Filjio je bio osobna priča jer je malo ljudi znalo tko stoji iza njega, a mediji mi tada uopće nisu bili zanimljivi. Kada mi se pružilo da radim nešto unutar art svijeta, trebalo mi je neko vrijeme da razmislim bih li išao u sve to – izdavanje knjige, ulaženja u projekt. U tom trenutku pomogao mi je razgovor s Zlatanom Vehabovićem koji je rekao da je ovo savršena prilika da provjerim može li taj moj imaginarni svijet komunicirati sa realnim ( da ne provedem čitav život poput Henryja Dargera ). Zato jer uvijek postoji taj ego kojem je potrebna povratna informacija u komunikaciji. Sve to skupa je bilo teško jer je trebalo prebaciti jednu vrstu autizma u medijski, umjetnički establishment. Nastalo je jedno suludo, kaotično i intenzivno razdoblje s kolektivom, s mnoštvom ljudi koji bi istodobno radili u mome stanu: s jedne strane nepretenciozni underground, a s druge su strane u medije su izlazile kojekakve izjave raznih osoba u ime Pume34. U svakom slučaju, bilo je to vrijeme jedne intenzivne energije, koja, kao i svaka druga vrsta intenziviteta, nestane. Otud uostalom i naziv izložbe u Laubi ( The magic is gone , but the Filth is still there)-čarolije je nestalo, ostao je kreativni impuls.
Velik dio pratitelja zagrebačke ulične scene bio je sklon mistificirati ulične umjetnike, pogotovo tebe i tvoj rad. Što misliš, što je tomu razlog?
Svi „mistični heroji“ su ljudi, i kada ih takneš, ostane ti patina na rukama, svi imaju svoje probleme: od egzistencijalnih do emotivnih. To je poprilično velik teret koji se nametne, ljudi na tebe počinju projicirati svoje želje, strahove, probleme, zaboravljajući da su ti možda dovoljni i oni koje već imaš. Nakon izložbe, bilo je par pitanja u stilu, kako promatram činjenicu da sam se „prodao“. Ja nemam osjećaj da sam se prodao, jer nisam počeo raditi kompromise unutar svojeg izraza i i dalje se osjećam slobodnim i necenzuriranim od strane institucije unutar koje izlažem. Uostalom, da sam se zaista prodao, stajao bih sada na gliseru u Monaku.
U javnom diskursu svjedočimo potpunom izostanku likovne kritike. Ima li za tebe kao umjetnika kritika pozitivno ili negativno značenje i kako bi reagirao na negativan osvrt o radu The magic is gone…
Kritika je sastavni dio umjetničkog svijeta, iako je meni osobno potpuno nepotrebna. Ja sam sam sebi najgori kritičar i nitko mi ne može toliko popljuvati moj rad kao ja, niti se ne može oduševiti nečim u njemu kao što ja mogu. Osobno mi je najbitnije da iskomuniciram preko rada nešto što je meni važno, ali i da se otvori mogućnost daljnjih iščitavanja. Nemam ništa od kritike, puno mi je draži i vredniji iskreni komentar kolega. Svakako da je teško je dobiti negativnu kritiku na svoj račun, pogotovo ako se ima na umu da o kritici često ovisi daljnja karijera i mogućnost izlaganja. Umjetnička kritika je nužna i rekao bih čak ključna za definiranje društvenog i vremenskog konteksta unutar kojeg se rad nalazi i kao takva ima aktivnu ulogu u stvaranju i izgradnji suvremenih umjetničkih praksi.
fotografije: Damir Žižić i blogovi umjetnika
