Zagreb je djevičanski grad po pitanju
street arta
Vruće je ovih dana u Dugavama, ne samo što su temperature paklene, već se tamo već dva tjedna kuha Muzej ulične umjetnosti. Svi smo se nekako pitali, čemu odjednom pomak iz centra grada u najjužniji zagrebački kvart, koji baš neće biti u svakodnevnoj putanji mnogih. Dugave su bile socijalistički projekt budućnosti, gdje je ideja stanovanja pretpostavljala humaniji način tlocrtne organizacije, suprostavljajući se dosadašnjoj pravokutnoj dispoziciji ostalih novozagrebačkih naselja. Krajem 70-ih se urbaniziraju dugavska polja kako bi, s objektima iz betona financiranih od strane države, mogla prihvatiti i omogućiti smještaj 120.000 novih stanovnika potrebnih industrijskom razvoju grada, znanosti i administracije.
O tome svjedoči mnoštvo velikih zelenih površina, koji više podsjećaju na brisane prostore okružene kolektivnim stanovanjem. Ispred „Oktogona“ našli smo se sa dobrim duhom Dugava, Ivanom Vukšić, organizatoricom, producenticom i „katicom za sve“ Muzeja ulične umjetnosti, koja nas je provela pokazujući radove, kroz kvart u kojem se miješaju mirisi punjenih paprika i akrilne boje. Zasad je negdje oko 30 murala završeno, i još će par biti gotovo do otvorenja. Na današnjem otvorenju će biti predstavljen i kvartovski bicikl, čiji će se ključ moći posuđivati u najpoznatijoj birtiji.
*Ivana Vukšić (foto: Domagoj Blažević)
Ivana srčano vjeruje u Dugave, dosta iskorištava njihov potencijal:
„Novi Zagreb nije geto, to je skoro mirni gradić, osobito Dugave, nema tu više pijanica nego što ih živi u centru grada, ovdje je zelenilo, prostrano, mnogo obitelji sa malom djecom, nema stresa, ali se ovdje događa mentalna getoizacija. Oni su potpuno odsječeni od grada, netko od njih nikada ne iziđe iz kvarta.“ I nadodaje kako joj je nekidan došao jedan stanar prijeteći da će pozvati policiju i gradske vlasti, tražeći da odu.
Pa čemu onda takav trud, ako ga nitko ne želi prihvatiti, čemu sve to? Tako smo malo ćaskali o pomaku u glavama, aktivizmu u radovima, idejama za budućnost. Na trenutke je Ivana posve rezignirana, a onda joj javljaju kako je došla i slovenska TV-ekipa snimati radove.
Pogledajte što Ivana kaže:
O POMAKU U GLAVAMA DUGAVLJANA: Pa sigurno će se dogoditi pomak, jer vide oni da tu netko i nešto radi, netko je došao u njihov kvart. Neki Englez je došao u Hrvatsku i prvo što je vidio, jesu Dugave. Ono što nedostaje jest udruga građana, nema više građanske inicijative, odnosno ako ste nezadovoljni situacijom i nešto želite promijeniti, nemojte čekati da grad da novce. Nitko se više ne skuplja da nešto promijeni, ljudi ne metu garaže, zidovi su im išarani, a oni su posve apatični. MUU je živi primjer da se nešto može promijeniti, jer mi smo svi volonteri. Želimo napraviti nekakav mini-most, da ekipa koja nije odavde dođe pogledati što su umjetnici radili i popije kavu usput. Dakle, recimo da radimo neki razlog zbog kojeg bi netko došao u Dugave, dajemo mu kulturni sadržaj. Primjećujem različiti spektar ljudi koji je ovdje bio: jedan stariji gospodin sa velikim fotoaparatom koji je umjetnike fotografirao za „osobnu kolekciju“, jer je na internetu vidio što se događa pa je ostao pola dana, družeći se s nama. Sigurno se neće dogoditi nikakva revolucionarna stvar, tipa da će Dugave postati najpopularniji kvart Novog Zagreba. Kad ovo sve bude gotovo, onda pravi život počinje, bez našeg neobičnog kretanja.
O 3D MAPPINGU THUS FAR-a NA OTVORENJU: Oni nikada nisu radili glazbu uz sliku uživo, obično bi to namontirali ranije, tako da ni sami oni ne znaju kako će biti. Malo su u tremi jer smo mi to najavili kao veliki spektakl, ali zaista i jest, jer se to kod nas prvi put događa, a da nije u komercijalne svrhe. To će i službeno biti posljednji rad na muzeju.
O PLANU ZA DOGODINE: Projekt je prijavljen na natječaj ministarstva i grada za novozagrebački Siget, nadam se da će biti nešto od toga. Dobro smo surađivali sa sponzorima za boje, možda ćemo dogodine osmisliti još neke priče i akcije. Možda čak i farbanje čitave zgrade. Ma, jedne godine dobiješ lovu, druge ništa, nema garancije, volja i dalje postoji. Voljela bih da imamo toliko novaca da provedemo dva tjedna u Sigetu i tjedan dana na moru. Meni je velika želja da, osim što koristi zajednici, ovo postane platforma gdje će iz naših projekata nastati druge kolaboracije, razviti koncept think-tanka, trusta mozgova na malom mjestu. Želim dobiti neke legalne zidove u centru grada, kad nemamo novaca za cijeli projekt. Poslali smo zahtjev i kinu Europa za oslikavanje stražnjeg dvorišta, na način da Miškecov prolaz postane kao neki street art prolaz, započeli smo suradnju sa Arhitektonskim fakultetom, gdje bi mogli dobiti i njihov jedan zid. Zamalo smo uspjeli dovesti i BLU-a, jedno od najjačih street art imena, međutim zbog silne birokracije nismo imali zid za njega. Tako da ne mogu ništa planirati unaprijed, bez da znam koliko sam love dobila, i jesam li je uopće dobila.
O MUU-u KAO ZAGREBAČKOM BRANDU, GRADSKOM LANDMARKU: To je definitivno moj cilj, kada bi suradnja sa gradom išla u tom smjeru, ako budu podrška. Onda možemo upisati Zagreb u mapu svjetskih gradova koji „briju“ na street art. Mogli bi organizirati razgledavanje lokacija za turiste, ali i dovesti ostale umjetnike da rade tu, svi se oni međusobno poznaju. Zagreb je po tome djevičanski grad, ovo su prvi streetartovi po gradu. Ljudima je to uzbuđenje, osobito strancima kojima više nije zanimljivo crtati po svjetskim velegradima jer to nitko ne primjećuje. Ali, oni su tu doživjeli prave, iskrene reakcije od stanovnika. Uloga našeg weba je upravo ta komunikacijska, baza svih radova koje nam ljudi šalju, mini-virtualni muzej na webu. Tu bi bila turistička ponuda tipa „upoznaj Zagreb kroz street art“ i u konačnici postati samostalan i ne ovisiti o institucijama, te akumulirati svoje novce.
O AKTIVIZMU U RADOVIMA: Kad promatraš 60e i 70e, bilo je neusporedivo više akcija u javnom prostoru nego li danas, i onda se to ugasilo. Tako da imaš predodžbu kako su ovdje svi zadovoljni i nemaju kritike na društvo. U idealnom bi slučaju Zagreb bio urbani grad sa jasnom slikom o podržavanju ovakve vrste umjetnosti. Tu postoji kritična masa ljudi, dizajnera, ilustratora koji bi nešto promijenili, ali oni iz nekog razloga to ne rade na ulici. Projekt je organiziran i zbog toga da se potakne ta kritika u javnom prostoru. Baš sad kužim što je prednost „života na selu“, jer da smo pokrenuli ovo u New Yorku, nikoga ne bi bilo briga. Nije da smo izmislili toplu vodu, ali bi vjerojatno rijetki prolazili ovakVu muku sad da znaju. Ovdje sam zvala ljude po vlastitom senzibilitetu, ali mi je žao da nitko od njih nije baš previše aktivistički usmjeren, da rade murale sa političkom porukom. Jednostavno to ne zanima ovu ekipu koja sada crta tu, i ne žele se time opterećivati. Nadam se toj dimenziji u budućnosti.
O BRANIMIROVOJ: Lani je to bio skoro pa marginalni projekt, gdje mi je bilo bitno da imam referentne ljude u žiriju poput Mrleta, Kožarića, Rogine, Ilića i zato smo osmislili natječaj kao neki test za ljude, i tu je više bilo riječi o osnovnom značenju medija, ali i senzibilizaciji javnosti za ovakvu vrstu umjetnosti. U Dugavama smo na početku dobili samo školu i vrtić da oslikavamo, a kad su ljudi vidjeli da smo benigni, onda smo u roku ova dva tjedna dobili još mnogo zidova. U Dugavama je mnogo više bitan taj sociološki aspekt, ljudi kojima se „unaprjeđuje“ okoliš.
O RADU STIPANA TADIĆA: Njegov se rad nalazi na zgradi mjesnog odbora ( prikazuje skupinu nasmijanih ljudi tamnije boje kože, u bukoličkom ambijentu), a on će tu još napisati nekakav fingirani biblijski naziv, i dodati jednoroge, koale, krave. Radni mu je naziv „Dolazak crnaca u Dugave“, on možda jedini ima tu provokatorsku dimenziju, a načula sam da su ljudi već komentirali zašto su crnci u blizini mjesne crkve. Ali Stipan uvijek napravi provokaciju da ljudi ne skuže.
O INSTITUCIONALIZACIJI STREET ARTA: Nije umjetnost umjetnost zato što je ilegalna, niti mi ovome oduzimanu nekakvu neizvjesnost, divljinu… Kanaliziraš kreativnu energiju i usmjeravaš je u trulo tkivo grada. Ljudi i dalje rade ono što hoće.
*Priložene fotografije su djelo ruku i iPhone-a direktorice MUU-a Ivane Vukšić
