Nika Radić u Leedsu
Na izložbi LA – Berlin otvorenoj prošlog tjedna u galeriji @Model u Leedsu crteže, koji su sve ali ne klasični crteži, izlažu David Edwarn Allen, Daniel Delasco Rogers i Sophia New, Simon Faithfull, Tim Graves, Antonia Low, Nika Radić i Tommy Støckel. Osim crteža veza među ovim umjetnicima je i Berlin, grad emigracija i tranzita. Niski najmovi, koji su gradu donijeli bogat klupski, kulturni i umjetnički život, privukli su i umjetnike iz raznih krajeva svijeta koji su tu došli graditi svoje karijere. Umjetnici s ove izložbe tako su u Berlin doselili iz Londona, Nottinghama, Zagreba, Frankfurta i Kopenhagena u neko doba kroz zadnjih dvadesetak godina.
Ova migracija kreativnih snaga u grad, koju sad već postepeno mijenja ona ljudi nešto dubljeg džepa, samo je jedna u nizu demografskih promjena stanovništva grada tokom prošlog stoljeća, promjena koje se i danas osjećaju na svakom koraku. Upravo tu prisutnost povijesti u Berlinu kustosi izložbe, Nick Crowe i Ian Rawlinson, smatraju poticajnom za razmišljanje o prostoru, premještanju i udaljenostima, kategorijama koje su na neki način prisutne u radovima umjetnika na izložbi. Metode i tehnologije koje umjetnici koriste obraćaju se promatraču vizualnim jezikom crteža, ali nitko od ovih umjetnika crtežu ne pristupa direktno, crtajući s olovkom na papiru. Tu indirektnost, realiziranu kroz nove tehnologije, kustosi objašnjavaju upravo činjenicom tranzitne pozicije umjetnika koji direktnim pristupom ne bi uspjeli izraziti dubinu odnosa udaljenosti, prostora i mjesta. S ovim zaokružuju priču o novijem porastu cijena najmova u Berlinu, ne kao nečemu što direktno određuje radove, nego nečemu što indirektno stoji iza migracija i tranzita te je tako jedna od pozadinskih stvarnosti umjetničke kreacije.
Različite su metode i tehnike kojima umjetnici ostvaruju odmak od direktnosti samog crteže. Praćenje kretanja gradom GPS-om te prebacivanje podataka u crtež, reprodukcija crteža skeniranjem te printanjem ili iskorištavanjem umjetničkih efekata u Photoshopu neke su od njih.
Nika Radić, kao hrvatska umjetnica prisutna na izložbi, i sama živi u tranziciji. U njenoj biografiji stoji podatak da živi i radi na relaciji Zagreb, Beč i Berlin. Na izložbi je prisutna serijom crteža spavaćih soba u kojima je spavala posjećujući prijatelje. Kreveti snimljeni 35 milimetarskom kamerom pretvoreni su u crno bijele crteže koji naglašavaju privremenost onog što smatramo osobnim prostorom.
Izložbu upotpunjuju u video radovi Roberta Adela i Erkke Nissiena iz Los Angelesa u odabiru Chrisa Bloora. Od tud i LA u nazivu same izložbe, koja bi, tematizirajući migracije i tranzite, u nekom budućem izdanju lako mogla nositi imena nekih sasvim novih umjetničkih centara.
