“Pregažena mjesta”

U utorak, 28.svibnja u u 19 sati u Galeriji Modulor otvara se izložba fotografija Nikole Šerventića “Pregažena mjesta”.

484886_10151577479528236_747602465_n

O izložbi u nastavku možete pročitati kroz predgovor Barbare Vujanović:

Urbana fotografija kontinuirano perzistira unutar medija od 19. stoljeća do danas, pokazujući pri tome, u brojnim varijacijama, stilskim, tematskim, interesnim i idejnim rukavcima, osvjedočenu bliskost i prirodnu povezanost grada i fotografije. Mnogi su fotografi njegovali posebnu bliskost za bilježenje gradske svakodnevice, njegova razvitka, propadanja, dnevnoga i noćnoga života. Pogled Lászlóa Moholy-Nagya, Roberta Doisneaua, Henria Cartier-Bressona, Are Gülera ili Toše Dabca. Ti i drugi autori bili su i jesu, svaki s biljegom svoga vremena i prostora, kroničari gradova kojima pripadaju rođenjem ili nekim drugim izborom, u koje ih je pragmatično ili slučajno doveo poslovni zadatak ili drugi razlog.

Možemo sagledavati i analizirati opuse, poetike, razdoblja, cikluse, no kao ključnu postavku za razumijevanje toga fotografskog žanra, pogotovo sada, u vremenu turbulentnih društvenih, političkih te samih medijskih i tržišnih promjena, razaznajem pitanje koje postavlja francuska povjesničarka umjetnosti Dominique Baqué u svojoj knjizi Photographie plasticienne, l’extrême contemporain – što je, zapravo, grad?

U pokušaju poimanja grada nižu se mogućnosti: grad kao mjesto neprestane dekonstrukcije, promjenjivosti, žarišta sukoba, nužnosti integracije, opiranja, grad kao mjesto mita i povijesti, grad simbol. Svi se gradovi, uostalom, mogu iščitavati s različitih pozicija teorije i iskustva. Sam se grad definira u širokom polju značenja između artikulacije fizičkog prostora i zajednice građana, pa i slika grada neprestano oscilira, tumači Dominique Baqué, između dva pola: korupcije i edukacije masa, otuđenja i oslobođenja.

Nikola snima, u širem centru Zagreba, radnje, lokale, u kojima su nastajali proizvodi, odnosno u kojima su se nudile određene usluge, poput urarske radnje, krojačkoga salona, plastičarske radionice, videoteke, radionice kišobrana, cvjećarnice ili pak kultnoga Studija G, Salona Šira. Oni su svi derutni, zapušteni, oblijepljeni izvana plakatima, reklamama sadržaja koji bi masama trebali pružiti distrakciju.

Riječ je, ponajprije,o privatnim inicijativama koje su sustavno propadale, napose tijekom minuloga desetljeća. Dekadencija se događala pod naletom velikih trgovačkih centara koji su niknuli mahom na rubnim dijelovima grada, isisavajući život iz njegova srca. Na ovim crno-bijelim, analognim fotografijama, međutim, ne uočavamo implicitnu kritiku zatečenoga stanja posttranzicije i njezinih žrtava.

942842_10151577477873236_2079032949_n

945522_10151577477793236_86675988_n

Da bismo se suočili s prije spomenutim pitanjima, važno je na početku preskočiti očiglednost teme – propadanja, stagnacije, sudbine određenih lokala. Jer, „najuzbudljiviji aspekt fotografije je način na koji se predmeti pojavljuju. U pustinji, u gradu ili na putovanju, način na koji se predmeti pojavljuju, fenomenalna očiglednost svijeta jest izvor apsolutnog užitka. Fotografska želja proizlazi iz toga, iz ciljanja izvan stvarnosti predmeta u svojoj poetskoj trenutnosti.

Osviještenim i promišljenim kadriranjem, pri kojem varira udaljenost od prozora/izloga/vrata, uspostavljanjem odnosa između lokala i prolaznika, samih ili u paru, Nikola naglašava atmosferu i poetsku trenutnost predmeta – propaloga lokala. Istovremeno ih prikazuje kao nevidljive međuprostore, izgurane iz tkiva grada koji zadržava svoju funkciju i sadržaj, i kao markantne taložine ožiljaka vremena. Nataložili su se natpisi, nazivi, ispisi radnoga vremena i drugih informacija, sada posve izlišnih, o njihovu djelovanju, potom naknadno nalijepljene i poderane tiskane obavijesti, zapreke koje brane ulazak i pogled u unutrašnjost. Pregnantna vizualna i simbolička vrijednost sadašnjeg izgleda, koja se dakle svodi na plohu, vanjski isječak, dio fasade, odnosno ulice, može se prepoznati kao svojevrsna karta grada – plan njegove poetske trenutnosti.

Plan ne postoji bez pojedinca, koji se njegovim posredstvom kreće prostorom. Tako se i prolaznici koji pokraj njih kroče, specifičnom dinamikom, obilježeni vlastitim raspoloženjem i karakterom, makar u trenutku Nikolina okidanja, iako su realno fizički odvojeni, kreću imaginarnim planovima grada. Plan djeluje na mikrorazini, tj. na razini pojedinoga lokala, ali i na širem polju koje se ocrtava spajanjem svih (ne)odabranih točaka. Grad koji se niže na vrsno komponiranim fotografijama, očituje se kao napušteno mjesto, pregaženo vrijeme, činjenica agresivnoga diskontinuiteta, a fotografija je pokušaj da se on prevlada, makar u kreativnom i misaonom procesu.