S onu stranu
crnog ogledala
Netom završena Think Space (ne)konferencija u Laubi, ugostila je svjetska imena arhitekture, ali i dala nam uvid u produkciju mladih arhitektonskih snaga koji su itekako na razini svojih mentora. Upravo za „potrebe“ Think Space-a, umjetnica Kristina Lenard bila je pozvana da napravi site specific instalaciju, koja će iduća dva mjeseca biti dio promjenjiva Laubina postava.
*Kristina Lenard (fotografija: Damir Žižić)
Simetrije i njihove fotografije, ono su po čemu najbolje poznajemo Kristinu Lenard. Stoga nas je iznenadila oprostorena fotografija, minijaturni pejzaž od mahovine i bonsaia formiran u savršenu simetriju koji se tek zrcaljenjem u velikom crnom ogledalu iznad ponajbolje realizira.
„Inspiracija je bila Claude Glass, optički uređaj iz 18.st. koji su koristili slikari. Zanimljivo je da danas slikari koriste fotografiju kao pomagalo za svoje slikarstvo, čak je Artuković jednom spomenuo kako fotografija prikazuje realnost, a on je slikanjem prevodi u drugu razinu. Zato mi je bilo zanimljivo koristiti slikarsko pomagalo, preteču leće. Ono je funkcioniralo na način da su slikari gledali prirodu tako da su leđima bili okrenuti pejzažu, dok bi u ogledalu imali bolje kontraste i prigušene tonove. Efekt crnog zrcala prvo sam koristila u radu Balon balans, s idejom da sjajna crna površina reflektira puno svjetlosti i ponaša se kao ogledalo. Dva balona, jedan punjen helijem, drugi običnim zrakom, balansiraju u prostoru i reflektiraju praznu sobu bez predmeta ili prisutnosti fotografa.
*Misli prostor
Proces izrade instalacije je išao spontano i organski- rad se gradio po onome što se vidjelo u crnom ogledalu, ne u svrhu fotografiranja, već kao stvaranja savršenog simetričnog pejzaža i nekoliko razina gledanja prostora. Zrcalna simetrija se ogledava u zrcalu, postoje tri razine i perspektive promatranja instalacije: prva- materijalna razina koju gledamo kad stojimo ispred rada, doima se kao da gledamo iz ptičje perspektive. Drugi je pogled u crno ogledalo- sve je bilo podređeno da se dobije idealna slika u njemu, ali ona je samo odraz i zaista ne postoji. Treća je gledanje kroz leću koja se može pomicati lijevo-desno i daje nam panoramski pogled na pejzaž gdje gledamo isječak slike u crnom ogledalu, pa nije moguće vidjeti širu sliku i simetriju. To je selektivno gledanje.“
*Misli prostor
Naizgled apsurdan čin reflektiranja prirode na ovaj način, zapravo je u skladu sa mnoštvom optičkih efekata koje crno staklo u sebi sadrži. Gotovo bi mogli reći da je riječ o uređaju za proizvođenje virtualne stvarnosti iz 18.stoljeća, jer zaista pokazuje stvari onakve kakve bi trebale biti, a ne onakve kakve zaista jesu. Ponovnu upotrebu Claude ogledala kod Kristine Lenard možemo promatrati i kao demonstraciju pretpostavki koje vežemo za percepciju i reprezentaciju pejzaža (stvarnosti?) danas. Najbolje nam je to razvidno kod suvremenog turista i odnosa koji on razvija kroz percepciju nekog mjesta te odnosa između njegovog tijela i okoliša. Upravo Claude ogledalo, iako bi ga mogli nazvati atavizmom 18.stoljeća, odlično utjelovljuje reprezentacije suvremene kulture- medijaciju stvarnog kroz moduse promatranja, dokazujući nam da je svaki naš pogled kulturalno uvjetovan i gotovo nikada nije nevin.
„Mnogo ljudi je surađivalo na projektu, dok nismo dobili savršene perspektive, izuzetno mnogo mi je pomogao Nikola Kukić, oko infrastrukture, navodnjavanja, savjeta oko biljaka. Instalacija će dva mjeseca stajati ovdje, ona i njena simetrija će se mijenjati zbog prirode materijala.“
*Balon balans
No njen rad se svakako može povezati i sa temom bioinženjeringa, bioetikom i genetskim manipulacijama, jer se bavi prirodom u svom nemogućem obliku. I bonsai drvca upotrijebljena ovdje, na isti su način manipulirana.
Premda je završila kiparstvo, fotografija je Kristinin primarni medij, a u ovom je radu primijenjena slična strategija kao i kod njenih ostalih radova, rad će biti fotografiran, donekle ga fotografiramo i mi, samim činom promatranja:
„Fotografija uspijeva zakamuflirati razine: Ono što me zanima u mediju fotografije jest to što je stvarno, što nije stvarno, i koliko ljudi zaista vjeruju fotografiji i na kojim je sve razinama možemo iščitavati. Ljudi joj često previše vjeruju i pozivaju se na fotografiju kao dokaz nečega što postoji…. Suština onoga čime se bavim u fotografiji je dokazivanje suprotnog, tražim od gledatelja da se dovoljno dugo uvede u nju da vidi detalje i aktivira percepciju. Kiparstvo mi je blisko i dalje, osobito dok radim instalaciju za fotografiranje.“
*Iz serije ‘Ukazanja’
Zanimljivo je kako u prirodi ništa nije savršeno simetrično, a povijest estetike je zasnovana na simetriji. Upravo se tim temeljnim konceptom za tradicionalnu povijest umjetnosti bavi i opus Kristine Lenard. Koncepte simetrije je razvila u svojom serijama Fotosinteza (2007.) i Ukazanja (2009.), koje je predstavila i na izložbama u galerijama Galženica i SC.
*Iz serije ‘Fotosinteza’
„U Fotosintezi je početna ideja bila istraživanje simetrije, ljepote i percepcije u mediju fotografije i propitivanje samog medija. Pokušala sam prikazati tvrdnju da kada je ljudsko lice simetričnije, onda je i ostalim ljudima ljepše i ugodnije. Na izložbi Fotosinteza bili su prikazani portreti i fotografije instalacija. Ljudi su reagirali na „nasilno“ provedenu simetriju dječjeg lica, bilo pozitivno ili negativno. Kako sam rad prerađivala u photoshopu, namjerno sam ostavljala tragove: pramenove kose, sitne nepravilnosti kako bi se primijetio moj postupak- ali sve ovisi o razini percepcije onog koji gleda, neki su percipirali, neki ne.
*Iz serije ‘Fotosinteza’
Ista stvar je bila i sa mrtvim prirodama, putem velikih formata omogućavam gledateljima da vide te sitne odmake od savršene simetrije i momente pri konstrukciji instalacije. Kada su gledatelji shvatili ključ za čitanje mojih fotografije, sve im je postalo zanimljivije.
Serija Ukazanja bavi se također medijem fotografije i koliko joj ljudi vjeruju. Htjela sam napraviti seriju „ukazanja“ poput onih koji se mogu naći na internetu: poput ukazanja u prerezanom limunu ili svakodnevnim predmetima, a takvi se predmeti skupo prodaju na e-bayu. Tako da sam pokušala iskoristiti te metode i putem fotografije pružiti lažno ukazanje ili privid.“
*Iz serije ‘Ukazanja’
Što je zapravo gledanje, koje sve konsekvencije ono podrazumijeva i kako zapravo gledamo, zaključuje Kristina:
„Postoji mnoštvo istraživanja o tome da naše oko prima mnogo više informacija nego li smo toga svjesni. Mozak sve uspoređuje sa poznatim stvarima i na temelju toga gledamo. Svakako da svi ne vidimo prirodu na isti način kao netko tko živi u šumi. Također, postoji teorija da kada su se prvi zapadnjaci susreli sa domorodcima, oni nisu mogli vidjeti njihove brodove jer nisu znali da postoji brod. Vidiš ono što znaš da postoji i vjeruješ tome, i vidiš to što želiš vidjeti.“
*Iz serije ‘Fotosinteza’
