Sjećanje u sjeni srušenih spomenika

Aktualnom izložbom „Sjene“ u zagrebačkom ULUPUH-u, koja se otvara 3. rujna, predstavlja se projekt Antonija Grgića posvećen srušenim spomenicima i njihovom nematerijalnom naslijeđu. Antonio Grgić je po osnovnoj vokaciji arhitekt, a kao umjetniku glavni interes su mu intervencije i performansi u urbanom okruženju.

1

Antonio Grgić: crtanje sjene

U projektu niste radili podjelu po ideološkom ključu nastanka ili nestanka spomenika. Možete li pojasniti to polazište?

Mi smo stalno uronjeni u ideologiju, izdvajati jednu ili drugo je bespredmetno. Ideologija uvijek funkcionira na isti način, ona je lako čitljiva i banalna. Mene interesira ona dublja, duhovna i psihološka povezanost s arhitektonskim i urbanističkim prostorom kojim se krećemo. Interesira me ne samo destrukcija vanjskog simboličkog sustava kojeg materijaliziraju spomenici, već i njena posljedica, potresi našeg unutrašnjeg simboličkog sustava. Peter Sloterdijk je to lijepo rekao: Ljudi dišu simbole. Kada su 2001. preko noći uklonili Staljinov spomenik u njegovom rodnom gradu Goriju, ujutro je nekoliko ljudi doživjelo srčani udar. Šok je bio prejak, svijet više nije bio isti, ono što ga pridržava, nestalo je. Spomenici pridržavaju svijet kakvog znamo na okupu.

Naše osnovno ontološko pitanje je gdje sam, a tek onda tko sam i kada sam. A gdje smo, to nam govore simboli u prostoru. Ne samo gdje sam u prostornom smislu, nego i gdje sam u ontološkom i psihološkom smislu. Sebe same možemo iščitavati kroz svoje jezične znakove, ali i prostor je također moguće iščitavati kao jezične znakove, kao narativ. I ta dva narativa, osobni i prostorni, nisu međusobno odvojena. Pokušavam ih u prostoru pročitati, osjetiti i isčitati kroz „psihoanalizu prostora“, kako to naziva Lefebre. Cilj je isti kao u psihoanalizi, dovesti prostor i njegove aktere do neke vrste katarze. Ali ne u smislu Beuysove grandiozne ideje „socijalne plastike“, nego stvaranja prostora koji prizivaju pojedinačno preispitivanje i pojedinačnu samotransformaciju.

Kroz seriju performansa, navodite da se upravo kroz to pojedinačno preispitivanje ritualno priziva potisnuto sjećanje na nasilno uklonjeni simbolički sadržaj u prostoru, koji je, s jedne strane, imao kolektivno značenje, a s druge, upisivao se u osobne doživljaje cjeline prostora i njegovih markatora. Kako se vaš projekt dotiče tog nematerijalnog nasljeđa?

U krajoliku grada spomenik, osim kao politička plastična skulptura, može postojati i kao nematerijalan znak u prostoru, npr. kao ceremonijal ili ritual koji se ponavlja ili kao gesta, npr. performans pojedinca. Kroz performans „Sjene“ se ritualno priziva potisnuto sjećanje na nasilno uklonjeni simbolički sadržaj u prostoru i tim ritualom se stvara novi nematerijalni spomenik. Proizvodi se prisutnost potisnutog.

2

Antifašistički spomenik nazvan Izvidnica, autora Ivana Sabolića iz 1954., do 1990-ih je stajao na glavnome trgu u Koprivnici.

Oslikavanjem sjena srušenih ili naglo nestalih spomenika sam performans postaje novi spomenik zbog uvlačenja javnosti u taj izvedbeni proces. Također se stvara i novi materijalni spomenik, oslikana sjena koja ostaje i poslije performansa kao materijalni trag. Redovito se radi o tragu na pločniku koji ne dopušta indiferentnost. Taj materijalni trag sjene funkcionira kao kronotop, protokom vremena zbog materijala izvedbe, on polako nestaje i blijedi pred očima prolaznika

Ustvari, spomenici postaju bitni samo kada se postavljaju, ili ruše ili se svečano obilježavaju obljetnice. Inače postaju nevidljivi, prolazimo pokraj njih bez da im pridajemo važnosti. Upravo njihovo postavljanje ili rušenje je u biti pravi spomenik, to je ideološki performans u kojem publika aktivno sudjeluje, i transformira i redefinira svoj unutrašnji simbolički sustav kroz jedan katarzičan akt nasilja, često u nekoj vrsti edipovskog ubijanja oca kojeg spomenik predstavlja.

Kojim ste se slučajevima kroz projekt bavili?

Najviše me interesira područje Istočne Europe, tu je epicentar suvremenog europskog ikonoklazma, od sjene Staljinovog spomenika u Berlinu do Balkana, npr. srušenog spomenika kralju Petru u Livnu u BiH koji je bio postavljen na postament prethodno srušenog spomenika Franji Josipu.

3

Spomenik kralju Petru I. u Livnu

Pritom se ne bavite tek spomenicima i simbolima koje oni predstavljaju, nego vas priča odvede i prema autorima spomenika. Antun Augustinčić je tu najinteresantnija ličnost. Prije rata radi spomenike kralju Petru I. i kralju Aleksandru, potom bistu Ante Pavelića 1941., a 1942. već izrađuje reljef Tita u srebru i oniksu.

Interesantan je spomenik Viteškom kralju Aleksandru I Ujedinitelju, kojeg su Varaždinci sagradili na svom centralnom trgu godinu dana poslije atentata na njega, 1935. godine.

4

Otkrivanje spomenika kralju Aleksandru u Varaždinu

Pri otkrivanju spomenika netko je stavio trulo voće kralju u ruku u kojoj je držao zakone. O tome je i Krleža pričao u svojim razgovorima s Čengićem. Krleža se dan poslije otkrivanja spomenika susreo s Augustinčićem i do te mjere se s njim posvađao da su prestali razgovarati. Krleža je smatrao da je postavljanje smeća u ruke kralju “napredan čin”, na što ga je Augustinčić ispsovao. Poslije osam godina Antun Augustinčić vrbuje Krležu da ode u partizane, ali mu ovaj mu ne vjeruje jer “u vrijeme kada pravi kraljeve spomenike mene psuje najpogrdnijim riječima i ne govori sa mnom, a sada dolazi i zove me u partizane”. Augustinčić je zgodna metafora za naše društvo i samozaborav koji sebi periodički namećemo zbog svog konformizma i nemogućnosti suočavanja s vlastitim sjećanjem.

5

Varaždin: rušenje spomenika kralju Aleksandru

Po vokaciji ste arhitekt. Što mislite o splitskoj Bajmontuši koja je također dio vašeg projekta i zastupljena je na aktualnoj izložbi? Treba li graditi faksimil ili na istoj lokaciji posegnuti za nekim suvremenim rješenjem?

Osobno sam za suvremeno rješenje. Grad Split je mjesto sjajne urbane i umjetničke inovacije, od Peristila do ingenioznog kolektivnog urbanističkog remek-djela, Splita 3. Split je ona vrsta grada gdje se inovacija očekuje kao norma, to je stvar komunalnog ponosa, to je već upisano u tradiciju grada.

6

Bajamontuša, Split

Sjenu ste iskoristili i u vašem radu koji se bavi zagrebačkom sinagogom srušenom od ustaškog režima tijekom okupacije u Drugom svjetskom ratu. Vaša, doduše neizvedena, intervencija dobar je primjer suvremenog pristupa bilježenju sjećanja u javnom prostoru. Kako po tom pitanju ocjenjujete stanje u Hrvatskoj danas?

Moje rješenje je da se iscrta sjena srušene sinagoge na mjestu gdje je ona stajala i po pločniku Praške ulice gdje se nalazila. Na taj način bi prolaznici, kako pješaci tako i putnici u tramvaju, svakodnevno prolazili kroz sjenu. Ulazili u sjenu i izlazili iz nje. Stvarao bi se jedan začudan osjećaj prolaska kroz nešto nevidljivo, a ipak stalno prisutno. Taj spomenik se ne bi gledao, on bi se osjećao. Radilo bi se o prijelazu iz svijetlog u tamni prostor, o izlasku iz svakodnevice i povratka u nju. Osobno mislim da bi trebalo ostaviti tu prazninu u donjogradskom urbanom tkivu jer ta je praznina spomenik za sebe, i bez ikakve intervencije. Ova iscrtana sjena ni na koji način ne bi uništila prostor, ona je samo novi sloj u prostoru.

7

Antonio Grgić, prijedlog intervencije u zagrebačkoj Praškoj ulici

Kolektivnim sjećanjem i njegovom materijalizacijom se upravlja na osnovu postignutog društvenog konsenzusa; taj konsenzus uključuje i set osnovnih vrijednosti na kojim je sazdano neko društvo. Kod nas tog konsenzusa nema, pa nema ni kvalitetnih rješenja. Konsenzus se postiže uz pomoć političara koji stvaraju povijest.
Najljepši antifašistički spomenik koji su Nijemci podigli nikad nije sagrađen: radi se o malom ritualu, o spontanom klečanju tadašnjeg kancelara Willyja Brandta pred spomenikom žrtvama Varšavskog geta. Njemačko društvo je tada bilo podijeljeno tom gestom: 41% je bilo za, 48% ju je smatralo pretjeranom, 11% je bilo neopredijeljeno. No, u podijeljenom društvu ponekad postoje političari koji oblikuju i stvaraju povijest. Mi smo zapeli s onom drugom vrstom političara; političara koji se tek bave poviješću. Samo je jedna stvar gora od potiskivanja povijesti i sjećanja, a to je njena instrumentalizacija za dnevnopolitičke ciljeve. Takvom vrstom stalne traumatizacije i dijeljenje društva nemoguće je doći do zajedničkog definiranja vrijednosti koje bi trebali njegovati kroz materijalizaciju sjećanja. Zato ćemo i dalje svjedočiti lošim rješenjima.

Ta loša rješenja očita su i kod živog trenda podizanja spomenika Franji Tuđmanu. Doslovno svi ti spomenici su anakrone i izrazito neuspjele forme, što je ujedno i vrlo precizna i točna slika duha vremena. Izgledno je i da će se svi ti spomenici kad-tad ukloniti, i to ne zato jer se radi o neuspješnim radovima, već činjenici da Tuđman za mnoge nije pozitivna povijesna osoba. Kako vi gledate na taj odnos konkretne osobe i njegovih spomenika, odnosno nekih mogućih budućih sjena?

U manjku suvremenog društvenog konsenzusa, politička elita se okreće prema modelu koji joj je jedino poznat i koji je duboko upisan u naš prostor i političku tradiciju. Radi se o povratku dijela dogmatskog modela socrealistične koncepcije umjetnosti. Socrealizam je imao svoju ideološku svrhu: prekriti laž na kojoj je fundiran socijalistički poredak. Ta laž je da klasa izrabljivača i klasa radnika koji su izrabljivani ne postoji. Kako bi prekrila svoju dominaciju, eksploataciju i odijeljenost od klase radnika, komunistička vlast promovirala je socrealizam koji u lako čitljivoj formi prikazuje jedinstvenu radničku klasu, bez podijele na „nas i vas“. Socrealizam kroz umjetnost daje privid jedinstva, on pokušava negirati traumu društvenog antagonizma; pokušava sakriti činjenicu da su radnici komunističkom revolucijom dobili samo novog gospodara. Novi gospodar, kao i onaj bivši, kontrolira sredstva za proizvodnju, ali i sve ostale segmente društva. Zbacivši staru buržoaziju radnici su dobili novu, crvenu buržoaziju.

Suvremeni socrealistički formalizam većine Tuđmanovih spomenika u biti ima isti fetišistički cilj. Cilj je prekriti ideološku laž kako društveni antagonizam između današnje vladajuće klase i ostatka društva ne postoji. Cilj je da nas sve pokaže na jednoj strani, na strani pobjednika, da smo svi isti, da među nama nema razlike, da nas imaginarno vrati u doba rata kada je društvo bilo naizgled homogeno. Iluzija homogenosti i tada je bila laž – dok je trajao rat, nova klasa vlastodržaca, u dimu baruta, dijelila je među sobom društvenu imovinu. U hrvatskoj tranziciji postoje jasno odijeljeni pobjednici i gubitnici. Postoje oni koji imaju svoju Hrvatsku i oni koji nemaju izbora i moraju svoju Hrvatsku tražiti u Švedskoj, Njemačkoj, Irskoj…
„Socrealizam s Tuđmanovim licem” koji forsira sadašnja vladajuća oligarhija služi prekrivanju te istine kako bi nam ponudio laž da smo isti, da ne postoji jaz i snažan antagonizam između vladajuće klase s jedne strane i ostatka društva s druge. Spomenička tuđmanizacija Hrvatske kao fetiš koristi izjavu „imamo Hrvatsku” kako bi sakrila gorku istinu: neki stvarno imaju Hrvatsku, a neki je stvarno nemaju. Stoga se autodidaktima u skulpturi dozvoljava da se okušaju u provincijskim mjestima u banaliziranju forme koja je u svim ideologijama sveta – forma Oca nacije. Upravo uključivanjem amatera i autodidakta šalje se poruka da elite nema, kao ni elitne umjetnosti. Postoji samo realizam koji je svima shvatljiv i pristupačan.

5 pridraga

Spomenik Franji Tuđmanu, Pridraga

U suvremenom dobu društvena rasprava jedini je vrijedan spomenik i ona nam je prijeko potrebna, posebno u slučaju Franje Tuđmana. Klasični spomenici anakrona su kategorija u kontekstu 21. stoljeća. Ako je Tuđmanova politička i ekonomska ostavština duboko podijelila ovo društvo, vrijeme je da prestanemo fetišistički pokrivati tu činjenicu groznim spomenicima i napravimo spomenik koji će biti bolji od same ostavštine koju bi trebao prikazivati. Na tom tragu je i moj prijedlog za spomenik Franji Tuđmanu u Zagrebu koji se najavljuje. Napravimo prazninu oko koje bi se na trgu njegova imena postavile sjedalice na kojima bi se moglo sjediti i u krugu ravnopravno raspravljati. Cilj je da se participativno raspravi Tuđmanova uloga u hrvatskoj povijesti, ali ne i rasprava sama po sebi, već je praznina mjesto gdje se stvara ideja zajedništva i zajednice na osnovama jednakosti i prava glasa za sve, bez hijerarhije, bez gledanja jednih drugima u leđa. Vrijeme je da napravimo spomenik sadašnjosti i budućnosti, a ne još jedan spomenik mortificirajućem pogledu u prošlost.

 

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.