Skulpture koje žive mističnu prirodu umjetnosti
Večeras, 1. rujna, u Atriju Muzeja grada Trogira, u 20 h otvorenje je izložbe skulptura ANE Elizabet, suvremene umjetnice koja nakon završene Likovne akademije u Beču živi i radi u Zagrebu.
Ispočetka se bavila isključivo kiparskim projektima, izrađujući skulpture većih dimenzija. Tri njezine skulpture nalaze se u javnom prostoru u Austriji, jedna realizacija je u Zagrebu, a posljednjih nekoliko godina intenzivno promišlja “okvir skulpture”, problem gubitka i, kako je jednom istaknula, potrebu obrane i nove artikulacije javnog prostora u službi zajednice.
Što kroz djelovanje unutar platforme 1POSTOZAGRAD, što samoinicijativno ili na poziv udruga i institucija, ANA Elizabet je tako za Travno izradila model skulpture posvećen astronomu Milutinu Milankoviću, ponudila je preliminarno rješenje za trgove na Kegliću i trg u Dubravi, ideju za jezero i park samoniklih vrsta na Bundeku te pilot projekt za kreiranje javnog prostora za mlade u Zadru i Nikoziji na Cipru.
“…. Uvažene umjetnike uvijek se navodi njihovim, najčešće muškim, prezimenima. Imena pripadaju prijateljstvima, ili pripadaju ljudima koje smo negdje sreli i ostavili su na nas snažan utisak a još ih ne poznajemo. ANA je izlagala skulpture u vrijeme kad su na hrvatskoj umjetničkoj sceni dominirale instalacije i video radovi, i dok su se kipari i slikari mahom trudili odučiti od svega akademskog kako bi pokazali da im nije važno da ih se doživljava ozbiljno.
U isto vrijeme, radovi ove umjetnice posjedovali su neku elegantnu jednostavnost i skoro vanzemaljsku tjelesnost. Doimali su se kao da bi ih se moglo vidjeti kako se polako kreću ako uz njih dovoljno dugo bdijete, ili da bih se moglo čuti kako dišu i šapću ako na njih stavite uho i dovoljno dugo osluškujete.
Forme njenih skulptura, uostalom, često dolaze u parovima, koji se međusobno ogledaju, podržavaju jedna drugu, klize si ususret, teturaju, spotiču se ili trljaju jedna o drugu. Samim tim, čak i onda kad nisu mišljene za neko specifično mjesto (primjerice u specifičnom gradu, parku i slično), uvijek su u relaciji s prostorom koji nastanjuju, taj prostor je njihova soba, njihov trg, kuhinja, kupaonica koju, u specijalnim trenucima kad ima publike, dijele s promatračem.
Zato nije čudno da svoje novije radove ANA Elizabet komponira kao kompleksne skulpturalne instalacije, svojevrsne ‘skulpture unutar skulptura’ gdje organičke forme obitavaju u za njih pažljivo dizajniranom ambijentu koji sadrži i ‘postelju’ (ili je to ‘postament’?) i zidove i vodu i struju i biljke i… sve što im treba.
Za razliku od brojnih njenih kolega koji se danas poigravaju nekom ironiziranom idejom figuracije, jezik ANE Elizabet je konzistentno apstraktan. Međutim, njene skulpture ničim ne adresiraju odavno irelevantnu opoziciju apstrakcije i figuracije – iskreno rečeno, one nisu nijedno od toga. Radovi ANE Elizabet uvijek su projekcije specifičnih mentalnih slika i situacija. Slika koje se ne može dozvati, imenovati niti jednoznačno opisati, ali moguće ih je primiti i podijeliti, darovati i njima nastaniti svijet.
Mistična priroda umjetnosti na koju smo pomalo zaboravili. To je ono što povezuje dva naizgled odvojena, a simultano evoluirajuća segmenta njenog umjetničkog rada – skulpture i svjetlosnih instalacija. Oba sadrže mnoštvo paradoksa. Ove skulpture nisu proizašle iz istraživanja forme, mase, materijala, plohe, teksture, pa ipak o svemu tome govore jako puno, kiparski su elokventne, educirane, tehnički besprijekorne, oblikovane minucioznom pažnjom.
Skulptura, barem onakva kakvu radi ova umjetnica, je izuzetno spor medij, zahtijeva vrijeme, izdržljivost, testiranje i planiranje svakog aspekta realizacije. Stoga zavidim ljudima poput nje, koji u takvim uvjetima imaju disciplinu koja im omogućava da zadrže i odnjeguju u sebi sve do kraja nešto tako prolazno, fluidno kao što su slike, sjećanja i misli, bljeskovi svjetla koji na trenutak izvire iza oblaka i u trenu nestanu, pa se, izmijenjeni, vrate.
Možda zato ANA Elizabet toliko fotografira oblake i umeće ih ispred pulsirajućeg svjetla citylighta. Ili je to zato što želi podijeliti neku spoznaju mirnoće, usaditi na trenutak u gledatelja sliku namijenjenu samo njemu, darivati mu misao koja, jednom pročitana, govori baš njegovim unutarnjim glasom.
Kao na primjer neonski natpis Dišeš?, postavljen na jednoj zgradi u Zagrebu. Hodajući tom vrlo prometnom ulicom, svašta vam možda prolazi kroz glavu – to da kasnite, da ste nesretni, nezadovoljni, ljuti, puni iščekivanja, zaokupljeni planovima. Ali ta jedna riječ je dovoljno snažna da se nastani u vama, u isto vrijeme opominjuća i prijateljska, i na trenutak vas usidri na mjestu, kao da ste našli svoje mjesto u univerzumu. Onda vidiš? Sve je u redu. ”
(Ulomak iz teksta Marka Goluba)
