Slava brodograditeljima
“Minuta šutnje” je koautorski projekt dvoje video umjetnika iz Rijeke i Splita, Nadije Mustapić i Tonija Meštrovića. Nastajao je u periodu od 2012. do 2013. snimanjem na terenu, u brodogradilištima 3. Maj i Brodosplit, te kroz suradnju sa samim radnicima. Audio i video materijali sa lokacija splitskog i riječkog brodogradilišta, montirani u više-kanalnu prostornu instalaciju instalaciju, do sada su bili izloženi u Rijeci, Puli i Splitu. Rad trenutno možete vidjeti u Gliptoteci HAZU, do 9. studenog. Kroz par pitanja Nadija i Toni nam otkrivaju više radu, te kao životni partneri koji i profesionalno surađuju jednoglasno odgovaraju.
Kako se dogodila ova suradnja na umjetničkom polju, radite li sad isključivo kao tim ili je to samo bilo na ovom projektu?
Oboje smo i ranije povremeno surađivali s ostalim umjetnicima, pa nam nije bilo strano započeti i međusobnu suradnju na pojedinim zajedničkim projektima, pogotovo jer dijelimo medij u kojem radimo, ali i srodne pristupe mediju i radu općenito. Međutim, pitanje o suradnji životnih partnera povlači i još jednu zanimljivu temu o spoju umjetničkih praksi i obiteljskog života umjetnika/ica-obiteljskih partnera/ica, koja se ne otvara često u kontekstu umjetničkih diskursa. Budući da smo oboje roditelji naših dvoje dječaka, umjetnici, i edukatori, težimo karijerama koje nam omogućuju osobne razvoje kroz sva tri segmenta naših života. Kroz svaki je život ispunjen učenjem i savladavanjem novoga, a kad pritom dodatno udružimo ‘snage’ uspijevamo savladati projekte koji su složeniji ili zahtjevniji od nečega čime se bavimo samostalno, ili su pak životne okolnosti ponekad složenije, pa je jednostavnije zajednički producirati i prezentirati radove.
Nismo napustili naše zasebne interese i radove i ne vidimo razloga zašto ne bi imali obije opcije otvorene. U svakom slučaju, vjerujemo da nam zajednički radovi otvaraju mogućnosti za kvalitativne skokove i samim time jer koautorstvo istovremeno znači spoj znanja i vještina, i kritički odmak od vlastitih umjetničkih preferenci. Konkretno, na ovom smo radu radili u periodu za vrijeme i između rođenja prvog i drugog sina, što je sam po sebi emotivno specifičan period života, no uz priče o 3. Maju i Brodosplitu bio je dodatno intenziviran. Oboje smo dijelili sve obiteljske i produkcijske procese, a između pelena i prvih koraka smo pričali o strategijama savladavanja izazova ‘obrade’ politički i emotivno nabijenih prostora brodogradilišta.
Brodogradilišta su teška tema naše ekonomsko-političke stvarnosti. Vi s kamerama ulazite u brodogradilišta Splita i Rijeke te bilježite proces rada i ljude koji tu rade. Što vas je potaklo da to napravite i koji vam je bio cilj?
Živimo i radimo između Rijeke i Splita, a tema brodogradilišta se nekako sama po sebi nametnula budući da je omniprisutna u lokalnom kontekstu oba grada. Oboje smo odrasli ne razmišljajući o tome kako izgledaju gradovi bez vizura brodova, radnika, luka i škverova, oboje smo do sada imali prilike posjetiti brodogradilišta i doživjeti taj specifičan impresivan prostor i poželjeli nešto snimati u njemu. Kad su zatvaranja brodogradilišta postala gorućim temama u Rijeci i Splitu odlučili smo napraviti zajednički rad. Nismo željeli kroz rad staviti u prvi plan vlastite političke stavove o temi, već smo pokušali zvučnim i video dokumentiranjem obuhvatiti sve ono što predstavlja rad, zanat, znanje tolikih radnika i čitave tradicije, a što ostaje previđeno u medijskim diskursima o političkim odlukama vezanim uz sudbinu brodogradnje u Hrvatskoj. Željeli smo upotrebom audio-vizualnih sredstava stvoriti potpuni imerzivni senzorni doživljaj rada i radnog pogona (iako više ni približno u punoj snazi) i suprostaviti ga uprizorenju psiholoških portreta radnika u trenutku (egzistencijalne) neizvjesnosti. Htjeli smo se fokusirati na ideju vrijednosti radništva, koja više ne krasi naše društvo, ali je (bila) neupitno prisutna u takvim radnim okruženjima.
Nasuprot impresivnom porinuću broda nalaze se nijemi portreti radnika. Što oni govore svojom minutom šutnje?
Jedno-minutni video portreti od preko 120 radnika i radnica iz 3. Maja i Brodosplita ključni su element umjetničkog rada jer postavljaju sve ostale prikazane elemente u perspektivu pogleda i (neverbalnog, ali elokventnog) stava radnika. Radnik tako u kontekstu postava instalacije gleda direktno u posjetitelja, ali i u svoj rad, radne procese, svakodnevne izlaske iz tvornice na kraju radnog dana, te u usporen prikaz porinuća broda – predimenzioniranog djela svojih ruku, koje sublimira osjećaj ponosa u vlastiti rad.
Neizvjesnost sudbine brodogradnje nije ilustrirana eksplicitnim vizurama praznog ili nepotpunog pogona, već se osjeća u suprostavljenim odnosima osobnih portreta radnika sa uloženim radom i simboličkim odlaskom broda. Njihova minuta šutnje govori o neizvjesnosti, nelagodi, ali i ponosu i autoritetu radništva, dok je minuta šutnje nas civila empatična i komemoracijska.
Za nastanak rada bila je neophodna suradnja s radnicima brodogradilišta. Kako su oni reagirali na vas?
U vrijeme kad smo snimali rad iz dana u dan bilo je sve neizvjesnije da li će se brodogradilišta zatvoriti, mijenjale su se uprave i bio je izražen strah od gubitka zaposlenja. (Danas je situacija u oba brodogradilišta prividno nešto stabilnija.) Moramo naglasiti da smo bez obzira na okolnosti uvijek dobili odobrenja za snimanja na terenu i da su nam bili omogućeni najbolji uvijeti u datom trenutku. Na tome smo jako zahvalni.
Sami radnici s kojima smo interagirali u prostorima radnih pogona u Rijeci i Splitu bi prvo bili distancirani misleći da zastupamo neku od medijskih postaja koja opet snima kakvu reportažu. No, kad bi započeli razgovore i pojasnili da smo umjetnici i da nas interesiraju drugačiji oblici reprezentacije njih i njihovih radnih procesa, uvijek su nastupili otvoreno. Saznali smo, velik broj radnika se također bavi fotografijom ili imaju interese za zabilježavanjem radova i strojeva u škveru. Pojedini strojevi su zaista povijesni primjerci.
Tijekom snimanja jedno-minutnih video portreta radnici su bili potpuno izloženi i tu smo stekli njihovo povjerenje da bi stali uopće pred kameru i dali jedan dio sebe za ovaj projekt. Neverbalan pogled u objektiv kamere u trajanju od minute iskomunicirao je i njihov stav naspram pozicije brodogradnje i osobne pozicije u kojoj se nalaze, ali i želju da ga iskažu. Mi smo bili svjesni toga da je njihova minuta šutnje pred kamerom istovremeno i njihova ‘zaštita’. Šutnja je u funkciji počasti, dostojanstva, ali i sredstvo prenošenja poruke bez ‘inkriminacije’.
Svojim pristupom temi nadilazite formu dokumentarca. U galerijskim prostorima završni rad je publici prikazan kao prostorna instalacija s osam zvučnih i pet video kanala. Koji su bili tehnički i umjetnički izazovi rada na ovom projektu?
Hvala na ovom pitanju. Zaista je zanimljivo gledati kako se integralni rad (od 5 video i 8 audio kanala) mijenja i dobija nove i ponekad neočekivane sadržaje i interpretacije, ovisno o prostoru u kojem se postavlja i međusobnim odnosima elemenata instalacije u datom prostoru. Rad je do sada prikazan četiri puta i svaki put u novom prostoru koji ima svoje akustične, estetske i prostorne specifičnosti – u Malom salonu u Rijeci, MSUI u Puli, MKC galeriji Doma Mladih u Splitu i u galeriji IV Gliptoteke HAZU u Zagrebu. Video/audio instalacija je u formi i sadržaju neodvojiva od svojeg konteksta, mjesto instalacije prima i proizvodi značenja kroz konfiguraciju forme, kroz različite kulturne matrice u kojima se mjesto nalazi ili kroz specifične sadržaje u koje se instalacijski elementi umeću ili nameću. Rijeka, Pula i Split su gradovi s brodogradilištima, dok je Zagreb centar političke moći. Ne znači da je u slučaju svake izložbe “Minute šutnje” kontekst grada bitniji od nekih drugih kontekstualnih specifičnosti, svaki je zanimljiv kao nadogradnja radu.
Sa snimljenim materijalom realizirali ste izložbe u Rijeci, Puli, Splitu i Zagrebu. Što planirate dalje?
Planiramo napraviti eksperimentalni film kao svojevrstan nastavak projekta Minuta šutnje. Filmska verzija traži dosnimavanja i potpuno restrukturiranje audio-vizualnih materijala, na čemu ćemo raditi naredne godine, nakon što završimo novi zajednički rad na kojem radimo već godinu dana. Radi se o site-specific video/audio instalaciji koja će biti prezentirana u obliku više-dnevnog multimedijskog događanja u prostoru čekaonice željezničkog kolodvora u Rijeci. Projekt je namjenski rađen za taj prostor, a uključuje i cijelogodišnje praćenje dinamika u riječkoj luci i potezu željeznice s kolodvorom koji se nalazi uz luku, snimanjem audio i video zapisa na tim prostorima. Rijeka je koncepcijski i fizički izgrađena oko tih prostora koji su od povijesnog i strateškog značaja za grad, no od 90-tih godina i luka i željeznica bilježe padove, češće nego rast i razvoj. Rad je naručen i financiran od strane kanadske fondacije Musagetes koja već pet godina surađuje s Gradom i potiče umjetničku produkciju koja se bavi lokalnim kontekstom.
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektoničkih medija
