Što je smiješno u ekološkim katastrofama?

HeHe je umjetnički tim iza kojeg rade Helen Evans i Heiko Hansen. U medijima rijetko dobivaju velike naslove, ali umjetnici kao HeHe postaju sve relevantniji u vremenu kada se društvo gotovo svakodnevno susreće s nekom ekološkom katastrofom. Naftne mrlje, topljenje nuklearnih reaktora, toksični otpad i trovanje kemikalijama, samo su neke od vijesti koje svakodnevno ispunjavaju medijski prostor.

Eko umjetnici HeHe , čiji rad do sada obuhvaća teme od dizajna transporta do praćenja zagađenja (pogledajte njihov site hehe.org.free.fr), na Festivalu znanosti u Cambridgeu pod nazivom Is there a horizon in the deep water izradili su kopiju naftne platforme Deepwater Horizon u umanjenom mjerilu te ponovili katastrofu koja se prošle godine odvijala u Meksičkom zaljevu. Maketa kao iz svijeta lego kockica, zelena svjetla, plamen plina pa čak i mali remorker, bili su dio umjetničke instalacije. Uz ljudsku intervenciju aktiviran je požar na platformi koja je uz buku, dim, polagano gašenje svjetla, zvukove alarma te poziv na napuštanje broda, ubrzo eksplodirala. U odnosu na hollywoodske prikaze katastrofa ova se možda doima smiješno ali ne i naivno.

Ponavljanje katastrofe u drugom mjerilu te pod umjetničkom palicom daje novu kritičku perspektivu i društvenu funkciju istom događaju. Naručitelj ovog rada je udruga Invisible Dust. Njihov glasnogovornik Simon Stevens tvrdi da je današnje društvo naviknuto na katastrofe zbog medijske zasićenosti informacijama. Vjeruje da umjetnost ima ključnu poziciju u razumijevanju ovakvih događaja jer omogućava i potiče razmišljanje o istima bez vremenskih i prostornih ograničenja.

Iz perspektive Japanaca koji još uvijek proživljavaju strahove od nevidljive opasnosti iz nuklearne elektrane Fukushima, radioaktivnog oblaka, još jedan rad umjetničkog tima HeHe  dobio je na aktualnosti. Ideja za Nuage Vert nastala je 2003. dok su umjetnici živjeli u neposrednoj blizini jedne pariške spalionice otpada i svakodnevno gledali dim koji ispušta. Prvi takav rad realiziran je 2008.,  a on i svi otali radovi nastali iz tada rođene ideje, polaze od teze da javni oblici mogu utjeloviti ekološke projekte, materijalizirajući probleme okoliša tako da postanu dio svakodnevnog života. U ovom slučaju radi se o dimu termoelektrana kojeg su umjetnici laserskom intervencijom obojili u zeleno. Više o ovom projektu pogledajte na www.nuagevert.org.

U organizaciji udruge Invisible Dust na Festivalu znanosti u Cambridgeu sudjelovali su i sljedeći umjetnici:  Liz Ballard,  Anne-Mie Melis i Bettina Furnee.

Tonči Kranjčević Batalić