Tko sve bombardira ulice?
Slijedeći Baudrillardovo određenje ulice kao „alternativnog i subverzivnog oblika svih masovnih medija, jer za razliku od njih ona nije objektivizirani nosilac poruka bez odgovora, nije prijenosna mreža koja djeluje na distancu, već slobodan prostor simboličke razmjene efemernog i smrtnog govora, jedinog govora koji se ne reflektira na platonskom ekranu medija“, promatranje fenomena street arta kao novog socijalnog entiteta koji upućuje na postojeće nepravilnosti u društvu, čini se posve opravdano.
Street art se u posljednjih par godina isprofilirao kao jedan od načina na koji je moguće izmaknuti institucionalnom uokvirivanju- negiranje okvira koji je temelj našem poimanju kulture, tako da jedno pročelje ili pak čitav grad postaje mogućnost za ispisivanje i umjetničku intervenciju. Kao vrsta umjetnosti koja živi u otvorenim prostorima, nema naručitelja, ali je stvorena individualnom inicijativom, najčešće ilegalno. Kroz aspekt ilegalnosti, opire se formalnoj socijalnoj kontroli što je i razlog kratkotrajnom i ugroženom „životnom vijeku“ ulične umjetnosti. Veliki dio radova na ulici ima kratak životni vijek, kao niti kod jedne druge umjetničke forme; street art je kontinuirani krug kreacije i destrukcije, svjedočanstvo o prolaznosti. Većina umjetnika smatra prednosti ako njihovo djelo na ulici preživi dulje od mjesec dana. Naravno, velik dio umjetnika dokumentira svoja djela većeg formata, ali naviknuti su na nestajanje radova koji su se planirali tjednima.
Na taj način se vizualni identitet ulice stalno mijenja, dok novi slojevi boje i papira prekrivaju stare, stvarajući proces stalne obnove i novosti.
Prijašnja tradicionalna grafiti- umjetnost danas koristi nove tehnike i boje, tako da je teško napraviti granicu između street arta i grafita. Koriste se termini POST-GRAFITI i NEOGRAFITI, koji podrazumijevaju međusobno preplitanje tih stilova – korištenje novih materijala: posteri, stencili, naljepnice, sintetski materijali, keramika, kolaži koji koloniziraju nove gradske prostore. Inspiracija se crpi odasvud: bio-tehnološke forme, kaligrafija, etno-uzorci, retro-moda, visoka moda, ali u trenutku kada umjetnik otpusti svoju kreaciju, zidovi postaju plodno tlo za nove forme, tehnike i taktike.
Street art podrazumijeva obraćanje svim starosnim skupinama, svakoj društvenoj skupini i svakoj rasi. Kod tradicionalnih grafita, gdje u prvi plan dolaze teško čitljiva slova, razumljiva pojedincima, street art se temeljno razlikuje jer dopušta svim ljudima integraciju u umjetnost, dobivanje trenutačne povezanosti sa motivima, kao i stvaranje vlastite interpretacije. Street art računa sa iznenađenjem, zabavljanjem, oduševljenjem- u svakom slučaju, na reakciju i interakciju prolaznika. Veliki broj uličnih projekata ne bi funkcionirao unutar galerija, stoga umjetnici stavljaju pozornost na kontekst ulice, tj.na to gdje su prikazi postavljeni u određenom gradu. U galerijama umjetničko djelo računa na potpunu izolaciju od prostora koji ga okružuje, kao i posjetitelje, kulturnu elitu koja evaluira umjetnička djela.
Ipak, svjedočimo nebrojenim translatacijama street arta u galerijske prostore, gdje radovi neminovno gube svoju subverzivnu oštricu i opasno se približavaju art establishmentu. Od izložbe Art of Asfalt iz 2007. u SC-u, preko izložbe u koncepciji Fedora Kritovca iz 2008.koja je u ULUPUHU nastojala dokumentirati aktere zagrebačke scene, do samostalnih izložbi uličnih umjetnika u manjim galerijama, pokazuje se kako je granica između ulice i galerije vrlo labava.
Stoga, možda će malo iznenaditi izložba u velikogoričkoj Galženici, koja se nominalno bavi fenomenom street arta. No, samo nominalno, jer, srećom, izbjegnuto je zavodljivo postavljanje konkretnih radova u sam galerijski prostor, već se konceptu street arta prišlo fenomenološki. Kustoski tim Nina Pisk, Sanja Horvatinčić i Zana Šaškin odabrale su dokumentarno-problemski kustoski pristup čiji cilj nije selekcija ili valorizacija, već bilježenje recentne pojave street arta u Zagrebu i Velikoj Gorici. „Bombardiranje očnog živca“, Šutejeva je serija grafika iz 60ih, ali naziv izložbe, koji implicitno upućuje na prirodu samog fenomena, kao „instant doze umjetnosti na putu do posla.“
Gaz, Lonac, Sretan bor, Zlatan Vehabović, Filjio, Oko, Svenki, Artu Ditu, Lunar, Sank… samo su neka od imena izuzetno dinamične i kreativne zagrebačke ( i okolice) street art scene, koja je u posljednjih pet godina postala izuzetno prepoznatljiva. Njihovi stavovi o institucionalizaciji i galerijskoj reprezentaciji prezentiraju se putem intervjua, a situacija stanja prikazuje se putem virtualne mape otvorene za daljnja interpretiranja i upisivanja.
Kustosice izložbe ističu kako je bitan aspekt izložbe bio osvjetljavanje drugih pozicija i perspektiva o tom fenomenu, gdje su kroz intervjue sa policijom, komunalnim redarstvom, ljudima iz struke, kustosima nastojale „mapirati“ poziciju street arta kod nas u smislu pozicije aktera, te viđenja njih i njihova rada od strane zakona, struke, institucija.
Činjenica da je street art prešao put od marginalnog i supkulturnog fenomena do veoma popularnog, raširenog „trenda“, svakako govori o naravi današnjeg društva, ali ne treba zaboraviti da i metakritički pristup pridonosi njegovoj institucionalizaciji.
Izložba „Bombardiranje očnog živca“, otvara se 29.travnja, a ostaje otvorena do 29.svibnja, a više o galeriji pogledajte ovdje
