Umjetnici kao zviždači devastirane baštine

U sklopu projekta Motel Trogir 9. je prosinca u javni prostor Trogira interveniralo troje umjetnika– Neli Ružić, Ana Zubak i Marko Gutić Mižimakov (o čemu smo pisali ovdje) – obogaćujući vlastitim senzibilitetima mjesta koja već desetljećima izmiču iz fokusa onih koji Trogirom upravljaju, a kao prostori društvenosti blijede i u memoriji građana. Tri bitne prostorne točke u gradu koji gotovo ne poznaje suvremenu umjetnost interpretirane su u samo jednom popodnevu i večeri radovima koji su ljetos pobijedili na međunarodnom natječju: počelo je performansom Marka Gutića Mižimakova “Sadim!” u vrtu Garagnin-Fanfogna, nastavilo otkrivanjem “Spomenika” Ane Zubak na mjestu napuštenog kampa “Soline”, a suton i ledenu večer dočekali smo uz provokativnu instalaciju Neli Ružić u ruiniranom motelu Ive Vitića.

Što je temeljno odredilo vaše čitanje Trogira, ali i specifičnih lokacija na kojima ste intervenirali? Kakav je, u vašoj interpretaciji, kontekst u koji ste intervenirali?

Ana Zubak: Trogir, za jedno od posjećenijih turističkih središta, ima nevjerojatan broj površina i objekata koji su prepušteni propadanju. Zbog lošeg upravljanja gradom, postojanje takvih, nekad javnih mjesta vitalnih za društveno-kulturni život grada, godinama se ignorira. Osim Motela Trogir, koji je problematičan zbog prelaska u privatno vlasništvo, spomenut ću još vrt Garagnin-Fanfogna, nekadašnju kuglanu, kino i plaže kojih je nekad bilo nekoliko u samom središtu grada. Neki od najatraktivnijih prostora imaju posve nelogičnu ili nejasnu funkciju. Obalni dio Trogira, možemo reći, danas služi kao jedna velika parking zona. Sve je podređeno dijelu grada koji je pod zaštitom UNESCO-a, a mislim da je vrlo zanimljiva tema velik broj negativnih posljedica koje takav status donosi gradu. Klasičan primjer je Napulj, na kraju krajeva i Dubrovnik. Važno je sagledati ukupnost cijelog grada, što nažalost često izostaje. Ključni smjer za moju intervenciju bila su upravo ta mjesta, izrezana iz idealne slike, a otkrivanje Spomenika suočavanje je grada sa samim sobom. Bivši kamp Soline izabrala sam sasvim slučajno: početkom rujna došla sam istražiti lokacije u gradu i prvi put se susrela sa strukturom za koju sam bila uvjerena da je devastirani spomenik. Kasnije sam saznala da se na tom području nalazio kamp i povezala da se zapravo radi o ostatku javnog tuša. Iz te pomalo komične situacije nastao je rad Spomenik.

05

010

Neli Ružić: Za intervenciju “Stolen Future” odabrala sam bungalove Motela Trogir iz dva razloga: kako bih svratila pozornost na sudbinu zapuštene modernističke arhitekture Vitićevog motela, ali i zbog toga jer me već dugo zaokupljaju procesi entropije u odnosu na prostore koji projiciraju neku drugačiju budućnost: utopije modernizma u odnosu na sadašnja stanja devastiranosti, a posebno prostori koje je u međuvremenu zaposjela priroda. Osvjetljavajući bungalove iznutra htjela sam postići iluziju prisutnosti i svečanosti. Vratiti element utopije u kontekst propadanja, gubitka energije, entropije. Gotovo oprečno od njihove sadašnje situacije, stvoriti iluziju mogućeg, alternativu apsurdnosti tranzicijske muljaže, strategije propadanja. “Stolen Future” je stoga bljesak nekog drugačijeg scenarija, nematerijalnost svjetlosti priziva prošle budućnosti ali i alternativne sadašnjosti.

Marko Gutić Mižimakov: Odabir je pao na klasicistički Garagninov Vrt upravo iz razloga zato što je klasicistički. Klasicizam shvaćen kao rekonstrukcija, reapropriacija, je nešto čime se i inače bavim u svojem radu.

Referirate li se ovim intervencijama u trogirske javne prostore na neke vlastite ranije radove?

Marko Gutić Mižimakov: Direktno se ne referiram ni na jedan svoj prijašnji rad, iako “Sadim!” nosi neke njihove karakteristike i elemente. Jezikom sam se na sličan način bavio u nedavnom radu koji sam izveo u Skopju, “Epizoda 1: I am a camera.”, koji promišlja narativ unutar jezično-filmskih struktura i izvedbi, dok sam se tijelom u javnom prostoru već susreo kod “Tomorrow Belongs to Me” ispred zagrebačke Akademije za vrijeme famoznog prikupljanja potpisa “U ime obitelji”.

Ana Zubak: U dosta ranijih radova propitujem upravo takve prostore. Meni najdraži je “Zid”, izveden 2010. u suradnji s BLOK-om, na Savskom nasipu. Također bi spomenula flash mob akciju “Fantazija kulturnog radnika”, izvedenu u suradnji sa Slobodnim vezama 2013. na trgu ispred galerije Galženica. Ishod takvih radova često je neizvjestan do zadnjeg trenutka, međutim, upravo me to neočekivano koje se događa unutar zadanog okvira najviše privlači.

Neli Ružić: Ovim se radom nastavljam baviti istraživanjem kolektivnog sjećanja i zaborava, te osobne memorije u odnosu na tranzicijske identitete. Iskustvo migracije, nestali konteksti te povijesni i osobni diskontinuiteti izgradili su odnos s vremenom i memorijom u mom radu. “Stolen future” se izravno vezuje s radom “Sunčanje bojama” iz 1997. godine.

Neli Ruzic - Stolen Future

08

Kakvi su vaši dojmovi sa same izvedbe?

Neli Ružić: Bila je potrebna podudarnost i sinkronija niza uvjeta kako bi se ostvarila intervencija, od dozvole jednog od vlasnika do klimatskih uvjeta. Pripreme za rad su bile dugotrajne, u suradnji sa organizatorima (timom Motela Trogir) i slične filmskoj produkciji posebice zbog lokacije koja nema ni struje, pa je tako bilo potrebno čak i iznajmiti agregat. Ivo Orlandini i njegova firma MediaRent iz Splita postavili su osvjetljenje, nesebično podržavajući projekt uz minimalnu naknadu, a pomoć pri pripremanju terena i košnji imali smo od strane lokalnog vinograda Babe. Ida Skoko, Darko Škrobonja i ja smo sve dokumentirali kako bi, osim samog događaja, rezultat bio i video rad. Sve je ispalo i bolje od planiranog, tako da sam jako zadovoljna i zahvalna svima.

Ana Zubak: Osim samog čina otkrivanja Spomenika i protokola koji mu je prethodio, važan dio rada bio je i službeni poziv na ceremoniju, upućen svim čelnim ljudima u gradu. Gradonačelnik Ante Stipčić bio je pozvan da održi kratak govor. Na žalost, nitko se nije odazvao, niti odgovorio na moje pozive. Prema prvoj zamisli trebala je biti uključena jedna od trogirskih klapa, no kako zbog obaveza nisu mogli sudjelovati, drago mi je da smo na kraju ipak uspjeli angažirati dva lokalna muzičara koja su prihvatila naš poziv samo nekoliko sati prije samog događanja.

Marko Gutić Mižimakov: Budući da sam u samu izvedbu ušao s idejom da pozovem publiku da mi se pridruži, vrlo sam bio zadovoljan kada se to i desilo. Osim toga, bio sam popraćen iznimnom koncentracijom što me se posebno dojmilo.

sadim pogto

04

Može li ovakvo jednokratno interveniranje u neku sredinu biti okidač za stvaranje trajne priče, eventualnu provokaciju djelovanja lokalne zajednice?

Ana Zubak: Lokalnu zajednicu potrebno je uključiti u sam projekt na više razina. Oni su ti koji na kraju krajeva mogu mijenjati stvari, umjetnici su tek zviždači. Potrebno je postati svjestan prostora koji nam pripadaju.

Marko Gutić Mižimakov: Funkciju umjetnosti vidim kao promišljanje stvarnosti. Ona nije autonomna. Stoga smatram kako je njen potencijal za promjenu neupitan, no da doseg samog učinka pojedinog djelovanja određuje senzibilitet – kako umjetnika tako i publike. Mikro akcije mogu imati izuzetan doseg upravo u uspostavljanju te veze između umjetnika, publike i problema na koji se ukazuje.

Neli Ružić: Vjerujem da svaki simbolički čin, a umjetnost posebice, ima snagu i ostavlja trag. Kroz imaginarno ali i faktualno priprema prostor mogućeg. Kako kaže brazilski umjetnik, Cildo Meireles: “Želim uvijek raditi s mogućnošću transgresije stvarnosti…”.

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektoničkih medija