Umjetničko nasljeđe kao zajedničko dobro
Počevši od eseja Waltera Benjamina o “umjetničkom djelu u doba mehaničke reprodukcije” rasprava o fotografiji kao mediju koji manje više vjerno reproducira umjetničko djelo obilježila je prošlo stoljeće. S razvojem digitalnih medija, rasprava se prebacila na reprodukciju u binarnom kodu. Tako su s razvojem interneta umjetnička djela postala dostupna svima, tj. svima koji imaju pristup internetu, a rasprava se s pitanja gubitka “aure” umjetničkog djela koje je postavio Benjamin okrenula na pitanja autorskih prava.
S izjavom: “mi smo javna institucija tako da umjetnost i predmeti koje posjedujemo na neki način pripadaju svima” Taco Dibbits, direktor zbirke amsterdamskog Rijksmuseuma, predstavo je projekt Rijksstudio. Digitalni muzej nije nikakva novost, kolekcije mnogih svjetskih muzeja mogu sve vidjeti online. Posebnost ovog projekta je što se 125000 dijela iz zbirke sada mogu besplatno i to u velikoj rezoluciji skinuti i slobodno koristiti, uz molbu da se ne koriste u komercijalne svrhe. Takve stvari muzeji su do sada izbjegavali zbog kontrole nad unosnim poslom koji se vrti oko suvenira i postera koji su postali neizostavni u muzejskim dućanima.
Rijksmuseum se odlučio na ovaj korak jer na internetu i tako već kruže reprodukcije svih njihovih poznatijih dijela, ali loše kvalitete. Na ovaj način omogućili su svima pristup dobrim reprodukcijama. A interakciju korisnika s umjetninama, posredstvom njihovih kvalitetnih reprodukcija, vide kao novi način približavanja kolekcije ljudima. Tako Rijksstudio nije samo online arhiv s kojeg se mogu preuzeti reprodukcije, on nudi i alate za njihovu obradu: “činjenica da ljudi mogu zapravo raditi na slici, povećavati ju, rezati i tako uočiti i najsitnije detalje omogućava im da ju uistinu zapamte”. Da bi potakli korisnike na ovakve akcije, site donosi primjere kako su poznati dizajneri koristili muzejsku zbirku. Tetovaža napravljena po uzoru na mrtvu prirodu iz 17. stoljeća ili plastični 3D print ukrasnog posuđa 16. stoljeća iz zbirke u izvedbi dizajnerskog tima Droog neki su od primjera koji potiču korisnike na kreativnost.
Činjenica da je ovo zbirka starih majstora, od kojih je većina umrla prije nego je uopće izmišljen koncept autorskih prava, bila je jedna od olakotnih okolnosti pri realizaciji ovog projekta. Sa zbirkom suvremene umjetnosti to bi išlo dosta teže. Također, kao državni muzej, Rijksmueseum ovim radikalnim činom uistinu umjetničko nasljeđe čini zajedničkim dobrom. Ako se ovakav pristup nametne kao standard među svjetskim muzejima, zanimljivo će biti vidjeti kako će se prema njemu postaviti privatne zbirke.
