Važno je zvati se Ana
U utorak 15. veljače u galeriji VN s početkom u 19 sati biti će otvorena neobična izložba naziva „Važno je zvati se Ana“.
Ana je žensko ime. Značenje mu dolazi od lat. Anna, te grč. i heb. Hanna, Hannah, a znači – milost ili zahvalnost. Ana je jedno od najpopularnijih imena i ubraja se među deset najčešćih imena u Hrvatskoj, gdje danas živi preko dvadeset tisuća osoba koje nose ovo ime.
Na izložbi će se predstaviti sljedeće Ane; Belošević, Horvat, Hušman, Kadoić, Kolega, Lozica, Mihalić, Opalić, Šerić Kuhinja i Tomljanović.
Pročitajte intro o izložbi koje su napisale Ana Kovačić i Ana Kutleša
Da je ono što se izlaže manje važno od uvjeta koji su to izlaganje omogućili konstatirao je Goran Trbuljak još ’70-ih godina. Ponoviti tu konstataciju danas, u potpuno izmijenjenom socijalnom i kulturnom kontekstu i nakon što su se desetljećima umjetnici kroz različite prakse bavili kritikom institucije umjetnosti, neće značiti neistinit iskaz, ali ni zauzimanje zaista kritičke i provokativne pozicije.
Umjetnice okupljene na izložbi „Važno je zvati se Ana“ pokušale su svodeći kustoski kriterij tek na ime, taj arbitrarni označitelj koji nam dodjeljuju a da nas ne pitaju, dovesti u pitanje poziciju kustosa danas. Jesu li sve kustoske pozicije zapravo svedive na osobne, arbitrarne izbore prema kojima se umjetnici prilagođavaju svojim radovima, u konačnici uvijek manje važnima od istih tih pozicija? Naravno da nisu, i naravno da je odnos kustoskog koncepta i umjetničkog rada složen i drugačiji od slučaja do slučaja. Isto tako, kao što su primijetili Trbuljak i mnogi drugi, sadržaj umjetničkog djela samo je jedan od elemenata koji čine da se mehanizmi umjetnosti pokreću. Kao što autorice ove izložbe kažu: „i kustosi su ljudi“, a mi dodajemo „i umjetnici su ljudi“, tako je i umjetnost ljudska tvorevina, neodvojiva od društvenog i političkog konteksta te od uvjeta vlastite proizvodnje. Nitko više ne gaji iluzije o čistom, zaokruženom sadržaju umjetničkog djela koje će svojom unutarnjom kvalitetom ili izostankom iste samo sebe afirmirati kao takvo.
Vratimo se još jednom u ’70-te, kada su artikulirana pitanja kojih se autorice dotiču u konceptu, ni na koji način vidljivom u samoj prezentaciji izložbe. Vrijeme je to prvih samoorganiziranih umjetničkih izlagačkih praksi. Također u želji za samoorganizacijom, autorice imena Ana, očito potaknute suvremenim kustoskim praksama, odlučile su se predstaviti na zajedničkoj izložbi bez kustosa koji bi povezao njihove radove u neki metanarativ. „Prljavi posao“ kustosa odradile su same: zadale su si koncept, svjesno banalan, i zaključile da sadržaj izloženog djela i nije toliko važan, ukoliko je koncept zadovoljen. Ali, kad je koncept namjerno banalan i samosvrhovit kao što je ovaj, publika neće imati druge, nego posvetiti se sadržaju izloženih djela i procijeniti jesu li autorice bolje umjetnice nego kustosice.
