Zaljubljen u Pijanu ulicu

Povodom premijere dokumentarnog filma “Pijana ulica” (večeras, 14. lipnja, u 21 i 30 u Ljetnom Art-kinu u Rijeci), razgovarali smo s nagrađivanim scenaristom i redateljem, nastavnikom na riječkom Sveučilištu, Marinom Lukanovićem (r. 1979.), autorom filma.

Ugodan razgovor o počecima “inficiranja” filmom kroz osnovnoškolske aktivnosti do pokretanja danas vrlo produktivne udruge Filmaktiv, o riječkoj industrijskoj baštini, ali i gentrifikaciji, turizmu i životu vodili smo u jednom od lokala riječke Jedrarske ulice, jedne od starih obrtničkih ulica, poznatije kao “Pijana”, koja je glavna protagonistica istoimenog dokumentarnog filma.

 

Kao najraniji podatak o vašem radu spominje se nagrada filmskog festivala u Puli 2005., za kratki dokumentarni film “Standardna priča” , no putem filma ste krenuli puno ranije. Kako i kada je počeo interes za film? Tko (ili što) je na Vas imao najveći utjecaj?

Niz ljudi i situacija je utjecao na mene. Filmom sam se zarazio 1990. godine u Domu pionira (danas Dom mladih) u Rijeci, gdje sam se s nekolicinom prijatelja iz osnovne škole priključio kino video družini pod vodstvom Jakova Ključarića.  Tu smo snimali kratkometražne igrane filmove, na VHS-u, s kojima smo osvajali nagrade po državnim festivalima dječjeg filma.

Kasnije je vođenje družine nakratko preuzeo Josip Bernić, akademski snimatelj, koji nas je zarazio luđačkom kreativnom energijom.
Nekako istovremeno otišli smo i na školu stvaralaštva Novigradsko proljeće i tamo nekoliko godina radili stvarno zanimljive stvari.
Zamislite 400 nabrijanih klinaca koji gotovo neprestano rade sedam dana na jednom mjestu, izdvojeni od roditelja, škole i ostalih okova, pod nadzorom i vodstvom fenomenalnih mentora – to je rijetko viđena energija, tu sam upoznao predivne ljude s kojima sam se nastavio družiti i stvarati.

Radili smo kasnije i u Školi mira Mrkopalj, divnoj mirovnoj inicijativi gdje sam se upoznao s pojmovima civilnog društva i aktivizma, što provlačim kroz svoj rad i danas.

Među ostalima, u Novigradu sam upoznao Moranu Komljenović s kojom sam, po povratku sa studija filmologije iz Bologne, pokrenuo Filmaktiv, prvo kao edukacijski, a zatim i produkcijski projekt pod egidom “kreativno stvaralaštvo kroz digitalne tehnologije”.

Morana se ubrzo vratila u Zagreb gdje uspješno vodi Fade In, a Filmaktiv je okupio, obrazovao i pustio u svijet sjajnu novu ekipu entuzijasta i predanih filmskih radnika i radnica. Filmaktiv danas vode Ana Jurčić i Sara Salamon, uz Sanju Kapidžić i (izdaleka) Martu Batinić, sve redom proizašle iz edukacijskih projekata Filmaktiva.

 

 

U Rijeku se vraćate nakon studija u Bologni, nastavljate rad u Filmaktivu, a petominutna “Standardna priča” nastala je spontano. I u tipičnom riječkom kontekstu, u Ružićevoj ulici.

“Standardna priča” nastala je slučajno, kao odličan primjer nove paradigme digitalnog filma. Filmaktiv je i pokrenut kao digitalna platforma, želeći demokratizirati i demistificirati medij koji je do tada bio vrlo skup, a odjednom je postao strahovito dostupan.

“Standardne priče” ne bi bilo da nije bilo male, digitalne kamere koju sam imao sa sobom u torbi: hodajući jedne noći gradom s grupom prijatelja naletjeli smo na neobičnu prometnu nesreću i snimili nespretni pokušaj dvojice policajaca i dvojice radnika vučne službe da skinu golfa jedinicu sa stupića na koje ga je pijani vozač nasadio. Materijal je stajao neko vrijeme u arhivi dok nisam naišao na muziku kao stvorenu za tu komičnu minijaturu, da bi na kraju u off-programu Pule 2005. dobio nagradu.

Dokumentarni film “Rikard Benčić, na primjer”, nastao je 2008. u suradnji s Nadijom Mustapić, kada je bilo vrlo izgledno da će se u T-objekt useliti Muzej suvremene umjetnosti. Razgovarate s akterima – tadašnjim ravnateljem Brankom Franceschijem, gradonačelnikom, arhitektima, no i s radnicima koji su nekada radili u tvornici “Rikard Benčić”, koji nose cijeli film.

Nakon 9 godina zgrada je netaknuta, derutnija, a prema planovima u nju će se smjestiti knjižnica, dok je Muzej moderne i suvremene umjetnosti premješten u H-objekt koji je također dio kompleksa Benčić. Što je danas vrijednost toga filma?

Film je naručen Nadiji Mustapić kao memento na izgled zgrade prije no što počne obnova i dogradnja. Film se trebao vrtjeti u atriju nove zgrade. Imali smo mjesec dana za snimanje, jer radovi eto samo što neće započeti.
Nadija me zvala da zajedno radimo, pa smo došli do toga da moramo razgovarati s radnicima, da memorija zgrade nisu samo zidovi, već prvenstveno ljudi koji su tu radili. Odlučili smo i da nećemo koristiti nikakve arhivske snimke, jer su bivši radnici gestikulacijom i ekspresijom tako zorno prikazali kako je nekad bilo, da bi bilo šteta ilustrirati njihova sjećanja nekim “objektivnim” arhivskim snimkama.

 

Bilo je jako dirljivo nakon više od 15 godina dovesti te ljude ponovno u zgradu. Neki od njih su cijeli životni vijek ugradili u te pogone, imali smo priliku razgovarati s čovjekom koji je prvi dobio otkaz u čitavoj firmi, a čija je reakcija kad smo ga doveli u njegov stari ured bila, kroz suze, “kako su samo ovo uspjeli ovako išarati?”.

Film ima uvodni dio, izjave gradonačelnika, arhitekta, ravnatelja, u kojem kontekstualiziramo gradnju, planove, razloge takvog tipa intervencije. Kad smo napravili film nisam bio sretan s tim segmentom, ali danas je uvod u film spomenik zgradi koja nikada neće biti izgrađena. A glavni dio filma, svjedočanstva radnika, i dalje su vrlo dirljiv podsjetnik na lijepa i ružna vremena.

 

 

 

Možda ne tražite ciljano riječke kulturne teme, no te teme nalaze Vas. Snimili ste i dokumentarac “Kazalište, po riječki” 2010., za 125 obljetnicu zgrade, iz rakursa same građevine. Film je naručio HNK Ivana pl. Zajca, ali ga danas ne koristi u svoje promotivne svrhe. Koji pristup je korišten prilikom snimanja?

Tadašnja intendantica Nada Matošević zamolila me je da napravim dokumentarac jer nisu uspjeli namaknuti sredstva potrebna za cjelovitu monografiju, koju zgrada sigurno zaslužuje. Moj jedini uvjet je bio da ispričam priču o zgradi, a ne o programu, jer nema dovoljno kvalitetnih informacija o izvedenim predstavama prije 1945., a i film bi se lako pretvorio u nabrajanje naslova, autora i redatelja.

Uz izjave stručnjaka i sugovornika koji se sjećaju prvih predstava na hrvatskom jeziku 1945., obnove zgrade sedamdesetih godina, nešto arhivskog materijala i poigravanja s formatom razglednica (na starim riječkim razglednicama dominira zgrada kazališta), kroz film i zgradu vodi nas šef održavanja koji nam je otvorio sve skrivene prostore, od tzv. broda u temeljima zgrade do potkrovlja.

Film je mišljen kao promocija zgrade i, posredno, grada. Preveden je na četiri jezika, a reakcije publike nakon premijernog prikazivanja pred prepunim gledalištem Zajca bile su pozitivne. Nisam upoznat s planovima sadašnjeg intendanta za korištenje filma, koji je svakako u njihovom vlasništvu i oni mogu s njim raditi kako im je drago.

 

 

S udrugom Filmaktiv bili ste smješteni u prostore udruge Molekula u još jednoj bivšoj industrijskoj riječkoj zgradi “IVEX” na Delti, gdje 2015. nastaje dokumentarac “Delta: obilje umjetnosti”, nagrađen nagradom ArtVision na venecijanskoj Mostri 2015. za najbolji dokumentarni film u sklopu programa “Giornate degli autori”.

Filmaktiv je, uz Drugo more i još nekoliko organizacija, suosnivač Molekule koja se 2007. godine useljava u bivšu zgradu sad već pokojnog Istravina na Delti. Tamo smo djelovali do 2014. godine kada se selimo u Filodrammaticu i Palach, a u IVEX useljava desetak renomiranih riječkih vizualnih umjetnika mlađe i srednje generacije.

Godine  2015. Primorsko-goranska županija je, u sklopu međunarodnog projekta ArtVision, raspisala natječaj za dokumentarni film o odnosu umjetnika i njihovog radnog prostora. Mi smo se javili i u vrlo kratkom roku, prekratkom za naše pojmove, napravili polusatni film, koji je zatim dobio nagradu u sklopu tog projekta u off-off programu venecijanske Mostre.

Film pokušava uhvatiti odnose unutar vrlo heterogene grupe konceptualnih umjetnika, što je teško predočiti na platnu. Srećom, dobro se poznajemo, oni su bili vrlo kooperativni, i mislim da smo uspjeli ispripovijedati priču o suradnji, dijeljenju, zajedničkom radu i korištenju bivših industrijskih prostora.
A to su teme kojima se u Filmaktivu bavimo, na razne načine, već više od deset godina, i kroz edukacijske projekte, i kroz suradničke projekte s kolegama iz Zagreba, Pule, Dubrovnika i Knina, i naposlijetku kroz neke naše filmove.

 

 

 

Koliko dugo je nastajala “Pijana ulica” i kako?

Pred osam-devet godina doselio sam se u Pijanu ulicu, i namirisao dobru priču. Doslovno, jer mi je spavaća soba točno iznad jednog od kafića, a kako je ulica vrlo uska, osjećaj je kao da mi je cijela ulica u sobi.

Kroz razgovore s kolegicama iz Filmaktiva, ali i drugim prijateljima, iskristaliziralo se da tu možda postoji film. Raspisali smo priču i dobili novce od Grada Rijeke i Hrvatskog audiovizualnog centra, međutim je isplata sredstava malo kasnila, pa se i rad na filmu produžio. Srećom, jer je film zahtijevao da se radi duže od godinu dana koliko je uobičajeno. Tri i pol godine kasnije, priča je sazrijela.

 

 

Koliko se film bavi ljudima, a koliko samom ulicom? Ulica je i danas je puna svojih “oriđinala”, ali i sama se tijekom vremena promijenila: danas u njoj vidimo zatvorene dućane i kafiće. Neki novi prolaznici navraćaju u nju, otvorio se “hipsterski” kafić i trgovina zdrave hrane.
Je li ova ulica nositelj “riječkog identiteta”, za koji se često Rijeku proziva da joj nedostaje? Koliko gentrifikacija preuzima ovaj dio grada i što je njen uzrok?

Ovo je opservacijski dokumentarac, a možda je i neki uvrnuti turistički film. Ulica je živa, i pokušaj da se fosilizira u filmu je neka vrsta nasilja. Ćakule koje se tu čuju su zgodne, mudre svakodnevne misli, ali ako ih se stavi u film, one dobivaju previše na težini. Stoga smo odlučili izbjeći taj princip, imamo jako malo izjava, a i to malo što imamo pretežno je u offu.

Nismo htjeli pripovijedati životne priče, za to neka ljudi dođu sami tu i provedu vrijeme u razgovoru s drugima. Željeli smo prikazati ulicu u punini života, u sva doba dana i noći, kroz sva godišnja doba, kroz ljude i tende, kroz ptice i kišu i buru.

 

Koliko sam čitao o staroj Rijeci i razgovarao s poznavateljima, ljudima poput Rastka Schwalbe, čini mi se da je Pijana ulica možda najsličnija onome kako je nekad izgledao i živio riječki Stari grad, Citavecia.
To je uska kala s puno života, obrtima, oštarijama, robom koja se suši na tiramol, šarenim fasadama, tu se govori i hrvatski i čakavski i talijanski i fiumanski, često u istoj rečenici, tu svi svima žive pod nosom, svi se poznaju, i svi se nekako toleriraju. Stari grad je uništen u Drugom ratu i nakon njega, i u centru grada nema tog tipa urbaniteta, osim ovdje.

Gentrifikacija je proces koji se svuda događa, pa tako neminovno i u Rijeci, i u ovoj ulici. Rijeka nije turistički atraktivna kao Dubrovnik ili Split, a nije ni jako pomodna, pa vjerujem da će proces biti blaži nego u drugim gradovima.
Jedan novouređeni kafić i dućan zdrave hrane nisu prijetnja etabliranim kafićima sa stalnom klijentelom, a ni postolaru i frizerki.  To će sve doći na svoje, bit će točno onako kako ljudi prihvate.

Na kraju krajeva, možda baš ovaj film bude poticaj gentrifikacije, što ne bih želio, ali ustvari ne mogu kontrolirati. Bez želje da definiram riječki identitet, možda možemo govoriti o tome da je protočnost ljudi i ideja, akumulacija, miješanje različitosti, nježno primanje novoga u staro ono što čini Rijeku.

 

Snimanje filma i život u ulici podrazumijeva i donošenje nekih konfliktnih odluka. Recimo, u jednom trenutku sam shvatio da dva tipa pokušavaju provaliti u jedan poslovni prostor. Iako sam imao kameru, i iako je to super materijal za film, pustio sam kameru i zvao sam policiju koja je stigla u manje od minute, što su lopovi čuli pa su pobjegli prije nego su uspjeli ući. Kako je bio mrak, nisam im uhvatio lica, pa nisam mogao pomoći više od toga da je provala spriječena.

Drugom prilikom sam zvao hitnu jer se dva gosta, na kraju dana, nisu nikako mogla dići s poda. Cijelu večer sam pokušavao objasniti hitnoj pomoći da se jedan od njih ne može ustati, na kraju su ipak došli i čovjeka odvezli u bolnicu na nosilima, ozlijedio je kuk. To sam pak snimao, i to su vrlo duhovite situacije koje provlačimo kroz film.

 

Glazbu u filmu potpisuje Marjan Nećak , kako je došlo do suradnje, kako se odvijala i na što ste se usmjerili?

S Marjanom Nećakom surađujem u kazalištu već sedam-osam godina. Upoznali smo se kroz projekte Staše Zurovca, kojemu sam radio video scenografije za nekoliko divnih baleta. Marjan i ja se jako dobro razumijemo, on je puno puta bio u Rijeci (inače živi u Bitoli) i, kao i ja, zaljubljen je u Pijanu ulicu.
Njegov glazbeni senzibilitet je idealan za ovu priču, karnevalsko-kabaretski štih, malo Amarcord, malo Tom Waits, to nas je vodilo u stvaranju glazbe. Riječi pjesama koje Marjan izvodi sam napisao inspiriran pričama, pokojom riječi i rečenicom koje sam čuo u ulici, pa sve zapakirano u priču o nekom izmišljenom liku, koji je amalgam svih likova koji se tuda provlače.

 

Film nema linearnu naraciju, on je kružno posložen, i čak mislim da se može gledati u loopu. To se samo nametnulo, materijal se opirao ikakvom drugom načinu pripovijedanja. Ogroman posao u organiziranju priče i građenju odnosa napravila je montažerka Marta Batinić. Divno je imati priliku raditi s ljudima koji te razumiju, kao što sam ja imao sreću raditi ovaj film s Anom, Martom i Marjanom.

 

Večeras je premijera u Ljetnom Art-kinu, očekujemo lijepo vrijeme i veliku posjećenost. Planirate li prikazivanje i u Pijanoj ulici?

Interes za film je iznad svakog očekivanja, nadam se da ćemo opravdati taj interes i da će stanovnici, vlasnici firmi i stalni gosti biti zadovoljni, a naravno i ostali gledatelji. Postoji ideja da organiziramo projekciju in situ, mislim da bi to bilo interesantno, nadam se da ćemo i to realizirati, u suradnji s Art-kinom.

 

Osim dokumentarnog filma, surađivali ste i na većim filmskim produkcijama, a bavite se i kazalištem, potpisujete suradnju na scenografijama.

Od povratka iz Bologne, kroz prijateljstvo i suradnju s Radom Šerbedžijom, imao sam priliku ući u kazališni svijet, pa sam na poziv Mani Gotovac počeo suradnju i s riječkim Zajcem, i dalje s kazalištima po Hrvatskoj i inozemstvu.

Puno sam radio s Denijem Šesnićem, Stašom Zurovcem, Lenkom Udovički, glumicama Ksenijom Marinković, Katarinom Bistrović-Darvaš i mnogima drugima, to su ljudi uz koje sam strašno mnogo naučio.
Radio sam i na nekoliko dugometražnih filmova u Italiji i Hrvatskoj, i općenito, baš sam imao sreće: u gotovo dvadeset godina radio sam na samo dva projekta na kojima se nisam dobro osjećao, što je fenomenalan skor.

Otkako radim na Sveučilištu u Rijeci radim manje projekata, jedanaest godina freelance statusa me je iscrpilo, a predan rad u nastavi zahtijeva drugi tip koncentracije. Sada radim jedan do dva projekta godišnje, a sljedeći koji je potvrđen je nova suradnja s Marjanom Nećakom i Ozrenom Grabarićem, nova predstava koja izlazi za dvije godine i koje će, vjerujem, biti u rangu naše nagrađene mono-opere “Dnevnik jednog luđaka”.

 

Vaš posao je vezan i uz edukaciju, dugi niz godina putem udruge Filmaktiv, a sada i putem riječkog Sveučilišta. Što je bitno prenijeti generacijama koje dolaze, a vezano je uz film, grad, nasljeđe urbaniteta i kulture?

Najbitnije je prenijeti znatiželju. Svaki grad je vrelo priča, a Rijeka ima toliko ludih situacija da je to fenomenalno. Toliko ljudi iz tolikih kultura je prošlo ovuda i danas tu živi, a opet, mogla bi i nadam se da će biti još kozmopolitskija.

Civilno društvo, ograničeno resursima, radi veliki posao oko toga, a veliku ulogu ima i Sveučilište, da privuče ljude u grad, a da građanima pruži pogled u svijet, i u sebe.

 

 

 

Scenarist i redatelj: Marin Lukanović
Snimali: Marin Lukanović i Ana Jurčić
Montažerka: Marta Batinić
Skladatelj: Marjan Nećak
Obrada slike: Aleks Katunar
Obrada zvuka: Daniel Žuvela
Producenti: Marin Lukanović i Ana Jurčić
Produkcija: Filmaktiv