„Voljela bih vidjeti Tildu Swinton kako hoda s mojom torbicom!“

Za sve koji se sjećaju  43. Zagrebačkog salona, onda svakako znaju i za impresivan rad dizajnerice Patrizie Doné, koja se predstavila i osvojila zagrebačku publiku ručno rađenim torbama od dijelova starih Remingtonki, pisaćih mašina koje su obilježile 20-e i 30-e godine u Americi, preživjele Veliku depresiju i pritom zadobile kultni status. No njen rad nije samo poigravanje sa dopadljivim dizajnom retro elemenata, već veoma promišljen pristup dizajniranju odjeće koja nosi mnoštvo referenca iz povijesti umjetnosti, tehnološku kritiku u digitalnom vremenu i jednu pomalo nostalgičnu dimenziju rekonstrukcije djetinjstva. Iskustvo „kognitivne“ mode, Patrizia Doná je sekla u Rotterdamu na prestižnoj akademiji  Willem de Koning. Iako  na prvi pogled djeluje pomalo laboratorijski, jer upravo je takav naziv njenog ateljea, Donin rad pokazuje kako odjeća sadrži mnogo više nego li samo funkcionalnu i estetsku ulogu. Sada nas je ugodno iznenadila sa nastupom na Fashion.hr Industriji. Sa dizajnericom smo razgovarali o njenim radovima, viđenju mode, obrazovanju, a više pročitajte u nastavku:

Patrizia, imate neuobičajeno školovanje za modnu dizajnericu. Prvo ste završili povijest umjetnost i etnologiju u Zagrebu, a potom ste diplomirali na akademiji Willem de Koning  u Rotterdamu. Čini mi se da su dosta jake reference iz povijesti umjetnosti  i antropologije u vašem radu.  Koliko su ta polja pomogla u vašoj viziji mode, koliko je uopće bitno da dizajner danas interdisciplinarno pristupa modi?

Željela sam imati solidnu teoretsku bazu, studij na FF-u u Zagrebu, koji je ispunio ta očekivanja.

Upravo zahvaljujući  tim referencama iz povijesti umjetnosti čini se da su ideje koje stoje iza mojih radova čvrsto  uzemljene, postoje u odnosu na nešto. Lakše je i stvarati kada imaš  toliko bogatstvo informacija, u toj škrinjici s blagom uvijek možes posegnuti za nečim novim.

Više ne mogu ni zamisliti da radim drugačije nego interdisciplinarno; na Akademiji  gdje sam studirala postoje različiti odsjeci:  za modni dizajn, interijer, grafički dizajn, fotografiju, animaciju…kao i  savršeno opremljene radionice za metal, drvo, umjetne materijale i keramiku.

Studenti s različitih odjela često se udružuju radi nekog zajedničkog projekta; radionice su sa svim potrebnim materijalima i alatima na raspolaganju studentima.Užitak je studirati na  Akademiji gdje sve svoje zamisli mozeš realizirati pod istim krovom.

Kako izgleda obrazovanje i praksa u jednom od najjačih ateljea u Europi kod A.F. Vandevorstovih; jesu „dobri mentori“ bitni za formiranje vlastite svijesti o modi?

Sjećam se svog prvog susreta s belgijskom modom…u knjižnici Akademije uzela sam listati knjigu „Belgian fashion design“  gdje se javio osjećaj negodovanja i otpora, pitala sam se „čemu ovo?“  Trebalo mi je gotovo dvije godine da se oslobodim  starih klišeja, duboko ukorijenjenih modnih i estetskih definicija koje je diktirala talijanska moda, a koju smo mi bezuslovno prihvatili kao jedini autoritet. A onda kao da sam izašla iz krletke, s nekom vrstom olakšanja i novootkrivenog  prostora, rekla sam „zašto ne?“  Zašto moda ne bi mogla biti konceptualna?

Raditi  kod A.F. Vandevorstovih fantastično je iskustvo. U njihovom ateljeu s bolničkim inventarom i policama s knjigama Josepha Beuysa, Pine Bausch, osjećala sam se kao riba u vodi. Puno sam naučila. Bila sam uključena u sve segmente  procesa  nastanka kolekcije: od sakupljanja inspirativnog materijala, crtanja modela, izrade prototipova, posjeta tvornici gdje se producira kolekcija… i na kraju radila kao stilist tokom njihovih revija u Parizu.

Na trećoj godini studija modnog dizajna dobili smo gošću mentoricu Saskiu van Driemelen.  Između mene i  Saskie odmah je kliknulo. Dovoljna bi bila samo jedna njena riječ,  jedan mali input da se pokrene lavina novih ideja ….pod njenim mentorstvom izradila sam kolekciju od najlonki „Filigrane“ , za koju su svi profesori oduševljeno rekli da je to prava „haute couture“ kolekcija. Dobri  mentori  JESU bitni.

Tijelo kao stroj, pomalo zazorni  objekti  u funkciji sputavanja ženskog tijela. Gotovo da tematizirate Freudov termin „nelagode“ u kulturi, koji je osobito vidljiv u radovima SOUVENIRS D’ ENFANCE .  Koliki je performativni potencijal u vašoj odjeći?

Tema  moje završne kolekcije „ Suveniri djetinjstva-manufaktura Automata“ proizašla je iz  bunta  protiv društveno prihvaćene definicije „ženstvenosti“ i „lijepog“ , diktature idealnih proporcija i „dobrog ukusa“, gušenja osobnosti . Na dubljoj , osobnijoj razini , ovdje se provlači  psihologija žene , odrasle žene koja duboko u sebi odbija svijet odraslih i „vuče“ sa sobom suvenire djetnjstva kao svoje rudimente.  „Performativno “ je u ovoj kolekciji zasigurno prisutno, ideja je i bila da se s ovima „Automatima“ uradi performance, ali čak i kada ove lutke ne rade ništa, one ipak „govore“.

Izuzetno delikatne torbe Hommage a Remington predstavili ste na 43. Zagrebačkom salonu na kojem ste dobili i nagradu, a nazivate ih „objektima za nošenje“. Otkud takva fascinacija Remington pisaćom mašinom?

Prvu Remingtonku našla sam na na open air marketu u Rotterdamu, primjerak iz 1930. Fascinira me njena savršena mehanika i visoko estetizirani dizajn. Svaku mašinu dekonstruiram s puno poštovanja i ljubavi, kao da je živući organizam. Jednom kad je mašina „otvorena“ , danima se bavim pronalaženjem tehničkih rješenja, kako od ready madea napraviti ready to wear, jer svaka mašina priča je za sebe….

Često tematizirate odnos tehnologije i tijela,  mode i tijela pa onda i tehnologije i mode.  Koliko koristite suvremene tehnologije u samom procesu proizvodnje odjeće, ili ste više okrenuti ručnom radu?

Od suvremene tehnologije zanimaju me materijali, ne samo tkanine u modnom dizajnu već  svi ostali marerijali: metal, guma, epoxy smola, polyester….volim eksperimentirati, volim kombinacije naoko nespojivih materijala.

Ručni rad slavim. Moj tata dolazi iz Venecije (Murano) tako da sam odrasla u prisutnosti „Lavorazioni  Artigane“.  Svi moji radovi su ručno izrađeni  unikati.

Koliko je vaš „laboratorio“ eksperimentalan,  može li se u modom svijeti „živjeti“ od eksperimenata?

Na ovo pitanje odgovorit cu citatom Eve Hesse:“ I have learned anything is possible… That vision or concept will come through total risk, freedom, discipline. I will do it“

Tko je idealni korisnik/korisnica vaše odjeće i dodataka?

Ja! ( šalim se, zadnjih godina hodam u trenirkama).

Idealni korisnik je svatko koga moj uradak „osvoji“…voljela bih vidjeti  Tildu Swinton kako hoda s mojom torbicom.

Vaš rad je prepoznao i Gijs Bakker, nizozemski dizajner i suosnivač Drooga. Kako je došlo do te suradnje i jeste li zadovoljni  rezultatima?

Bila sam izabrana za projekt  “Red light design” . Idejni  pokretač  ovog projekta je “Droog”  design. U popularnoj  crvenoj četvrti,  nekoliko izloga s prostitutkama pretvoreno je u ateljee za umjetnike i dizajnere. Tako sam i ja dobila jedan “crveni” atelje u kojem sam mogla živjeti , raditi i prezentirati svoj rad. Droog je bio zainteresiran za konkretniju (produkcijsku) suradnju, ali ja tada nisam bila spremna…ta vrata su jos uvijek otvorena.

Radite u inozemstvu, u Hrvatskoj vas viđamo mnogo rjeđe. Možete li navesti neke prednosti i mane rada u inozemstvu?

U inozemstu se stanovništvo dijeli na autohtono i alohtono („došljaci“). Kao pripadnik ove potonje skupine, morala sam se trostruko truditi i dokazivati svoje kvalitete da bi me priznali. S druge strane sviđa mi se njihov  profesionalan i odgovoran odnos prema radu. Nema zakulisnih igara, dogovori se poštuju i uvijek znaš na čemu si.

Predstavili ste se na Fashion.hr Industriji, kakvi su vaši dojmovi- možete li istaknuti nekoga tko vas je zaintrigirao i je li ta manifestacija zaista put do pokretanja hrvatske modne industrije?

Za pojavljivanje na Fashion.hr-u mogu zahvaliti mladoj studentici studija„Teorije mode“ na TTFu, Ivani Čuljak. Ivana me zamolila da vodim radionicu na Fashion.hr-u, kasnije me predstavila direktorici sajma Martini Pandžić Skoko koja je „prepoznala“ moj rad i ponudila mi mjesto izlagača. S obzirom da nikad prije nisam sudjelovala na sličnom komercijalnom eventu, nisam  imala nikakvih očekivanja.  Posjetitelji su oduševljeno reagirali na moje accessoriese, torbice izrađene od dijelova starih pisaćih mašina pobudile su u njima djetinju nostalgiju. Ova trodnevna manifestacija donijela mi je brojne kontakte, kao i narudžbe za accessoriese. Osobno sam vrlo zadovoljna rezultatima. Generalno gledajući, Fashion.hr  još  je u povoju, to su počeci koji obećavaju, jer  iza Fashion.hr-a stoji tim mladih i pametnih ljudi koji ovaj posao rade s velikim entuzijazmom. Mislim da bi organizatori trebali pitati izlagače kakvo je bilo njihovo  iskustvo izlaganja na sajmu i svakako taj  feedback uvažiti  za buduće realizacije  Fshion.hr Industrije.

Fashion.hr Industrija ima potencijala  da postane jedna od top manifestacija koja će nuditi kvalitetu, raznolikost i inovativnost u dizajnu, platformu za susret izlagača (dizajnera)  i industrije (potencijalnih investitora/ulagača) te vrvjeti od posjetitelja.

Tamo ste vodili i radionicu „Ready made postaje ready to wear“. Je li to put do samoodrživosti koje nam kronično nedostaje u društvu?

Radionica je bila jako dobro prihvaćena, nadam se da sam bar malo uspjela odškrinuti neka „druga“ vrata….

Možete li komentirati hrvatsku modnu nesklonost avangardi?

Ono što se vidi na ulicama centra grada je uniformiranost koju prati smrtna dosada. Robovanje modnim trendovima i provjerenom  „dobrom ukusu“. Gotovo da se i ne nailazi više na iskorak pojedinca (a kamoli grupe) iz mainstreama. Ne razumijem zašto je tomu tako. Niska razina svijesti i cajke?! Pitam se dokle i što je potrebno za buđenje iz ove noćne more?

Na kojim projektima trenutačno radite?

Nakon pojavljivanja na Fashion.hr-u, „zapljusnule“ su me narudžbe za torbice i ostale modne dodatke, pa trenutno to odrađujem. Krajem godine počet ću raditi na projektu “Remembering my past lives“. Radi se o mojoj prvoj samostalnoj izložbi u rujnu iduće godine u galeriji Ulupuh u Tkalčićevoj. Paralelno ću raditi na još jednoj samostalnoj izložbi koja će biti predstavljena  također iduće godine,  u galeriji HDD-a. Po prvi puta ću javno predstaviti kolekciju „Filigrane“, delikatno izrađene haljine od najlonki. Kolekciju ću nadopuniti „komercijalnim izvedenicama“, nosivim odjevnim predmetima čiji će krojevi  jasno  upućivati na formu hulahopki.

Više o radu Patrizie Doné pogledajte ovdje