
Potreba da se premosti glavna obilaznica Pariza rezultirala je jednim zanimljivim projektom kojem je zadatak bio uvažiti postojeći intenzivni promet automobila, kojeg je očito nemoguće izmjestiti, i povezati susjedne četvrti Lilas i Pre Saint Gervais, s naglaskom na zelenilo, komunikaciju te vizure pješaka i biciklista.




Program je zapravo definiran kroz input od strane njegovih stanovnika koji su poželjeli konačno uživati u dostojnoj kvaliteti života i znatno humanijem urbanom okolišu. U principu su zamislili mjesto gdje će moći uživati u prirodi, šetati, vrtlariti, igrati se, i zapravo dobiti i prirodu i mir koji im je suvremenim načinom i tempom života sve manje dostupan.
Tim urbanista i krajobraznih arhitekata ciljano je razradio ideju rješenja čitave zone definirajući poziciju i veličinu samog vrta, kao i poziciju autobusnog čvorišta te principe pješačkih ruta.


Natječajem je odabran Jardin Serge Gainsbourg kojim je teza da priroda mora pronaći svoje mjesto u gradu te da je jedini održivi način razmišljanja samo dodatno povećavati njezinu ulogu na više nivoa, našla svoju punu primjenu u ovom projektu.

Tako se kišnica skuplja s prometnica i krovova zgrada na način da puni centralno jezero povezano s velikim podzemnim spremnikom koji služi kao izvor vode za vrt. Organizacija vrta je fleksibilna budući da je uzeta u obzir naknadna modifikacija koja će se sigurno dogoditi korištenjem vrta, intervencijom stanara, ili jednostavno ako vjetar nanese sjeme neke nove biljke.

Ruta povezivanja je jednostavna i fluidna, a s vidikovca se pruža pogled na čitavi Pariz, ali i na samu obilaznicu budući da cilj nije bio skrivanje nečega, nego povezivanje naselja kao odgovor na zatečenu situaciju.




Vrt je organiziran oko velikog centralnog otvorenog prostora, prostora koji je namjerno ostavljen prazan kao posveta klasičnom travnjaku. S obje strane te netaknute livade raste gusta vegetacija. Vrtovi su organizirani uz glavnu os pa se tako sa svake strane nižu različite teme ispod stabala: dječji park, prostor za čitanje, vrtlarenje, i sl.

Nije koncipiran kao dekorativni element, već kao odgovor na situaciju, predviđajući najrazličitije situacije moguće. Svaka zona vrta nudi nove mogućnosti, a biljku možeš zasaditi bilo gdje, čak i na zidu uzduž glavne osi.

Iako je tek nastao, iznenađujuće mnogo ljudi su već otkrili vrt kao oazu mira blizu njihova doma, što zapravo nije ni čudo budući da nudi jedno novo iskustvo, zapravo malu revoluciju u načinu života i proširenju, često skromnog, životnog prostora. Stanari kažu kako svakodnevno prolaze kroz vrt, ponekad čak i ako to znači izabrati nešto duži put do posla, i isprobavaju niz različitih aktivnosti, od jutra do mraka. Tijekom noći, vrt je zatvoren i minimalno osvjetljen.




Podizanje ekološke svijesti i zanimanje za temama povratka prirodi te oživljenja vrta kao mjesta zajedništva, već je neko u fokusu interesa sve većeg broja ljudi, što se očito može pripisati ubrzanom tempu života koji ljudima ne ostavlja dovoljno vremena za same sebe i u konačnosti uzrokuje otuđenje. Zato su ovakvi projekti uvijek prepoznati kao dobar put, odnosno reakcije okolnih stanara koje uslijede gotovo su uvijek pozitivne.
fotografije Nicolas Waltefaugle
Krajobrazno uređenej: Territories
Arhitektura: Matthieu Gelin & David Lafon Architecte