Javno dobro trebamo braniti svakodnevno
Nemogućnost slobodnog poimanja prostora odraz je naših svakodnevnih navika te straha od autoriteta koji nam nalaže da za svaku akciju moramo tražiti dozvolu
Prošli tjedan završena je višednevna radionica “Vježbanje nenastanjivih prostora” koju je naša sugovornica, Selma Banich, kako kaže “moderirala” u sklopu UrbanFestivala 13. Na samoj radionici, učesnici su mapirali i koristili zagrebačke trgove van zadanih normi ponašanja i korištenja. Na neki način, radionica je imala za zadatak otkriti kako još možemo koristiti prostor koji je nominalno javan, a praktično uvjetovan komercijalizacijom i strogo postavljenim pravilima. “Redefiniranju” ponašanja mogli su, a ponekad i jesu, pristupiti i drugi korisnici trga. Učesnici su tako ispijali kave u krilu Meštrovićevog Tesle, koristili crvenu granitnu kocku na Europskom trgu kao površinu za lijepljenje poruka i natuknica, čitali na mjestima gdje se prolazi i besplatno sjedili i razgovarali tamo gdje možemo samo platiti ili proći. Sve zabilježeno, snimljeno i napisano, bit će objavljeno u završnom dokumentu koji će izdati Blok u suradnji sa Selmom Banich i učesnicima.
Radionica je povod našeg susreta sa Selmom s kojom smo razgovarali o “vježbanju” prostora, imaginiranju kolektivne akcije i pojedinačnog ponašanja i zašto nakon spektakla pobune način na koji koristimo javni prostor ostaje vjeran istim normativima kao i prije nego što smo se pobunili. Točnije, zašto ga moramo uvijek iznova vježbati. Potom, na kakve uvjete rada pristajemo i što za umjetnika znači ostati doma umjesto otići van? Je li bitnije prenositi znanje o prostoru ili izvoditi već pripremljene stavove u prostoru? Kao i na koji način moramo prilagoditi umjetnički rad zahtjevima fondova koji nam omogućavaju pojedinačnu egzistenciju uz gotovo potpuni izostanak solidarnosti?
Radionica koju si organizirala u sklopu UrbanFestivala bazirana je na tekstu Georga Pereca “Vrste prostora”. Perec u njemu definira nastanjivo kao javni prostor svakodnevnice u izostanku spektakla. Zašto je onda ime radionice “Vježbanje nenastanjivih prostora” i zašto baš “vježba”?
Kada su me kustosice Ivana Hanaček i Ana Kutleša pozvale da osmislim radionicu za UrbanFestival 13: Natrag na trg!, koji je u cijelosti posvećen temi trga, morala sam si priznati da o fenomenu trga u kontekstu suvremenog grada ne znam gotovo pa ništa izvan postojećih, poopćenih definicija njegove namjene, značenja i oblika reprezentacije. Ako se složimo da je urbanizam samo ideološko planiranje prostornog potencijala i oblik kontrole pojedinca i društva putem ekonomskog sustava koji nas izrabljuje (R. Vaneigem), pozvani smo pružati mu otpor. Istraživati, iščitavati i zamišljati prostor izvan polja reprezentacije, mimo zadane mu funkcije i naše uloge u njoj. Pozvani smo vježbati ga.
Za Perecov tekst „Vrste prostora“ saznala sam igrom slučaja. U fazi istraživanja i pripreme materijala za radionicu vratila sam mu se ponovo, iščitavajući ga iznova. Odmah mi je bilo jasno da je doslovan, fizički povratak na trg jedini pristup i metoda rada koja me zanima. Kada smo prvi dan radionice sjeli u prostor i počeli s vježbom promatranja, kvadrat prostora – arhitektura prijezira i prijetvornosti, dobila je šansu postati imaginiran prostor kruga.
Možemo li parafrazirati Perecovu rečenicu: “Nije skandalozna eksplozija u kopu rudnika, skandalozno je to što netko mora svaki dan silaziti u kop” na način da kažemo da po pitanju javnog prostora nije skandalozno to što se on privatizira, nego to što nad njim nemamo kontrolu, štoviše, ne znamo kako ga koristiti?
Da, točno. Treba nastaviti vraćati se konceptu javnog prostora, istražujući ga ovako kako to Perec radi u „Vrstama prostora“. Promatrati ga, bilježiti, nadovezivati se, imaginirati, igrati se i učiti. U tom smislu rad i kontinuirano bavljenje fenomenom trga koje predlaže UrbanFestival smatram dragocjenim. Prilikom za daljnje sondiranje, rekla bih čak i eksperimentiranje s mogućim odgovorima na to pitanje. Nemogućnost slobodnog poimanja prostora odraz je naših svakodnevnih navika (posebno onih potrošačkih) te straha od autoriteta koji nam nalaže da za svaku akciju izvan normativno prihvatljivog ponašanja moramo tražiti dozvolu. Proces po-osvještavanja vlastite uloge u kreiranju javnog prostora leži ponajviše u individualnom naporu svakoga od nas da se odmetne, da odbije nametnute društvene uloge, da odbaci pripitomljavanje zbog kojeg smo, kako si to utvrdila, pristali sići u kop na samome početku.
U svom radu često pretpostavljaš proces ishodu. Kakav je onda proces rada u radionici, tko je autor, kako ste je vodili, tko su bili učesnici?. Naime, nisi odabrala izvesti vlastiti performans na trgu, nego rad u grupi. Je li sam taj izbor kolektivnog rada bitan za temu radionice?
Kustosice Ivana Hanaček i Ana Kutleša su predložile radni format; radionicu za izvedbene umjetnike, i time nam otvorile mogućnost da se bavimo fenomenom trga izvan reprezentacijskog okvira i bez pritiska da moramo proizvesti neki zaključak. Radionicu sam pokušala oblikovati tako da joj je moguće pristupiti bez prethodnog znanja te ju usmjeravati iz iskustva vlastite izvedbene prakse i prema trenutnim interesima. Svakodnevno smo radili na nekoliko različitih lokacija, izvodeći vježbe samostalno i/ili u manjim grupama, da bismo se ponovo vraćali u grupu dijeleći jedni s drugima iskustvo dana. Ja sam za vrijeme trajanja radionice imala moderatorsku, rekla bih logističku ulogu koordinatorice radionice. Ivana i Ana su napravile uvod u temu trga i opskrbljivale nas s literaturom stvarajući privremenu on-line knjižnicu. Osim proizvodnje iskustva uvjetovane samim formatom radionice, sva konkretna građa i istraživački materijal nastajao je kolaborativnim radom učesnika radionice. Njega ćemo pokušati sistematizirati i podijeliti s drugima u obliku jednostavne publikacije; mape zabilješki, skica i prezentacijskih formata u nastajanju.
UrbanFestival ove godine stavlja trg u centar pažnje, trg kao poprište spektakla prosvjeda, trg kao mjesto vidljivosti nezadovoljstva, no ono što se možda može prepoznati danas je da trg isto tako postaje prostor na kojem je moguće reprogramirati način na koji se organiziramo. Preko Syntagme u Ateni do Puerta del Sol u Madridu pa na kraju i Varšavske ulice, trgovi postaju mjesto alternative u solidarnosti i organizaciji pobune. Ova radionica, na neki način, poziva da redefiniramo buržoaski gradski trg?
Dokle god je iluzija da smo zajedno jedino što nam je zajedničko, gradski trgovi će ostati tek prolazna, površna mjesta susreta i simulacije javnog prostora gdje branimo tek buržujske slobode. Javno dobro i resurse trebamo braniti svakodnevno i bez posebnog povoda, pokrovitelja ili organizacije (iza) pobune. Kada govorimo o istraživanju veze izvedbenih praksi i javnog prostora, možemo govoriti i o procesu koreografiranja zajednice pa se tako ova radionica samo nastavlja na mnoge druge i samo je jedna u nizu pokušaja da preispitamo kako, gdje i pod kojim uvjetima odabiremo biti zajedno.
Spomenula si mi u razgovoru da želite dokumentirati ono što je učinjeno i na neki način ostaviti trag znanja. Što u vremenu u kojem se umjetnik mora svaki put iznova definirati kao kreativna jedinka, znači želja da se ostavlja i prenosi znanje kolektivu i budućnosti?
Ako se složimo da su sve razlike između nas umjetne i kao takve proizvod su civilizacije, znanje i vrijednosti proizašle iz ove radionice, pa tako i svake druge, neotuđivo su naše. Moja je dužnost i obaveza učiniti sve što je moguće da trag tog znanja bude dostupan svima. Ne pristajem na ulogu kreativne radnice koja posustaje pod pritiskom te svoju egzistenciju pretvara u karijeru, podilazeći time neoliberalnoj politici koja, diktirajući ekonomske i estetske trendove, umjetnost i kulturu pretvara u robu. Vjerujem da je moguće osigurati osobnu egzistenciju bez kompromitiranja vlastitog integriteta i komodifikacije šireg kritičkog diskursa.
Što za tebe znači rad u mjestu u kojem živiš ukoliko uzmemo u obzir da se većina umjetničke prakse i egzistencije umjetnika dešava putem rezidencija, tj. izmještanja?
Rijetko se odlučujem za rad u rezidenciji, posebno ako se radi o mjestu ili kontekstu kojeg ne poznajem dovoljno dobro, uopće ne poznajem ili me ne zanima. Naravno da izmještanje rada u neki novi kontekst pretpostavlja individualne napore i vrijeme uloženo u istraživanje te kontinuirano učenje. Katkad to izmještanje može biti korisno i otvara neke nove perspektive i pristupe kreativnom radu, no u većini slučajeva, nažalost, radi se o vrlo površnome umrežavanju, interesnim suradnjama koje rijetko kada produbljuju načete odnose, umjetnicima koji su u prolazu, a nigdje doista doma.
Fotografije: Damir Žižić
