Kome pripadaju ulice?
Sjeća li se tko još vremena kada smo kao djeca svoje slobodno vrijeme provodili na ulicama, vozili bicikle, igrali na balun te se skrivali po vrtovima i garažama susjeda igrajući kukalo? Roditelji su nas onda slobodno puštali iz kuće, sami bismo pokucali prijateljima na vrata ili ih dozivali pod prozorom te organizirali svoje slobodno vrijeme, igru. Briga roditelja da se djeci šta ne dogodi na opasnim ulicama gotovo da je ubila ovakav način igre, igra je danas brižno planirana te nadgledana od starijih.
Danas djecu na ulicama viđamo gotovo isključivo u pratnji roditelja. Osim brige za sigurnost, tu je i briga za budućnost djece koja sve više opterećuje roditelje. Od najranijih dana već se razmišlja o upisu na fakultet i budućem zaposlenju. Tako djeca svoje slobodno vrijeme sve više provode ozbiljno trenirajući nogomet, vježbajući balet, svirajući harfu i učeći strane jezike od najmlađih dana, i to uz sve zahtjevniji program obaveznog obrazovanja. Za učenje kroz slobodnu igru te upoznavanje s prostorom grada u kojem žive upravo na njegovim ulicama ima sve manje vremena. Naravno, dio krivice imaju i ulice same, one su danas u potpunosti prepuštene automobilima. Ali ne treba zaboraviti da ulice čine većinu otvorenih javnih površina u našim gradovima i kao takve imaju veliki potencijal za razvoj zajednice kao mjesta susreta, druženja i igre. Dakle, njihova uloga nije isključivo omogućavanje urbane mobilnosti.
Do tog zaključka su došle Alice Ferguson i Amy Rose iz Bristola. Susjede i majke male djece, prisjetile su se slobode u kojoj su same odrasle te su za svoju djecu, kao i svu onu iz susjedstva, organizirale tri sata igre i druženja na ulici koja je u to vrijeme bila zatvorena za promet. Događaj je bio toliko uspješan da se nedugo nakon toga rodila inicijativa Playing Out koja se, sada već godinama, uz podršku gradskog vijeća, zalaže za rezidencijalne ulice u kojima je moguća igra i druženje. Danas je u projekt uključeno šezdesetak ulica u Bristolu, te se ideja polako širi i cijelom Velikom Britanijom.
Iz inicijative pojašnjavaju da slobodna igra na ulici donosi djeci više koristi od strukturirane, organizirane igre u za to označenim prostorima. Kroz igru na ulici djeca uče o samoorganizaciji, grade društvene odnose sa susjedima te upoznaju gradski prostor u kojem žive. Tu ima i rizika, ali upravo same rizične situacije pomažu djeci da se samostalno nauče nositi s njima. Ako iz toga tko i izađe s ogrebanim koljenima ili se zamjeri neraspoloženom susjedu, iskustvo je zasigurno vrjednije od moguće štete. A od ulica kao prostora zajednice profitiraju i odrasli. Tu se formira lokalna zajednica, pokreću i druge inicijative, a život u ulici postaje ugodan. Sigurnost se polako vraća u grad jer ulice u kojima se odvija život odvraćaju kriminal i ostale oblike nedrušvenog ponašanja. Nadalje, iz inicijative pojašnjavaju da im cilj nije ukloniti automobile s ulice. Oni samo traže model u kojem bi ulice ravnopravno koristila djeca i odrasli, biciklisti i automobili. Playing Out tako postaje kampanja za jednakost sviju na ulicama.
Kad idući put napustite svoj dom i spustite se na ulicu, dobro ju promotrite i zapitatjte se kome ona pripada. Prepoznavanje problema prvi je korak u njegovu rješavanju. Maštanje o drugačijoj ulici može se i ostvariti. To nam je pokazala inicijativa Playing Out iz Bristola.
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektoničkih medija
