Ljudski zoološki vrt
Kada se Kristofor Kolumbo 1492. godine vratio u Španjolsku i kraljevskom dvoru predstavio šest “Indijanaca“, započela je duga povijest prakse izlaganja egzotičnih i drugačijih ljudi koja je svoj puni zamah doživjela kao zabava za najšire mase u 19. stoljeću, a trajala je i u 20. stoljeću.
Upravo je to tema izložbe koja se prošlog tjedna otvorila u pariškom muzeju Quai Branly. Izložba pod nazivom L’invention du sauvage (Nastanak divljaka) razotkriva povijest žena, muškaraca i djece koji su iz Afrike, Azije, Oceanije i Amerika dovođeni na “Zapad” kako bi bili pokazivani u cirkuskim točkama, kabaretskim izvedbama, sajmovima, zoološkim vrtovima, paradama, rekonstruiranim selima pa i na svjetskim te kolonijalnim sajmovima.
Predstavljeni kao kanibali, polugoli Afrikanci glođu kosti u lažnim plemenskim selima na sjeveru Francuske; djeca američkih starosjedioca predstavljaju se na sajmovima; obitelji iz Azije i Oceanije smještene su u kavezima po europskim zoološkim vrtovima i rasplesani pripadnici Zulu plemena na londonskim pozornicama, samo su neki od primjera masovne zabave koja se organizirala u zapadnim kulturnim krugovima sve do sredine prošlog stoljeća. Zadnji takav šou predstavljao je seljake iz Konga u Belgiji, iz ne tako davne 1958. godine.
Izložba po prvi puta cjelovito sagledava fenomen kolonijalističkih politika te ga dovodi u izravnu vezu s stvaranjem i zagovaranjem teorije o rasnoj nadmoći bijele rase. Glavni kustos izložbe, Lilian Thuram (nekada francuski nogometni reprezentativac, a danas aktivist na polju antirasizma) izjavio je da izložba objašnjava porijeklo rasističke misli i straha prema drugačijem koji je i danas prisutan u društvu: “Na izložbi možete vidjeti povijest, ali nažalost, posljedice te povijesti snosimo i danas.” Zbog toga je bio duboko iznenađen kad je vidio da hamburški zoološki vrt i danas u predvorju ima skulpture Indijanaca i Afrikanaca koje podsjećaju na dane kada su bili zajedno sa životinjama izloženi u kavezima.
Dok je većina ljudi uključena u ovaj kolonijalni vid zabave ostala anonimna i zaboravljena, na plakatima i drugom materijalu nalaze se i neka imena koja su svoju slavu “divljaka” stekli u ovakvom svijetu zabave. Saartjie Baartman, žena iz plemena Hotentota, prikazivana je u Londonu i Parizu kao Hotentotska Venera, a Londončani su je ismijavali izrazom “Debelo dupe“. Pigmejac Ota Benga bio je izložen u kavezu s majmunima u njujorškom zoološkom vrtu prije nego je prebačen u sirotište za “obojene”, a dlakava žena iz Laosa poznata kao Krao, krajem 19. stoljeća prikazivana je kao izgubljena poveznica između čovjeka i orangutana.
Da su izloženi “divljaci” ljudi kao i mi, potvrđuje njihova veza s današnjim generacijama. Na izložbi su i pra pradjedovi Christiana Karembeua, Thuramomovog suigrača. Oni su 1931. godine došli u Pariz iz Nove Kaledonije kao ambasadori, no završili su u kavezu Jardin d’Acclimationa gdje su pripadnici različitih naroda bili prikazivani kao divljaci, te su nakon toga bili predstavljani u Njemačkoj kao kanibali.
Ova izložba dio je trenda o propitivanju iskorištavanja ljudi u svijetu zabave. Na tom tragu je i film Crna Venera Abdellatifa Kechichea iz 2010. godine koji donosi filmsku priču o gore spomenutoj Saartjie Baartman.
