Ministarstvo konfuzije

U petak, 1.ožujka u Studentskom centru u Zagrebu održana je javna rasprava na temu prijedloga izmjena Zakona o elektroničkim medijima.

Ova rasprava pobudila je velike polemike i neslaganja oko prijedloga, prvenstveno što se dogodila mimo proceduralnih pravila i svakako bez pravovremenog uključivanja svih aktera. Naime, prijedlog izmjena Zakona već je prošao prvo čitanje Radne skupine u Vladi i pri dolasku u Sabor na Odboru za informiranje, informatizaciju i medije ustanovljeno je da nije održana javna rasprava. Pa se eto, ista održala u petak, otkrivajući brojna neslaganja i potvrđujući da prijedlog nije kvalitetno razmotren i da je svakako bilo ishitreno isti dati na izglasavanje u Sabor. Pitanje koje se postavilo je da li je javna rasprava održana samo „pro forme“ radi ili se zaista željelo provjeriti mišljenja te eventualno razmotriti povlačenje prijedloga. Pretpostavka je da je prijedlog požuren kako bi pri ulasku Hrvatske u EU izmijenjeni zakon priznat kao „zatečeno stanje“ te time ne bi trebao prolaziti puno dužu proceduru izmjene zakona.

Prijedlog izmjena Zakona (skraćena verzija) kaže da bi se iz Fonda za pluralizam, koji je financiran iz 3% prihoda od HRT pristojbe, što godišnje iznosi između 30 i 35 milijuna kuna, sada, osim projekata lokalnih i regionalnih profitnih i neprofitnih televizija (od čega je samo jedna neprofitna televizija) i radija (upisanih u Agenciju za elektroničke medije) sada financirali i projekti elektroničkih publikacija, ali isključivo onih iza kojih stoji neprofitna organizacija odnosno udruga. Profitni elektronički mediji (d.o.o.-i) u ovom obliku zakona ne bi imali pravo aplikacije na sredstva Fonda za pluralizam.

Ovdje je također potrebno istaknuti da je sadašnji važeći zakon izglasan 2004. godine te od tada nije mijenjan. Gosp. Živković iz Ministarstva kulture je zanimljivo rekao da tada, 2004.godine, elektronički mediji u Hrvatskoj nisu postojali u značajnijem obimu pa tako nisu mogli ni biti niti uključeni u Zakon. (?!?)

Vratimo se na jučerašnju javnu raspravu. Ista je imala dva dijela, i jednako tako, rekli bismo, bila veoma precizno isplanirana. U prvom dijelu izlagali su Martina Jurišić i Milan F. Živković ispred Ministarstva kulture, Damir Hajduk iz Vijeća za elektroničke medije, prof.dr.sc. Zrinka Peruško sa Fakulteta političkih znanosti, Toni Gabrić iz neprofitne organizacije H-Alter, Denis Mikulić iz Nacionalne udruge televizija (NUT) i Željko Matanić iz Hrvatske udruge radija i novina. Temeljno pitanje koje su svi iz «profitnih» i trenutno nepoželjnih medija željeli znati je „Zašto samo neprofitni mediji imaju mogućnost aplikacije na Fond za pluralizam?“ što je također bio i naziv jednog od slide-ova Živkovićeva izlaganja. A objašnjenje je slijedeće:

1. Zbog njihovog potencijala
2. Zbog nepostojanja strukturne potpore njihovu razvoju
3. Zbog ograničenih sredstava Fonda

Plijeni jednostavnost misli savjetnika za medije Ministarstva kulture. U redu, neprofitni mediji mogu imati potencijal, ali  po čemu onda takva kvalifikacija isključuje profitne medije?! Nadalje, savjetnik tvrdi da ne postoji strukturna potpora njihovom razvoju. U Hrvatskoj postoji Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva (od ove godine cca 3.000.000,00 kuna koje je Nacionalna zaklada dobivala iz sredstava lutrije za neprofitne medije prebacuje se u nadležnost Ministarstva kulture i može se očekivati da će ona i dalje biti namijenjena samo za udruge, pa je tim više nerazumnija odluka da se povrh toga samo istima otvore i sredstva Fonda) , Fond za civilno društvo Ureda Svjetske banke, Zaklada Kultura nova pa onda i Balkanski kulturni fond (EU fond) na koji također kao voditelji projekta mogu aplicirati samo neprofitne organizacije. Pa eto, gosp. Živković je svejedno zaključio kako iste nemaju dovoljno potpore. Također, kao jedan od razloga naveo je kako u nevladinim organizacijama djelatnici i suradnici djeluju volonterski (?!?) iako se u tom trenutku mi pitamo od čega onda ti jadni ljudi žive. Na postavljeno pitanje kada misli da će se provesti temeljito istraživanje stanja i Zakon temeljito izmijeniti, odgovorio je da bi to trebalo biti do kraja ove godine što, poznavajući praksu EU, neće biti moguće ni u slijedeće dvije godine.

Gosp. Hajduk iz  Agencije za elektroničke medije je trebao prezentirati stav Agencije na prijedlog izmjena zakona no umjesto toga svi sudionici mogli su čuti detalje o radu Agencije uključujući koliko ima ženskih, a koliko muških osoba zaposlenih u Agenciji, koje su stručne spreme, a na kraju se tek kratko osvrnuo na problematiku Fonda za pluralizam, ali više sa stajališta rada Agencije gdje je bilo navedeno kako treba definirati „elektroničke medije“, kako treba definirati „proizvođače neprofitnog AV i/ili radio programa“ te kako nedostaje način raspodjele sredstava te načela kojim se treba voditi prilikom određivanja količine sredstava po pojedinim kategorijama korisnika. Ako je ovo problem Agencije, postavlja se pitanje po kojim su kriterijima posljednjih 6 godina, koliko Fond za pluralizam postoji, podijelili preko 230 milijuna kuna. Prof. Peruško dotakla se definicije pluralizma (vanjski i interni i posljednjih godina 3. pluralizam koji uključuje publiku na temu raznolikosti), ali istaknula je i jednu zanimljivu činjenicu, a to je da su tzv. novi Media community (organizirani najčešće u civilno društvo) posljednjih godina poprilično „pritiskali i lobirali“, što je djelomično vidljivo i na ovom primjeru prijedloga izmjena zakona. Također, istaknula je kako je cijela bit Fonda za pluralizam zadovoljenje javnog interesa te da se do sada efekt financiranja komercijalnih medija nije mjerio. Tu se logično postavlja pitanje: a zar se efekt financiranja neprofitnih mjerio?

Gabrić, koji je kao predstavnik neprofitnih medija, morao obraniti svoju poziciju rekao je kako je novinarstvo javno dobro te kako u Hrvatskoj postoji mentalitet oportunizma i kako je profitni medijski sektor u Hrvatskoj, koji je tržišno orijentiran, doveo do devastacije novinarstva. Sve kad bi to i bilo tako, je li ispravan način da podijelimo te dvije strane i jedne podupiremo, a druge ignoriramo ili je možda adekvatniji i svakako efikasniji model da udružimo snage i čak i kroz „žutilo“ ponudimo javnosti vrijedne kulturne informacije koje će dovesti do podizanja razine svijesti? To je model koji sugerira (u kasnijem dijelu rasprave) i Alemka Lisinki koja to zove „i – i suradnjom“ gdje veliki komercijalni mediji surađuju sa manjim profitnim ili neprofitnim medijima prikazujući sadržaj koji je kvalitetniji od onog kojeg bi veliki sami proizveli, a pruža dodatnu vrijednost njihovim čitateljima. Za kraj prvog dijela rasprave Mikulić i Matanić branili su stav da internet portale treba podržavati, ali oni ipak ne bi da to bude iz Fonda za pluralizam (ako baš mora, onda je njihov prijedlog odnos 97%-3%) jer time će lokalne i regionalne televizije i radio postaje izgubiti dio novaca za financiranje. Jasno nam je da svatko tko je jednom dobio novce, polaže i djelomično pravo na sva buduća sredstva iz istog Fonda, ali treba postaviti pitanje što se dogodilo s medijskim prostorom u posljednjih 7 godina te da li je njihova gledanost/ slušanost jednaka kao i 2006. godine.

Drugi dio rasprave uslijedio je nakon kratke pauze, s nešto manjim brojem sudionika, ali u mnogo žustrijem raspoloženju. U drugom dijelu rasprave sudjelovali su Nina Obuljen Koržinek s Instituta za međunarodne odnose, Željana Buntić-Pejaković iz Cenzure plus-a, Alemka Lisinka s T-portala i Nenad Bartoličić s portala Moderna vremena Info. Obuljen je bila najproduktivniji govornik obzirom da je istaknula situaciju u Hrvatskoj i praksu u EU te iskazala konkretnu problematiku te predložila potrebne mjere. Naglasila je kako u Hrvatskoj ne postoji stvarna analiza dosega Fonda za pluralizam, ne postoji definicija „elektroničkog medija“, kako će otvaranje Upisnika za elektroničke medije tražiti puno veće kapacitete Agencije nego što ih trenutno imaju i kako je za izmjenu zakona potrebna temeljita analiza tržišta kako bi se isti pripremio kvalitetno i spremno za EU. U suprotnom, istaknula je, dogoditi će se da ćemo u EU ući nepripremljeni i neinformirani. Lisinki i Bartolčić konstatirali su kako podjela na profitne i neprofitne prvenstveno krši pravila demokracije i trebala bi umjesto ili-ili biti temeljena na i-i gdje bi se poticala suradnja svih sudionika. Suradnja djelatnika u kulturi, u Hrvatskoj gdje donacije nisu porezno priznat porez i za vrijeme dugogodišnje recesije, su više nego potrebne. Ona jedina može potaknuti razvoj kulturnih i srodnih djelatnosti što je u interesu za cjelokupnu zajednicu i ono što se najčešće spominje u Fondu za pluralizam, a to je JAVNI INTERES. Bartolčić je upozorio i da Živkovićev prijedlog direktno potire temeljno strateško opredjeljenje Ministarstva kulture u smislu podržavanja i poticanja poduzetništva u kulturi.

Ovdje je svakako bitno navesti kako Agencija za tržišno natjecanje još nije dala pismeno izvješće na prijedlog izmjena Zakona (navodno su na sastanku u Ministarstvu kulture održanom 12.2. istaknuli kako prijedlog izmjena Zakona nije u skladu s pravilnikom o tržišnom natjecanju te kako će njihov stav biti negativan što u tom slučaju znači da zakon ne može biti izglasan niti proveden).