Nuklearna zabava

Dok se Poljska pokušava nametnuti kao velika industrijska sila gradnjom čak šest novih nuklearnih elektrana, Njemačka se odlučila riješiti svojih do 2022. godine. Kad se uzmu u obzir troškovi demontiranja nuklearki i odlaganja otpada te opasnost koju predstavljaju, nuklearna energija nije se pokazala čistom i jeftinom kakvom je se prikazivalo. O odlaganju nuklearnog otpada pisali smo ovdje. Međutim, uz ekonomska pitanja, gašenjem nuklearki pojavljuju se i druga pitanja te što sa svim današnjim postrojenjima. Možda je nuklearka kod Kalkara u sjevernoj Njemačkoj, premda zapravo nikada nije bila u funkciji, jedno od mogućih rješenja.

Od ambicioznog plana do simbola otpora nuklearnoj energiji, kompleks kod Kalkara trebao je biti tehnološki najnaprednija nuklearka u svijetu, čija je gradnja počela ranih 70-ih godina prošlog stoljeća. Reaktor je trebao biti tipa SNR 300 fast breeder, čija jezgra s uranijem proizvodi više plutonija nego što reaktoru treba, dakle nuklearka koja bi mogla zauvijek proizvoditi čistu i sigurnu energiju. S djelomičnim radom pogon je počeo 1985., ali zbog nuklearne katastrofe svjetskih razmjera u Černobilu (katastrofe smo se prisjetili ovdje) te javnih protesta mladih i zelenih, ta nuklearka nikada nije dobila nuklearni materijal i nikada nije proizvela struju. Tako je ambiciozni projekt, vrijedan ondašnjih 8 bilijuna njemačkih maraka (oko 4,1 bilijun €), umjesto simbola njemačkog inženjeringa i snage postao simbol otpora protiv nuklearne energije.

Godinama je stajala napuštena jer nitko nije htio imati posla s tim. Tek se 1995. pojavio Hennie van der Most, nizozemski investitor, koji je odlučio otkupiti nuklearku. Na iznenađenje svih Nijemaca, nije je planirao osposobiti za rad nego prenamijeniti u zabavni park Kernwasser Wunderland. Slijedio je složen posao demontiranja nadzornih ploča, pumpi, turbina i druge opreme (treba imati na umu da nuklearke imaju barem tri rezervna sistema koji zamjenjuju glavni u slučaju bilo kakve nesreće). Danas, 15 godina poslije, samo je trećina pogona pretvorena u zabavni park, ostatak ogoljele betonske arhitekture još zjapi prazan. Ali uređeni dio zabavnog parka nije ništa manje impozantan od samog projekta nekadašnje nuklearke. Sastoji se od hotela sa 437 soba, 5 restorana koji mogu ugostiti 2000 ljudi, 7 kafića, kuglane, go-cart piste, roller-coastera, terena za mini golf i tenis, trampolina, vrtuljaka i ostalih zanimljivosti zabavnih parkova. Prenamijenjena nuklearka danas privlači 600.000 posjetitelja godišnje. Broj će se povećati jer se planira osposobiti i druge dvije trećine prostora. Planovi za proširenje uključuju ne samo zabavu za mlade nego i veliko okupljalište za penzionere s prikladnim sadržajem poput zabava uz šlagere.

Ironija te transformacije je u tome da je od proizvođača nuklearne energije, predstavljene kao čiste, sigurne i jeftine, postrojenje postalo veliki potrošač. Za pokretanje svih pogona zabavni park danas godišnje troši 3 milijuna kilovat sati i 550.000 kubičnih metara plina. Han Groot Obbink, voditelj objekta zadnjih 15 godina, nema stav o programu zatvaranja nuklearki u Njemačkoj, jedino ga brine moguće poskupljenje električne energije koje bi značajno utjecalo na taj posao. Da bi doskočili nedostatku energije, uprava zabavnog parka razmišlja o postavljanju turbina na vjetar i gradnji pogona za proizvodnju energije iz bioplina. Ako bi se taj plan ostvario, to bi uistinu bio zanimljiv primjer kako se od nuklearne energije preko zabavnog parka došlo do energije iz obnovljivih izvora. Postrojenje bi tako, nakon različitih značenja koje je nosilo kroz svoju povijest, postalo simbolom prijelaza na obnovljivu energiju.





Tonči Kranjčević Batalić