Pouka splitske radionice “Privatna stvar – javni prostor”

Početkom rujna u Splitu je održana trodnevna radionica pod nazivom “Privatna stvar – javni prostor”. Teoretski okvir radionice naznačen je uvodnom raspravom prvog i drugog dana koja je pozivala na tekst Alexa Demirovića: “Hegemonija i paradoks javnog i privatnog” (prvi dan) te ključni odlomak Prostorne prakse iz knjige “Prakse svakodnevnice” Michela de Certeaua (drugi dan). U tim okvirima slijedila su i izlaganja Ivane Perice, Ane Tomčić, Nina Kovačića, Eve Schörkhuber, Ane Janjatović Zorice, Olgice Klepac, Natasche Ilić, Diane Magdić i Maje Miše, intervju-peformans Potraga za samoposlužnim restoranima grada Splita, šetnja Sjedanje u prostor – Split 3 u organizaciji Kontraakcije te mala, ali važna intervencija u javni prostor udruga UPU i Kvart. Na tribini “Svrha udruživanja” splitske gradske strukture samouprave, udruge i inicijative (Get Getanima, Za Marjan, Gradski kotar Žnjan, Infozona, Kvart, Naš Hajduk) dobile su svoj prostor za raspravu.

Split zasigurno nije jedini grad kojeg su posljednjih desetljeća zahvatile neoliberalne politike i sferu javnog stavile pod privatne interese. Iako postoji mišljenje da su Splićani fjakasti tj. apatični, broj inicijativa i udruga na području grada koje se bave pitanjem odnosa privatno/ javno ne ide u prilog tom uvriježenom mišljenju. O ovom fenomenu razgovarali smo s Ivanom Pericom, organizatoricom radionice “Privatna stvar – javni prostor”, održane u Info Zoni.

De Certeau na urbani prostor primjenjuje setove kategorija kao što su strategija i taktika te mjesto i prostor. Kako se u ovim odnosima može interpretirati stanje u Splitu?
Naziv radionice “Privatna stvar – javni prostor” označava raspon dviju disparatnih geografija prostora. Prva geografija, prvi diskurs prema kojem se ova radionica antitetički postavila, jest onaj da se javni prostori doista prevode u nečiju privatnu stvar, bilo kao vlasništvo bilo kao zabrana drugim građanima da prigovore nekoj praksi (ma kako koruptivnoj, protuzakonitoj) baš zbog toga što se to njih “ne tiče”. Riječ je o procesima koji se nameću kao strategija odozgo ili s pozicija kojima “obični” građani, oni “dolje”, ne mogu upravljati. Drugi pol raspona unutar kojeg smo se kretali su upravo taktike kojima svatko može činiti i uistinu čini javni prostor grada. Nesvjesni odabir jedne ulice kojom ćemo proći nauštrb druge također iscrtava određenu geografiju grada. Zato smo se u okviru radionice prošetali Ulicom Ruđera Boškovića, tj. Splitom 3, koja je u proteklih dvadeset godina proživjela znatno strategijsko i taktičko redizajniranje. Izvrstan arhitektonski projekt Splita 3, o kojem je govorio Vladimir Tatomir iz udruge Kontraakcija, objedinio je urbane potrebe za stambeno-poslovnim kompleksom i civilne potrebe stanovnika, tako da i danas taj kvart živi svojevrsno urbano zajedništvo. Prije dolaska shopping centara, Ulica Ruđera Boškovića pupala je raznim dućanima i bila šetačka transverzala između Ulice Matice Hrvatske i Poljičke ceste. Ako pođemo od toga da je čin hodanja, isto kao i čin govorenja, svojevrstan performans koji se ne samo upisuje u urbani scenarij, nego on taj scenarij i čini, proizvodi, onda Boškovićeva svakako ne nestaje s povlačenjem dućana i kafića u prometnija područja. Ono što ostaje su šetači (prolaznici) i stanovnici Splita 3. Danas prazna Boškovićeva (prvenstveno njezin gornji dio) itekako ima svoje urbane performere, ljude koji privatnim taktikama kreiraju taj prostor, od toga da budnim okom motre zbivanja u ulici, do toga da samoinicijativno preuzimaju brigu za zaboravljeno zelenilo u uličnim „pitarima“. Tu živost Boškovićeve je, uostalom, pokazao i performans Diane Magdić (udruga Teserakt), nazvan Treći korijen iz minus Split, održan ove godine u sklopu Splitskog ljeta.

Potraga za nestalim arhivima i izblijedjeljim sjećanjima na urbanu povijest Splita također je bila dio ove radionice. Zanemaruje li se danas slojevitost urbane povijesti Splita?
Vokabular koji nam je, opet, De Certeau ponudio bio je okvir još jedne akcije – potrage za tzv. “anti-muzejima” grada Splita, takoreći usmenim sjećanjima građana koji svoje privatne gradske arhive nose sa sobom. Kad se rečenicom “Gle, ovdje je prije bila pekarnica” osvrnemo na neko mjesto u gradu, onda zapravo u nekoj prisutnosti (“ovdje”) nalazimo vektor prema prisutnoj odsutnosti (“prije”). Zato su sjećanja na neki način anti-muzeji, ona aktiviraju ono što više nije vidljivo i što nije pohranjeno u službenim muzejima. Potaknuti istraživanjem koje je Ana Janjatović Zorica napravila o zagrebačkim samoposlužnim restoranima, kontaktirali smo nekoliko Splićana koji se sjećaju gdje su takvi restorani (radničke menze, mliječni restorani itd.) bili smješteni. U sklopu radionice raspravljalo se, dakle, o sustavima povoljne prehrane koji su se mijenjali tijekom 20. stoljeća ovisno o ideološkim smjenama – tako je Austro-Ugarska od Napoleona naslijedila sustav tzv. javne dobrotvornosti (pod okriljem crkvenih institucija), namijenjene prvenstveno jako siromašnima i ljudima koji nisu bili u stanju voditi brigu o sebi. U međuraću je navodno postojao i jedan samoposlužni restoran u Splitu, ali taj se koncept uvodi zapravo tek sa socijalizmom. Velika poduzeća poput Škvera i Dalmacijacementa držala su menze za svoje radnike i prehrana je svakako bila sastavni dio radnog dana. I dok su radničke menze ranog socijalizma bile vezane prvenstveno za veća poduzeća, otvarali su se i samoposlužni i mliječni restorani koji su povrh svoje prehrambene funkcije bili i važni punktovi društvenog života. Izvrstan je primjer slavni restoran Kod Vicka, namijenjen škverskim radnicima. Privatizacijom tržišta rada situacija se podosta izmijenila pa je danas gotovo nezamislivo da vlasnik firme organizira menzu ili kantinu za svoje zaposlenike, a o tome da se hrana učini povoljnom i dostupnom da ne govorimo. Koncept samoposlužnih restorana i povoljne hrane gotovo se u cjelini napušta. Preostale su npr. studentske menze, čija se privatizacija svakom novom reformom sveučilišnog polja najavljuje kao jedino moguće rješenje korupcije u njihovim upravama, umjesto da se korupcija sankcionira, a model povoljne prehrane zadrži. Ukratko, atraktivne su lokacije izložene procesu često netransparentne privatizacije, prostori se prenamjenjuju u hotele, banke i sl. Kad okupimo sve informacije o lokacijama na kojima su nekoć u Splitu postojali brojni samoposlužni restorani, objavit ćemo ih na portalu textfeld südost.

Što vas je navelo na organizaciju ove tribine, te što vam se po njenom završetku čini da je doprinos radionice razvoju civilnog društva u gradu?
Na organizaciju tribine navela nas je, ne samo katastrofalna tj. nepostojeća svijest o kvalitetnom urbanizmu prevalentna, kako u Splitu, tako i u većini gradova Republike Hrvatske, nego i činjenica da je u proteklih dvadeset godina došlo do radikalnog semiotičkog pražnjenja pojmova „privatno“ i „javno“. Kao posljedica neoliberalizacije tržišta i tržišta rada, koja je za sobom povukla i promjenu načina na koji promatramo sami sebe, a onda i druge, postalo je razumljivo samo po sebi da se danas koristimo diskursom privatizma: danas investiramo u sebe i u svoje obrazovanje, ne zanima nas javni prostor jer u njemu ne vidimo vlastiti privatni interes, vođenje grada prepuštamo poduzetnicima jer mislimo da ako znaju voditi firmu, znat će voditi i grad (što je izvrstan primjer političke nepismenosti) i, na koncu, gubimo smisao za javno. Kao i prema politici, ljudi su postali neosjetljivi prema javnim prostorima (trgovi, bedemi, plaže, šetnice) i javnim dobrima (šume, voda, zrak).

Zašto se Splićane smatra fjakastima i kako to da se usprkos toj apatičnosti u zadnje vrijeme pojavio veliki broj udruga i inicijativa koje se bore za svoje ciljeve u sferi javnog?
Mislim da je mit o splitskoj „fjaci“ vrlo opasan za Split jer retroaktivno producira sliku splitske fjake i tamo gdje je nema, tj. ima učinak previđanja vrijednih inicijativa koje govore upravo suprotno. I zbog tog razloga pozvali smo neke od postojećih inicijativa da se predstave građanima i da porazgovaraju o načinima na koji se građani Splita udružuju radi javnih ciljeva ili bi se trebali udruživati. Riječ je o nekoliko postojećih modela: od klasičnog udruživanja prema mjestu stanovanja (po kotarima) do inicijativa koje okupljaju sve građane splita (Za Marjan). Zatim, treba spomenuti i direktno demokratske inicijative poput udruge Naš Hajduk i Akademske Solidarnosti Split. Javnost se poziva i na uključivanje u radne grupe koje surađuju na Planu o upravljanju gradskom jezgrom. Dakle, cilj radionice bio je raspraviti o postojećim incijativama, a ne lamentirati o nekakvoj “fjaci” jer je takav pristup neproduktivan i štetan.

Popis dodane literature na ovu temu, detaljan program radionice te eventualne buduće događaje pogledajte na blogu privatna stvar – javni prostor.