Ravnoteža između posla i života

Mnoge žene napuštaju arhitektonsku profesiju radi loših radnih navika poslodavaca, prekovremenih sati i niske plaće. Ali s tim teškoćama su suočeni i muškarci, ne samo žene. Andrew Maynard  je u svom članku za „PARLOUR“ ,australski web-site za aktivnu izmjenu informacija, resursa i diskusiju na temu žena i jednakosti u arhitekturi u Australiji, iznio neke od problema te izazvao profesiju da prestane s eksploatacijskom i isključivom radnom praksom.

Tvrdi da se mi, arhitekti, trebamo prestati zavaravati misleći o sebi da smo išta više doli najamne radne snage. On sam, kao i iznenađujuće velik broj mladih tek diplomiranih arhitekata, u dobi od 27 godina je pobjegao od komercijalne arhitekture i velikih biroa. Mnogi od njegovih kolega su se izgubili u vodama grafičkog dizajna, 3D renderiranja, mode, u predstavništvima raznih proizvođača građevinskih proizvoda, salonima kuhinja i keramike. Andrew je započeo vlastitu praksu, s idejom da ne želi više nikada raditi ni za jednog drugog arhitekta. S 27 nije znao da će mu biti jako teško to obećanje ispuniti, ali uz malo sreće i jest.

Nakon 10 godina rada pronašao je svoj optimalnu ravnotežu između posla i privatnog života. Ured je smješten u jednoj staroj trgovini, a stanuje u stanu iznad. Na posao silazi oko pola devet, uzima pauze za doručak i ručak, a vraća se obitelji ne kasnije od 17.30. Da bi to postigao pažljivo planira i organizira, odbija loše projekte i nikada si ne dopušta da se nađe u situaciji da mora raditi prekovremeno. To je postigao dugogodišnjim radom, ali izvan okvira uobičajene arhitektonske prakse bazirane na konkurentnosti. Svjestan je toga da njegov ured pokriva samo jedan mali fragment na tržištu i da se ovaj model ne može preslikati na cijelu profesiju.

U arhitektonskim uredima postoji neki čudan, nepisani, a i ipak sveprisutni natjecateljski duh: Tko će prvi otići? Tko ima najviše prekovremenih sati? Tko je najbolji sa šefom? Kada je Andrew započeo raditi za jednu veliku arhitektonsku tvrtku namjerno je ignorirao ta pravila: nije se želio natjecati s kolegama zaposlenicima, nije želio biti iskorištavan od stane poslodavca. Posvetio se tome da napravi posao najbolje što može unutar okvira svog ugovora o radu: unutar radnog vremena, bez prekovremenih sati, rada noću i nedjeljom, s pauzom za ručak. Takav stav je ubrzo izazvao pozornost nadređenih i pritisak. Ali Andrew nije popuštao, te se suočio s činjenicom da je usamljen u ostvarivanju svojih prava. U nijednom trenutku nitko nije postavio pitanje kvalitete i količine obavljenog posla. Ali je postalo jasno da jedan idealistički ‘komunist’ neće promijeniti izrabljivačku poslovnu kulturu jedne od najvećih australskih tvrtki. I tako je otišao.

Ali zašto je njegovo inzistiranje na radu unutar radnog vremena toliko provociralo njegovog poslodavca i plašilo kolege zaposlenike?

Nekoliko jedinstvenih okolnosti i hrpa pogrešne logike ostavlja mlade arhitekte izložene eksploataciji. Možda je kriva lijevo-centristička politika arhitektonskih fakulteta o jednakosti, velikodušnosti, o dužnosti arhitekata da budu na službi narodu i gradu? Možda je ‘cjelonoćni’ rad norma, a ‘time-management’ neprijatelj kreativnosti? Možda je u pitanju iluzija da se mora i trpjeti za umjetnost?

Arhitektonski zaposlenici djeluju unutar specifičnog skupa pogrešne logike koja ih ostavlja podložnim iskorištavanju. Sami sebi govorimo:
„Ako duže ostajem na poslu, biti ću unaprijeđen i dobiti povišicu.“
Arhitekti su često najmanje plaćene osobe na gradilištu, a jedini su koji daruju svoje slobodno vrijeme besplatno.
„Jednog dana ću otvoriti vlastiti ured.“
Stalno povećanje i smanjenje broja malih ureda pokazuje ekonomsku neodrživost velikog broja malih ureda.
„Promaknuti ću se u menadžera.“
Arhitekti su radna snaga, a ne menadžeri. Najpodmukliji trik u korporativnom svijetu je bio kada su svakoga proglasili menadžerom: izvršni, viši, niži, svejedno. To je stvorilo privid da je svatko na približno istoj razini sa svojim poslodavcem
„Moramo trpjeti za umjetnost.“
Mi patimo za dobit našeg poslodavca. Uostalom, koliko vremena ste stvarno umjetnici? Andrew veli:7%. Odbija se žrtvovati za sve ostalo.
„Dugi radni dani znače bolji projekt.“
Dugi radni dan može proizvesti veću količinu informacija, ali korporativna istraživanja pokazuju da se svakim prekovremenim satom drastično gubi kvaliteta.
„I moj poslodavac pati za dobro projekta.“
Svaki neplaćeni prekovremeni sat je dobit za vašeg poslodavca. Iako to poslodavac može drugačije prikazati, dobit igra temeljnu ulogu u poticanju okruženja neplaćenih prekovremenih sati.
„Arhitektonski ured si ne može priuštiti plaćanje prekovremenih sati.“
Kao i sve druge profesije, i arhitektonska se mora prilagoditi. Prepraviti će svoje proračune. To je priroda kapitalizma.
„I u drugim se profesijama, kao npr. pravu, traže prekovremeni sati, pa zašto ne i arhitekturi?“
Pravo je jedna od rijetkih zanimanja koja ima kulturne predispozicije za prekovremene sate. Osnovna razlika između prava i arhitekture je da su odvjetnici obično plaćeni vrlo dobro.
„Kreativnost se nužno ne događa između 9 i 17.“
A koliko ste kreativni između 17:30 i 20:30? Andrew vam dogovara: niste kreativni niti malo. Umorni ste, gladni, želite popiti pivo. Možda ćete dobiti navalu kreativne energije oko 2 u noći, ali ti su trenutci tako rijetki da nema potrebe da sjedite u uredu i čekate da se to dogodi.

Jednom kada dopustite sebi i svojem osoblju da radi nakon radnog vremena otvarate vrata kulturi iskorištavanja. Komercijalni ured je instrument za stvaranje novca, ne umjetnosti. A upravo u takvim uredima se primjećuje najveći neplaćeni prekovremeni rad, i najveća donacija slobodnog vremena poslodavcu.

Čini se da trenutno arhitektonski zaposlenici imaju dvije mogućnosti kako bi uspostavili dobru ravnotežu između posla i života:
(1) Rade za sebe i preuzmu stvaran rizik bankrota u bilo kojem trenutku
(2) Ostave profesiju.

Ovi problemi očigledno mogu ugroziti dugoročnu važnost struke. Neodrživa radna praksa i loši radni uvjeti igraju značajnu ulogu u održivosti profesije u budućnosti.

Članak u cijelosti možete pročitati ovdje.