Suvremena umjetnosti između kapitalizma i demokracije

Degot 1_Galerija Nova 2014

Ekaterina Degot u Showroomu Galerije Nova: Kako se sloboda izbora kod kustosa manifestira u nedovoljno slobodnom kontekstu?
Foto: Ivan Kuharić

Galerija Nova, u kojoj se do 28. veljače 2015. održava izložba „Stvarno korisno znanje“, ugostila je na otvorenju izložbe, 10. prosinca 2014., povjesničarku umjetnosti, spisateljicu i kustosicu Ekaterinu Degot s predavanjem na temu „Suvremena umjetnost u nedemokratskom kontekstu: što nam to govori o suvremenoj umjetnosti svugdje drugdje“.

Degot je umjetnička direktorica Akademie der Künste der Welt u Kölnu i profesorica na školi fotografije Rodchenko u Moskvi. Dobitnica je Nagrade Igor Zabel za 2014. godinu, koja se dodjeljuje za izuzetne kulturne aktivnosti u Centralnoj i Jugoistočnoj Europi. Njezin se kustoski i istraživački rad fokusira na estetska i sociopolitička pitanja Rusije, prvenstveno u postsovjetskom periodu. Tema o suvremenoj umjetnosti u nedemokratskim kontekstima kao što je represivna Rusija zanimljiva je tema s kojom imamo malo doticaja. Kako i sama Degot piše u tekstu za e-flux journal „A Text That Should Never Have Been Written“, provokacija, interakcija i povratna informacija su gotovo nezaobilazna faza i esencijalan cilj u karijeri umjetnika. U žaru zbivanja koje potresaju Francusku, podsjetili su i stanovnike koje se percipira kao građane slobodnog svijeta na pitanja o stvarnoj količini slobode.

Ono što povezuje izložbu koja traje u Galeriji Nova i teme kojima se bavi Degot jest i pitanje prava izlaganja djela koje provocira dio javnosti do te mjere da se organiziraju prosvjedi i da se traži ostavka odgovornih osoba. U konkretnom primjeru, rad „Mala kutija šibica“ (2005) argentinskog feminističkog aktivističko-umjetničkog kolektiva Mujeres Publicas izložen na izložbi „Stvarno korisno znanje“, koju u uglednom madridskom muzeju Reina Sofia kurira WHW, do te je mjere zasmetao španjolske kršćanske udruge da su odlučile zatražiti njegovu cenzuru. Rad se sastoji od kutije šibica koja prikazuje ikonu crkve u plamenu, dok je s druge strane natpis „Jedina crkva koja osvjetljava je crkva koja gori“, citat ruskog anarhističkog filozofa Pjotra Kropotkina. Sličnih problema imaju i umjetnici koji svoje radove žele izložiti u Rusiji. Uz domaće autore, loše prolaze i oni strani, koji predstavljaju prijetnju za anti-europsku propagandu koju provodi trenutna ruska vlada.

U pitanje tako dolazi kredibilitet i cijelih izložbi, a ne samo pojedinačnih djela. Manifestu, bijenale suvremene umjetnosti, koje se svaki put održava u drugoj zemlji, 2014. je godine ugostio jedan od najvećih svjetskih klasičnih muzeja, Hermitage u St. Petersburgu, potaknuvši brojna pitanja o objektivnosti i slobodi pristupa koje kustosi tamo mogu imati. Hram devetnaestostoljetne opsesije prikazivanjem svog raskošnog blaga, odjednom se našao u situaciji ne samo prikazati djela suvremene umjetnosti koje zasigurno nisu prva asocijacija na dotični muzej i njegovo poslanje, već ih prikazati neovisno o uzdama (ruske) političke desnice na koju se najčešće okomljuju. Potrebna doza hrabrosti iznošenja svoje vizije represivnog režima osvještava se ako se prisjetimo kako govorimo o zemlji koja godinama povlači po sudovima umjetničku skupinu Pussy Riot, čiji se proces suđenja također može vidjeti na zagrebačkoj izložbi, u crtanoj reportaži autorice Victorie Lamasko (2012. – 2014).

Solomon Nikritin_1930

Solomon Nikritin, Revolucija ugušena frazom, 1930.

Ekaterina Degot bila je pozvana napisati tekst za katalog Manifeste, no vidjevši u kojem smjeru idu pripreme izložbe, ogradila se od nje u znak umjetničko – političkog protesta. Ona postavlja pitanje kako se sloboda izbora kod kustosa manifestira u nedovoljno slobodnom kontekstu (npr. u Rusiji sa delikatnom političkom situacijom) gdje politička obrana protiv „umjetničkih napada“ kreće sa cenzurama kustoskog odabira. Fokus se tako odjednom prebacuje na sam proces cenzure, a ne krajnji rezultat kustoskog odabira. Degot nas kroz svoje tekstove upoznaje sa situacijom u kojoj je službena Rusija donedavno tolerirala „bezopasnu umjetničku kritiku“ u zamjenu za ekonomski profit koji suvremena umjetnost donosi. Štoviše, donedavno je uključivanje države u pitanja umjetnosti i kulture bilo gotovo zanemarivo i činilo se da je Rusija plodno tlo za prezentaciju suvremene umjetnosti. Ipak, stvari su se izmijenile i politička anti-europska propaganda ipak je uzela maha i u cenzuriranju umjetnosti. Upravo su te teme bile i dio predavanja Degot održanog u Showroomu Galerije Nova, gdje je govorila o ruskom političkom, ekonomskom i umjetničkom krajoliku te suvremenoj ruskoj ideologiji s osvrtom na suvremenu rusku umjetnost.

Referirajući se na pitanje koje je pokrenuo filozof Slavoj Žižek, o kraju vječnog braka između kapitalizma i demokracije, Degot je zainteresirana za ulogu suvremene umjetnosti u tom braku. Zanimaju je dva vrlo kompleksna pitanja koja smatra krucijalnim za današnju suvremenu umjetnost: koja je relacija suvremene umjetnosti s kapitalizmom te koja je relacija suvremene umjetnosti s demokracijom? Degot smatra kako je suvremena umjetnost pronašla svoje mjesto između kapitalizma i demokracije kao dio nečeg progresivnog, no problematično je što se čini da dolazi do prekidanja te poveznice.

U vrijeme Hladnoga rata umjetnost je bila korištena kao znak i simbol za liberalnu demokraciju. Kako se danas govori o novom hladnom ratu tako dolazi do ponovnog otkrivanja podjela u vrstama umjetnosti; povijesno je apstraktna umjetnost bila ona koja je predstavljala zapadni modernizam, a figurativna umjetnost je bila u službi totalitarizma. Iako se radi o simplificiranoj podjeli, Degot smatra da ta podjela stoji još i danas.

Ono čemu sada svjedočimo Degot naziva hibridnim hladnim ratom. To nije rat oružjem (iako može biti) već se radi o fleksibilnom, nelinearnom ratu informacijama bez direktne konfrontacije. Stoga se u tom smislu postavlja pitanje kako se nositi s post-demokratskim hiperkapitalizmom Rusije, Kine i drugih zemalja. Imajući na umu tu sliku, Degot je dala uvid u kontekst koji najbolje poznaje, a to je suvremeni ruski kontekst i ruski intelektualni milije te pitanje mjesta koje suvremena umjetnost zauzima u tom kontekstu.

Degot 2_Galerija Nova 2014

Ekaterina Degot: Politička anti-europska propaganda uzela je maha u cenzuriranju umjetnosti u Rusiji
Foto: Ivan Kuharić

U svojoj detaljnoj analizi Degot se poslužila izrekom sovjetskog pisca Andreja Sinjavskog koji 1960-ih kaže: „Sovjetski dužnosnici prije negoli u ičemu drugom imaju razlike u ukusu.“ Želeći reći kako je ta izreka danas ukorporirana u diskurs liberalne ruske prozapadnjačke klase, značenje izreke je višeslojno i otvara mnoge zanimljive perspektive.

Iščitavanje navodi na tri zaključka: (1) na djelu je kulturalizacija politike, pri čemu dolazi do političke razlike i političke dimenzije angažmana pojedinaca. Jedina ideologija je neimanje ideologije i jedina politika je pomanjkanje politike (2). Degot zaključuje kako je onima koji tako razmišljaju od pitanja politike i ekonomije važnije pitanje ukusa, razumijevanje umjetnosti i poznavanje lijepoga. Na taj način dolazi do identifikacije moći više klase; (3) profilira se svojevrsni individualizam u kojem dolazi do personifikacije sebstva i moći. Ono što sada vidimo jest to da prosvjednici uglavnom govore o Putinu – ne govoreći o ekonomskom sistemu koji je kreiran 90ih kada je Putin došao na vlast (kritiziraju individue radije nego sistem).

Kako bi shvatili politički kontekst u Rusiji, Degot nas u predavanju navodi da zamislimo tablicu s dva vertikalna stupca i dvije horizontalne linije. Vertikalni stupci su podjele koje su bazične za rusku kulturu pa stoga imamo prozapadnjački orijentiranu skupinu i skupinu onih koji inzistiraju na ruskoj originalnosti (nacionalisti). Horizontalne linije čine jednostavnu podjelu na lijevo i desno krilo, gdje su desni otvoreni prokapitalisti, a lijevi antikapitalisti. Kombinacije unutar tablice daju nam sliku ruske političke situacije. Ultrakonzervativni nacionalisti zauzimaju svoje mjesto u kombinaciji desnih i onih koji inzistiraju na ruskoj originalnosti tj. na ruskoj tradiciji i kulturi, među kojima je i Putin. Simptomatično za ovu skupinu koja čini trenutnu službenu politiku države je žestoka kritika zapada u kombinaciji s ultrakonzervativnom politikom.

S druge strane postoje liberali koji svjesno ili nesvjesno postaju nacionalisti, a koji su kombinacija prokapitalista (desno krilo) i prozapadno orijentirane skupine. Ovi liberali trenutno dominiraju medijima i suprotstavljaju se narativu konzervativaca. No, pitanje je što zapravo znači prozapadnjačka orijentiranost? Degot tvrdi da je retorika koju koriste u argumentaciji konzumeristička; kod njih dolazi do negacije tradicionalne ruske kulture sela i folk umjetnosti. Taj stav ukorijenjen je u ruskoj povijesti i proizlazi iz činjenice da je Rusija samokolonizirana država koja je prihvatila europski identitet i kojoj je Petar Veliki nametnuo zapadnjački europski stil života.

Degot ističe problem rasizma koji je ukorijenjen u ovom prozapadnjačkom i prokapitalističkom stajalištu jer osim što se poriče ruska tradicionalna kultura, poriče se i azijski identitet Rusije. Počinje se razvijati diskurs kako Rusija nije azijska, već isključivo europska država. Tvrdi se da je sramotno imati azijski identitet. Situacija je danas teža nego li je bila u sovjetsko vrijeme kada je azijskim imigrantima znanje bilo dostupno. Današnje skupo školstvo neće dozvoliti integraciju nove generacije imigranata.

Iduća skupina je „prava“ ljevica, nema ih mnogo i u krizi su. Nemaju svoju službenu stranku. Degot smatra kako nemaju jasan odgovor na novi ruski nacionalizam koji vlada ruskom političkom i umjetničkom scenom. Ta ljevica koju čine autonomne neformalne političke skupine povezana je sa suvremenom umjetnošću koju koristi kao svojevrsnu platformu, ali i kao izvor novca iz privatnih fundacija. Imaju međunarodna poznanstva u umjetničkim krugovima, ali nemaju jasan diskurs i koheziju. Između lijevog krila i prozapadno orijentirane skupine liberala postoji praznina.

Degot je time završila svoje predavanje, dajući nam detaljan uvid u problem ruskoga društva danas i gorućih pitanja s kojima se, prema Degot, i mi u Hrvatskoj možemo poistovjetiti. Problemi kolonizacije/dekolonizacije, rasizma, nacionalizma, koje smatra najvećim problemom današnjeg društva, čine kompleksan skup pitanja na koja nije do kraja odgovoreno, ali postoje tendencije da se o njima raspravlja. Deputinizacija ljevice je ono što Degot smatra rješenjem dijela problema koje je navela. Točnije, smatra da je to zadaća intelektualne skupine mladih teoretičara i pisaca.

Sabina Oroshi i Ornela Čop